Esad Duraković: Vijećnica u plamenu, a potom u sramu

U vrijeme jednog od čudovišnih oblika srpske agresije na BiH 1992.-1995. radio sam danonoćno na prijevodu „Hiljadu i jedne noći“, koji je prvi prijevod toga djela s arapskog jezika na jezike naroda bivše Jugoslavije.

Taj prijevod jednog od monumentalnih djela svjetske književnosti nastajao je, doslovno, nedaleko od lomače u koju je srpska armada pretvorila Vijećnicu, odnosno Nacionalnu biblioteku u kojoj je u pepeo pretvoreno više od dva miliona knjiga i dokumenata. U predgovoru „Hiljadu i jednoj noći“ zapisao sam kako sam sa Bistrika, gdje sam tada stanovao i radio na prijevodu gledao, ogromne plamene jezike koji su uništavali sve u Vijećnici i plakao sam, zaista, kao dijete.

Tada je Vijećnica uništena, a ovih dana je na nezamisliv način ponižena i ona, i sve što ona predstavlja i simbolizira. Stoga, sada nije vrijeme za suze već za neizrecivu ogorčenost zbog toga što se ovih dana krajnje samoponižavajuće, mazohistički, snishodljivo do samoprezrenosti, izašlo ususret upravo onome Zlu koje je spalilo Vijećnicu, ponavljam: sa svim vrijednostima i simbolikom koju ona predstavlja. Nema sumnje: riječ je o užasu!

Ploča na obnovljenoj Vijećnici – upravo ona koja poziva tek na pamćenje – pokrivena je zato da ne bi bio povrijeđen srbijanski predsjednik Nikolić, a to je upravo onaj Nikolić koji bijaše jedan od protagonista svih oblika srpske agresije na BiH, pa i ovog kulturocida, ili spaljivanja biblioteka. Da „gospodin“ Nikolić ne bi bio povrijeđen! Time su pogaženi principi humanosti, kulture, bibliofilstva, antifašizma, patnje žrtava – sve je odgurnuto ustranu i pokriveno je – svjesno, politički, „liderski“! – da ne bi bio povrijeđen taj kreator Zla u BiH, koji pripada snagama što su upravo to zdanje spalile, a koji ga pohodi s đavolskim trijumfom i uspjehom, jer – s Nikolićem je sve uredu: on ima razloga da bude veoma zadovoljan jer je konzistentan – od početka agresije na BiH do ove bezumne servilnosti njegovoj posjeti. Paradoks je potpun jer je ploča na Vijećnici pokrivena, ni manje ni više, DRŽAVNOM ZASTAVOM. Kako je to monstruozna simbolika i poruka! Mentalna bolest i potpuna politička perverzija. Sram.

(Sjećate li se kako su nedavno Majke Srebrenice sa Istom samoponižavajućom servilnošću zakitile svojim Bijelim Cvijetom Šešeljevog ratnog ideologa koji je malo prije toga sve učinio da u Vijeću sigurnosti osujeti upravo rezoluciju o genocidu u Srebrenici?!)

Zašto neki ljudi, političari posebno, misle da imaju pravo da nas sve ponižavaju do osjećanja samoprezira?! I ne samo političari. Imamo razloge da se osjećamo skrhanim, opet i još teže poraženim i poniženim. Poniženje je uvijek teže i od samog poraza. Zašto nam to rade, tako bezdušno i nezrelo?!

Zar ne shvaćaju, zar ne znaju gdje je razlika, gdje je granica između potrebe za suživotom i zaštite elementarnog dostojanstva?!

Danas, kad pokrivaju DRŽAVNOM ZASTAVOM ploču na Vijećnici teže mi je nego kad sam je gledao u plamenu, jer ono prvo bijaše nasilje nad nama, a ovim drugim činimo užasno nasilje sebi samima.

I što je najgore – čini se da se već navikavamo na to.

Piše: Akademik Esad Duraković (vijesti.ba)