DOMOVINA JE SVETA KAO I ŽIVOT Nije kriv Dodik što pravi svoju državu, krivi su Bošnjaci/Bosanci što su mu prepustili Bosnu i Hercegovinu

Piše: Rasim Belko, Patria

Bošnjaci, većinski muslimani, ovih dana obilježavaju Bajram hadža i kurbana. U skladu s naredbom, oni koji su u mogućnosti hodočaste u Mekku i obavljaju jednu od pet muslimanskih obaveza. Oni koji ostaju i mogu, prinose žrtvu, kolju kurban. To su dva najvažnija obilježja jednog od dva velika muslimanska praznika.

No, bajramski dani bosanskih muslimana već dugo, predugo, nisu dani čistog rahatluka i bogobojaznosti. Jer, redovno se, od aprilskog bajrama 1992. godine, muslimani Bosne i Hercegovine drže pod prijetnjom nestanka.

Prijetnju proizvode iste politike kao i devedesetih. Svaki put agresivnije s namjerom za istrebljenje jednog naroda, zbog njegove vjere, narodnosti, ali nadasve odanosti Bosni i Hercegovini. A još od davnina Bošnjak/Bosanac i Bosna i Hercegovina su povezani žilom preživljavanja. Uzajamno, jer viševjekovna borba je pokazala da nema Bosne bez Bošnjaka/Bosanaca i obrnuto. Jer, Bošnjaci/Bosanci i dakako Hercegovci nemaju drugu domovinu. Zato su u vjetrovitim vremenima balkanskih i svjetskih oluja bili prinuđeni braniti ono što imaju.

Do današnjeg dana, čini se da su te oluje i neredi na Bosnu i Hercegovinu prilično oslabili spremnost, odvažnost i nadasve hrabrost Bošnjaka/Bosanaca da se iznova uzdižu u obrani onoga što im je sveto. Iako bi površinskim promatranjem mogli pomisliti da Bošnjacima/Bosancima nije oduzeta hrabrost i odlučnost, svaka malo temeljitija analiza će vas razuvjeriti.

Ne, Bošnjaci/Bosanci nisu odustali od Bosne i Hercegovine. Jednostavno su zavedeni. Kao kada dijete privlačite ponudom primamljivih slatkiša, tako su i Bošnjaci zavedeni ponudom nečeg novog. Od toga da im je ponuđena lagodnost života u besmislu nerada, do toga da su ih naučili da će netko drugi pospremiti kuću. A u takvoj kući nered je neizbježan sve dok se ne uruši.

Bošnjaci/Bosanci su nakon Dejtona povjerovali da je mir dobar i to je bio glavni mamac. Jer, da su shvatili da je Dejton realizacija Holbrookeove zagrebačke poruke “Armija RBiH ne smije ući u Banja Luku”, izrečene mnogo prije Dejtona, bilo bi im jasno da državu, za koju su žrtvovali najbolje sinove i kćeri, prepuštaju tuđinu gospodaru. A onda su im nametali redom sve i svašta pod slatkišem “kompromisa”. Bošnjaci/Bosanci uljuljkani inostranim novcem počeli su se utrkivati ko će biti gazda, nižući stranke i pokrete. Danas ih prosječan Bošnjak/Bosanac ne može ni nabrojati. Politika je postala unosan biznis Bošnjacima/Bosancima, nakon što ih je humanitarna pomoć navikla da se može živjeti i bez rada.

Bošnjaci/Bosanci su nakon Bajrama 1992. godine, bez oružja i u starkama, trčali na linije da brane Bosnu i Hercegovinu. Danas, kada spomenete mogućnost nove borbe za državu, najveći broj će jednoglasno reći “nema šanse”, “nek se bori taj i taj”, aludirajući na nekog političkog vođu. A istom vođi su prodali vlastiti glas i sudbinu za dvije kese iz samoposluge. To su Bošnjaci/Bosanci nakon Dejtona. Uz to, još ih drži uvjerenje “neće svijet dati”, i da će nas spasiti Amerikanci, Britanci, OHR.

Historija kaže da ni Amerikanci ni Turci nikada nisu spasili državu Bosnu i Hercegovinu, dok su je spasili Bošnjaci/Bosanci, od Kulina bana, Kotromanić Tvrtka, do heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata devedesetih.

Danas sam pročitao poruku hafiza Elmira Mašića da žrtvovanje kao osobina Bajrama ne smije prestati nakon ovih blagdanskih dana i da je potrebno žrtvovanje za opće dobro. I opet analiziram, a zaključak je da Bošnjaci/Bosanci, osim što lažu sebe da vole Bosnu i Hercegovinu, lažu i Boga da su spremni na žrtvu. “Neka njihovi sinovi idu na liniju”, kazat će većina, opet će misliti na političke lidere.

A istovremeno klanje kurbana na Bajramu i pričanje priče kako je poslanik Ibrahim čekao sina oko 86 godina, pa mu je naređeno da ga žrtvuje u određenoj dobi zarad Božije milosti. I dive se današnji muslimani (Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci) tom činu, a onda ponavljaju “nek idu njihovi sinovi”.

Malo li je kada su kroz historiju Bošnjaci/Bosanci se pouzdavali u političare kada je opstanak Bosne i Hercegovine bio upitan. Jer, u genetskom kodu Bosne, Bošnjaka i Bosanaca je da znaju kada se treba žrtvovati, jer ovo je zemlja prožeta krvlju njihovih predaka i zato je sveta koliko i život.

No, vrijeme curi. Ukoliko još ima nade da se Bošnjaci/Bosanci dozovu, onda je vrijeme da shvate da političari ne stvaraju narod, nego narod političare. Za promjene političara će biti vremena, za odbranu Bosne i Hercegovine ga je sve manje. Stoga je promjena domoljubnog koda iz formalnog u realni neophodna što prije, jer mračne hegemonističke sile velike Srbije su shvatile rasprostranjenost prostora za djelovanje na konačnoj Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci nisu Kurdi, no ako postanu, neće preživjeti duže od nekoliko sedmica. Ne zato što su fizički slabi, nego zato što je Bosna i Hercegovina njihov krvotok. Već sam pisao da je stranački pluralizam opasan po Bošnjake. Ali na tom polju se evidentno ništa neće promijeniti, jer age i begovi nikada nisu odustajali od lagodnosti. Bošnjaci moraju prestati biti pluralistični. Tu je ključ! Moraju shvatiti da kao njihovi preci devedesetih, sada moraju stajati jedinstveni i odlučni u namjeri da odbrane Bosnu i Hercegovinu, ma kakva bila forma borbe. A već smo vidjeli, kada se Bošnjaci/Bosanci udruže u borbi za ono što je svetije od života, ni neprijateljstvo međunarodne zajednice, ni snaga direktnog neprijatelja, ni političari nisu bitni. Bitan je genetski kod koji brani Bosnu! On se mora ponovo razviti, ali ovaj put do kraja! Hoolbrukea više nema!