Nakon 250 godina riješena misterija Hasanaginice

Bliži se 250. godišnjica objavljivanja Hasanaginice. Nju je 1774. u svom djelu “Viaggio in Dalmazia” objavio talijanski opat i putopisac Alberto Fortis. Od tada do danas, Hasanaginica je tri stoljeća svjedočanstvo života i kulture slavenskog juga. Koliko je ova balada zadivljujuća, najbolje govori podatak da su se njom baviti najveći umovi svog vremene – Gete, Skot, Puškin.

Historija kaže da je Hasanaginica stvaran ep: glavna junakinja je postojala – Fatima Arapović rođena Pintorović bila je stvarna kao i njen suprug Hasan Arapović, Hasan-aga. Potvrđeno je gdje su i kada živjeli, gdje su im ostaci dvora i mezari.

250 godina kasnije, u ručno rađenom, tvrdom kožnom uvezu knjige „Tajna Hasanaginice“ ukoričeno je do sada potpuno novo svjetlo na poruku ove balade.

Da li tajna “Hasanaginice” u ljepoti napisane tragedije ili ipak u simbolici? Stoljećima ovo intrigira čitatelje i književne radnike. Jesu li riječi “Hasanaginice” zapravo dvoznačne poruke i je li Hasanaginica puno kompleksnija od jednostavne ljubavno-porodične priče?

U izdanju „Tajna Hasanaginice“, autor knjige, Rusmir Mahmutćehajić otkriva da je Hasanaginica zapravo svjedočenje o historijskoj traumi bosanskog naroda.

Priča kaže: na čelu muslimanske, begovske porodice iz Imotske krajine, u dijelu Bosanskog pašaluka živio je Hasan-aga. Biva ranjen u borbi sa kršćanskim odmetnicima. Hasanaginica ga kući čeka i ne ide mu u posjetu, kako kaže „od stida“, a Hasan-aga joj tada poruči da mu više nije supruga. Brat joj pokušava spasiti obraz preudajom za kadiju, a kada Hasanaginica sa svatovima prođe kraj svoje djece, srce joj se slama od tuge i umire pred njima.

Vjeruje se da je pjesma nastala oko 1717. godine kada pomenuti kraj pada pod mletačku vlast i muslimana nestaje ubijanjima, progonima i pokrštavanjem.

Hasan-aga je živio na granici između turske i mletačke teritorije, a ako je želio biti uspješan i bogat, morao je preći na kršćanstvo. Zato njegove rane možda predstavljaju duhovnu borbu. Dvoznačnost balade ne umanjuje tragične elemente Hasanaginice jer ona, kao majka, umire, ostavljajući petero siročadi.

Umirući, djeci ostavlja darove: cipele kao simbol hidžre ili iseljenja, kćerke dobijaju čohe kojima im majka poručuje da čuvaju stid, sinu u bešici ostavlja uboške ili u bošči haljine što su darovi koji predstavljaju zaštitu.

Žalosna pjesma svjedoči o uništenoj muslimanskoj prisutnosti i mogućem preoblikovanju dijela slavenskog stanovništva u dalmatinskom zaleđu odakle su muslimani prognani. Za autora je to moguće pokrštavanje, ubijanje i prognon muslimana u historijskom kontekstu nastanka čuvene poeme. A osnovna ideja vodilja ovog izdavačkog poduhvata je podsjećanje na korijene bosanskohercegovačke kulturne baštine.

Ovo prestižno limitirano izdanje iz izdavačke radionice „Mladinska knjiga“ štampano je u tek 200 primjeraka, a iako su svi primjerci prodati po cijeni od blizu 2.000 KM, duhovna analiza Hasanaginice je neprocjenjiva.

Ususret 250. godišnjici od objavljivanja balade, ne prestaju rasprave o pripadnosti ovog naslijeđa: radnja se odvijala na mjestu gdje su živjeli muslimani, ali u hrvatskom kraju – za neke je to Imotski, po nekima Vrgorac, po trećima Zadvorje ili po četvrtima Zagvozd. Kao mnoge tajne, događaji, ljudi sa ovih prostora, i Hasanaginica je rastrgana na razmeđu etnonacinalizma i svojataju je svi.

Pa ipak… Koja je tajna Hasanaginice?

Ona kakvom je želimo i možemo doživjeti, duboko u srcu.