Veležupa Raška bila je jedna od veležupa Velike Banovine Bosne

– U ‘Listini bana Kulina’, stoji točno i razgovijetno zapisano da je Kulin bio – “bos’nski Ban’”.

-Kad sam razrađivao strukturu države ‘Velikih Banova’ i ‘Banova’ u Bosni i oko Bosne, svratio sam pozornost i onima koji to još nisu uočili, da je Velika županija Raška bila sastavnim dijelom Velike banovine Bosne, jer nigdje ne postoje titule Velikih župana, a da nisu bile vezane za titulu Velikog Bana, kao ni titule župana a da nisu bile vezane za autoritet bana (jer sama titula ‘župan’ znači ‘podban’), pisao je bosansko-hrvatski književnik Mirko Vidović (1940 – 2016.).

Dakle, i posljednji poznati Veliki župan Velike županije Raške, Stefan Nemanja je bio podanik Velikog bana Kulina. U borbi za prestiž oko dodijele časti velikog bana, Ban Kulin i Stefan nemanja su ukrstili oružje. Stefan Nemanja je optužio bana Kulina papi u Rimu da je heretik i tražio od pape da mu pomogne da svrgne Kulina s banskog stola, uz obećanje da će od Bosne načiniti katoličku zemlju. Papa je to dao provjeriti na Saboru na Bilinu polju i došao do zaključka da je u Crkvi bosanskih krstjana teologija kompatibilna s teologijom u Katoličkoj crkvi, da je tu različit samo jezik. Pa kako nije prihvatio Nemanjin poziv da ruše vlast u Bosni, Papa je pristao da se Nemanjin sin Stevan okruni za kralja Raške, čime je Raška odvojena od Velike Banovine Bosne.

No, nezadovoljan takvim rješenjem, Nemanja je poslao svog drugog sina, Rastka k Istočnom Patrijarhu da poradi kod cara u Carigtradu da mu pomogne u širenju svog kraljevstva. Patrijarh ga je pozvao da napusti vrhovništvo Svete stolice u Rimu i da se pripoji Istočnoj crkvi, što je Nemanja i učinio i nakon toga otišao u manastir na Svetu Goru. No, Bosna je i dalje ostala nedjeljiva i neotuđiva.

– U ‘Narodnom muzeju’ u Beogradu postoje dva primjerka pečata Stefana Nemanje, od kojih je jedan dobro očuvan, pisan grčkom majuskulom i veoma čitak.

Dakle – zahvaljujući ovom pečatu koji je izrađen koncem dvanaestog vijeka, mi sad znamo što su značili antički, grčki i latinski nazivi – Bato i Baton. U grčkom, naime ovaj sufiks “oyton”, među inim, ima i značenje koje se na hrvatski prevodi riječima “za” ili “iza”. Prema tome titula “pan-uton” ima točno značenje ‘ban-dojn’ (‘dojn’, u značenju niži po rangu), kako sam to objasnio u svojoj knjizi “Ban Kulin i krstjanska Bosna”), ( izd, Napredak – MH, Sarajevo, 2001.).

Činjenica je da se je pisanje i izgovaranje titule ‘ban’ u našim krajevima očuvalo u toku dvadeset pet stoljeća neprekidne upotrebe, bila je moguća samo zahvaljujući tome što su voditelji Banskih ureda u Bosni bili najviši djelatnici, najprije jednobožačkog mazdejstva, a zatim i Crkve bosanskih krstjana. Usmena predaja ili sama evolucija jezika bi to sigurno izobličila i učinila neprepoznatljivim. Riječi ostanu nepromjenjive samo iz sakralnih razloga. Dakle, pokušajem rušenja Crkve bosanskih krstjana, Stefan Nemanja je, udario i na tradiciju laičke vlasti, odnosno same Banovine Bosne, koju je učinila mudrom i pismenom naša vjerska jednobožačka tradicija.

No, kad mu to nije uspjelo pomoću katoličanstva, on je prešao na pravoslavlje i s te pozicije svoje oružje okrenuo prema Bosni. Kako onda, tako i u najnovije vrijeme: uzalud!

Ustvari, Nemanja je izvorno bio Bosanac koji je, kao odmetnik, došao na vlast ubivši svog brata Tihomira (kojeg je bizantinski car bio priznao na položaju Velikog župana u Raškoj), a zatim se priklonio istočnim susjedima – Srbiji. Sve to nije smetalo njegove nasljednike da ga proglase svecem, a njegovo potomstvo pak – ‘svetorodnom dinastijom’.

-Pečat Velikog župana Stefana Nemanje dokazuje da je današnji Sandžak bio i ostao napućen podanicima bosanskih vladara, i shvatljivo je što su oni i danas tu sačuvali svijest o svom pripadništvu pučanstvu Bosne.

– ‘Dušanov zakonik‘ je pisan bosanskim jezikom i bosančicom kao tradicionalnim pismom u Bosni. Stoga u ‘Dušanovu zakoniku’ nigdje ne možemo nad riječi ili izričaje: srpski jezik, srpska crkva, srpsko carstvo, srpska vjera i sl. Poput na ‘Listini Bana Kultna’, i u ‘Dušanovu zakoniku’ imamo riječi: tisuća, tko, župa, općina i sl. Naime, Veležupa Raška bila je jedna od veležupa Velike Banovine Bosne.

To je jasno naznačeno u jednoj ‘Povelji kralja Tvrtka I.’ (od 10.travnja 1378.). gdje kralj Tvrtko, okrunjen «sugubim vincem » spominje svoje vladarsko pravo i na Rašku kao zemlju svojih predaka i u to ime proglašava sebe i « kraljem Bosne, Raške i Primorja».

Na fotografiji spomenik Stefanu Nemanji, podaniku bosanskog bana Kulina, podignut u Beogradu početkom 2021.