Bajram u bošnjačkoj tradiciji: O bajramskom ruhu i hodočašću u Mekku

Bajramsko ruho

-U Bosni i Hercegovini se kroz historiju praznik Bajram slavi na različite načine: čiste se kuće i avlije, pripremaju se slana i slatka bajramska jela. Ali ono što je, pored slatkiša, naročito veselilo djecu i mlade kada se približi bajramsko slavlje jeste bajramsko ruho! Bajramskom odijelu se pridavala velika pažnja, a stariji vode računa da najmlađi odjenu najljepši komad odjeće iz ormara ili dadobiju novu odjeću kako bi na taj način osjetili radost blagdana. U Bosni i Hercegovini je bio običaj da imućnije porodice ili čak zajednice pomognu mladima koji nisu u stanju da se lijepo odjenu za Bajram da praznik dočekaju u veselju. O tome svjedoči i jedan članak iz časopisa Novi Behar iz 1935. godine, koji kaže da je prigodom ramazanskog Bajrama Muslimansko dobrotvorno društvo Merhamet podijelilo odjeću siromašnoj djeci. U članku se spominje dječak koji je radostan zbog novog ruha upitao svoju majku: „Boga ti, majko, zar ovo nije pravo bajramsko odijelo?“ Bajramsko odijelo je važno kako muškim, tako i ženskim članovima porodice i u njemu se ogleda ljubav i milost jednih prema drugima – kaže članak iz 1935. godine.

(Nalovna fotografija iz časopisa Novi Behar – pokazuje djecu i omladinu kojoj je Muslimansko dobrotvorno društvo Merhamet podijelilo bajramsko novo ruho.)

Priču je objavio Historijski muzej BiH, kao i narednu.

Kako su izgledala sveta putovanja iz Bosne i Hercegovine u Arabiju kroz historiju

U Bosni i Hercegovini se od davnina pridavala velika pažnja hadždžu – petoj islamskoj dužnosti. Putovanje konjima je iziskivalo velike fizičke napore, velika materijalna sredstva i bilo je rizično po zdravlje i život hodočasnika. Putovanje života je ponekad trajalo mjesecima, i više. Unatoč tome, u Bosni i Hercegovini je, recimo, 1893. godine hadždž obavilo 119 osoba. Hadžije su se ispraćale na hadždž i dočekivale po povratku – a često su hadžije vodile dnevnike i zapisivale svoje doživljaje.

Običaji opremanja i dočeka hadžija su bili različiti u bosanskhercegovačkih gradovima. U Posavini, na primjer, su se u povorkama djece izgovarale različite molitve. Običaj je bio da se prije odlaska na hadž uradi neko dobro djelo. Tako su po Bosni i Hercegovini građene česme i različiti objekti kojima se unaprijeđivao život zajednice.

U Bužimu je postojao običaj da se na hadž polazilo sa kamena posebno izgrađenog ispred džamija koje su služile kao polazne tačke hadžijama. Kamen je dobio ime Hadžijin – taš (Hadžijski kamen). Budući hadžija bi po završetku molitve i izalaku iz džamije stao na kamen (na kojem je uklesano njegovo ime i datum polaska), tražio oprost (halal) od članova porodice i prijatelja, a nerijetko bi obasuo djecu slatkišima i sitnim novcem. Potom se sa kamena penje na konja i započinje putovanje. Danas se uz Staru drvenu džamiju u Bužimu nalazi skupina hadžijskog kamenja, za koje se pretpostavlja da datiraju iz XIX i XX stoljeća – kamenje koje podsjeća na imena hadžija koji su mjesecima putovali od Bosne i Hercegovine do Arabije, a iz Arabije se vraćali sa novim iskustvima, utiscima i poklonima.