Imaju više košnica nego stanovnika i prave odličan med

Na području ove opštine ima oko 5.000 košnica. Više nego stanovnika. Po posljednjem popisu njih ima oko 3.5 hiljade. Ljubinjski pčelari uglavnom su opredijeljeni za proizvodnju meda, a rjeđe drugih pčelinjih proizvoda.

Bavljenje pčelarstvom za Ljubinjce je važan izvor prihoda, potvrđuje Milenko Betegalo, ljubinjski pčelar i predsjednik  jednog od dva udruženja, koliko ih funkcioniše u ovoj opštini.

“U Ljubinju se pčelarstvom bavi oko stotinjak stanovnika. Aktivnih pčelara koji imaju 30 i više košnica, ima preko 70. Sve kad se zbroji na području ove hercegovačke opštine ima oko 5.000 košnica. Uzmimo da je višegodišnji prosjek u Hercegovini 15 kg meda po košnici. Ako taj broj pomnožimo sa 5.000 pčelinjih društava, dođemo do 5 tona meda“, objašnjava ovaj pčelar.

U porodici Betegalo bavljenje pčelarstvom ima dugu tradiciju koja se prenosi sa generacije na generaciju.

“Ja sam kao mlad počeo sa djedom da se bavim tim, sa 15 godina sam ušao u pčelinjak. Trenutno imam 60 društava. I djedov otac bavio se ovim poslom početkom prošlog vijeka“, priča nam Ljubinjac.

Pčelari u ovom kraju uglavnom su opredijeljeni za proizvodnju meda. Broj onih koji se odluče za druge pčelinje proizvode je mali.

“Većina pčelara na području Ljubinja fokusira se na proizvodnju meda. Ima njih par koji pokušavaju da krenu sa proizvodnjom rojeva, matica, matične mliječi, propolisa ali to je sve neznatno. Imamo i jednog pčelara koji je pokušao i sa pčelinjim otrovom, ali vrlo mali broj njih se na to odlučuje“, priča naš sagovornik. Da bi se čovjek bavio ovim stvarima, mora da to radi profesionalno. Prema njegovim riječima, oni rade i neke druge poslove pa im pčelarenje dođe kao dodatni izvor prihoda.

Betegalo dodaje da ima i porodica kojima je bavljenje pčelarstvom osnovni izvor prihoda. Njih desetak koje imaju 100 i više košnica.

Ljubinjci svoj med uglavnom prodaju u Crnoj Gori i Bosni. Riječ je u najvećoj mjeri o stalnim kupcima, koji kupuju od 30 do 50 kg. Kvalitet hercegovačkog meda je neupitan.

“Mi smo 2008. godine radili projekat sa Svjetskom bankom, u okviru koga je naš med nošen u Francusku na analizu. Otprilike dvadesetak vrsta polenovih zrnaca je bilo nepoznato za njihove stručnjake, nisu znali od čega su i nisu mogli da vjeruju koliko ima raznolikosti polenovih zrnaca u našem medu, što mu daje kvalitet. Tadašnji presjednik Svjetske pčelarske organizacije rekao je ako se ikada više bude profesionalno bavio pčalarstvom, pčelinjak će biti  u istočnoj Hercegovini“, navodi Betegalo.

Naš sagovornik je zaposlen u policiji. Nakon što završi sa jednim poslom, slijedi drugi, onaj u pčelinjaku. Takvih u Ljubinju ima još. Čak i prije rata, kada je većina stanovnika ovog mjesta bila zaposlena, bavljenje poljoprivredom se i dalje podrazumijevalo.

“Osadesetih godina prošlog vijeka, sve do rata, Ljubinje nije imalo na birou nijednog građanina, svi su  radili i bili zaposleni. Tih godina je u ekspanziji bilo najviše proizvodnja duvana. Ljudi su u prvoj smjeni radili u preduzeću, popodne išli u polje i sadili duvan. Mislim da je 1985 – 1986. ostvaren rekord, proizvodilo se preko 50 vagona duvana u ovom kraju. Riječ je o posebnom mentalnom sklopu. I ja poslije posla u policijskog stanici, odmah idem u pčelinjak. To je nama nešto bogom dato da radimo. Duvan je i sada osnovni  izvor prihoda za 40 odsto stanovnika. Još uvijek se u Ljubinju proizvede par vagona duvana“, zaključuje Betegalo.

Izvor: AgroKlub