Srbijanski novinar Slaviša Lekić o M. Bazdulju: ‘Književni Nemanja Kusturica’

Neki ljudi vjeruju u ono u šta žele da vjeruju, drugi u ono što im se čini mogućim, treći, pak, samo u ono za šta im plate: dajem ruku da Muharem Bazdulj spada u ovu treću kategoriju ljudi kojima riječi nisu slika misli, već alat za rentiranje i puko sredstvo za preživljavanje.

Što samo po sebi, u ovom razvaljenom društvu, ne bi bio problem da u “polemikama” u kojima se, ničim izazvan, natura kao akter, Bazdulj i istina nisu dva ista pola magneta koje je fizički nemoguće spojiti: posljedica toga često je besprizorno klevetanje, bizarno targetiranje i blaćenje ljudi, što često dovodi do problema.

Suspendujući tako, još jednom, sve forme korektnosti, pristojnosti ili makar obazrivosti, u tekstu “Driton, Ajdemi Popuši” koji je www.nova.rs pokupio sa nekog opskurnog portala, Bazdulj me svrstava u red onih koji su “upali u amok” kad su čuli da “tridesetpetogodišnji etnički Albanac sa ‘srpskim frontom’ ruši njihovog obožavanog Mila“:

“Tako Slaviša Lekić, donedavni predsednik Nezavisnog društva novinara Srbije i prekaljeni online gerilac, Dritana Abazovića u neobično popularnom tvitu naziva – Driton! Nije lapsus, rade to i mnogi među njegovim ‘saborcima’. Meni je, međutim, još draže kako u nekoliko svojih tvitova, da bi i najtupljim skepticima bilo jasno da nije riječ o bilo kakvoj greški u tipkanju, Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja, Abazovića zove – Abrazović”, piše Bazdulj i povlači paralelu sa nekim gotovo dvije decenije starim slučajem pogrešno napisanog slova u imenu, citirajući zaključak “da tu nema nikakve greške ni slučajnosti, nego da je to simptom osjećanja više vrijednosti i potrebe da se uspjeh susjeda koga smatraš parijom obezvrijedi, tako što ćeš pokazati da tom (nekom, op.a.) ni ime ne možeš da upamtiš.”

Bazdulj se ni tu nije zaustavio, već me je, iritiran lapsusom, svrstao međ prikrivene velikosrbijanske laborante koji brinu o krvnoj slici “ić” Srbije:

“Navodni lapsus koji je stvorio ‘Dritona Abrazovića’ potiče iz iste podsvijesti koja je kreirala ideju da je duhovito stvoriti imaginarni lik ‘tipično’ albanske zvučnosti koji bi se zvao ‘Ajdemi Popuši’. To su oni navodni antinacionalisti koji bi se riješili Kosova zato da u Narodnoj skupštini Republike Srbije ne bi bilo dvadeset ili dvadeset pet posto Albanaca, odnosno da Albanci ne dođu do Niša ili Kraljeva”.

Ne bih ovom prilikom da ulazim u podsvijest Muharema Bazdulja, niti da spekulišem njegovim nagonom da pored poslovičnog branjenja Srba od onih koji su, po njemu, manje Srbi nego je to normalno, iznebuha postaje štit i ispred Albanaca koje brani od napada lapsusima, koji to nisu, od strane Srba, koji to, takođe, nisu ali imam potrebu da čovjeku koji živi od riječi, ukažem na činjenicu da riječi imaju težinu, čak i kad je onaj koji ih izgovara/piše primoran da lansira misli koje ga ne primoravaju na – razmišljanje.

A kad smo kod činjenica, nije zgoreg navesti “sporni” i “neobično popularni” tvit koji je uznemirio Bazdulja:

“Veli Matija Bećković:

‘… Kad bi Driton Abazović, lider koalicije URA, sutra stigao u Beograd, nosila bi ga srpska omladina na rukama.’

Jeste!

Do grobnice u Batajnici.

A Matija na čelu kolone.

Kao devedesetih.”

U osnovi tvita je, dakle, citat iz dnevnog lista “Danas” (u prilogu).

Citat se, inače, rijetko prekucava (obično se praktikuje copy/paste tehnika) a navodnici označavaju da ono između njih tuđe, ne autorovo: to se nikako ne “popravlja”, dotjeruje ili šminka.

Čak i da uzmemo kao nedopustiv gaf da ja, kao čovjek koji je na određeni način involviran u politički galimatijas u region, ne znam pravo ime do juče anonoimnog političara, više je nego nedopustivo takvoj neznalici imputirati “osjećanja više vrijednosti” a više je nego zlobno svrstati ga u red navodnih antinacionalista “koji bi se riješili Kosova zato da u Narodnoj skupštini Republike Srbije ne bi bilo dvadeset ili dvadeset pet posto Albanaca, odnosno da Albanci ne dođu do Niša ili Kraljeva”.

Svašta su mi već “našli”, ovo sa Albancima mi je baš novo/novo!

Fakat da Bazdulj ima običaj da činjenice oblači poput sebe, niti me se dotiče, niti mi je ta njegova razbarušenost u “oblačenju”, u svakodnevnom životu ili štivu – simpatična.

Pogotovo što nije prvi put da Bazdulj svoju neduhovitu pamet troši na moju malenkost.

Imam poznanika koji kaže: “Ma, šta se bakćeš s’ govnima: napiši mu samo da kad te sljedeći put negdje pomene, prije toga ovjeri zdravstvenu knjižicu”!

Dopada mi se ali sam skeptičan da će ovaj odbjegli književnik razumjeti poruku.

Ne znam ni kako će reagovati ovaj književni Nemanja Kusturica, vazda na usluzi tekućem mišljenju većine i slobodarski isturen na branik nove srpske državne misli.

I hoće li mu se, tumačeći poruku kako se njoj hoće, “naći” država i stati u odbranu svog pismenog činovnika, zaduženog za blaćenje.

Zapravo, ne država, jer Srbija odavno nije država, već teritorija koju teroriše jedan, od naroda, države, institucija pa i stranke odmetnuti hajduk, pašaluk u kome i evetefendija Muharem Bazdulj nekažnjeno i često čak i bez odgovora lažunja, učitava i obilježava.

Zato, bez ikakvih metafora i prenosnih značenja:

“Bazdulj, Ajdemi Popuši”!

(Nova/MiruhBosne)