Kodro otkrio kako su čelnici Saveza od njega tražili da poziva ‘njihove igrače’

Meho Kodro, proslavljeni bosanski fudbaler i donedavni selektor naše reprezentacije dao je opširan intervju za šapanski medij Jot Down Sport.

Kodro je govorio o rodnom kraju, fudbalskoj karijeri, periodu dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovinu, političkoj situaciji u našoj zemlji…

Prenosimo dijelove intervjua.

Kada ste otišli u reprezentaciju Jugoslavije, da li je bilo podjela među igračima?

Ne, nije bilo primjetno, ali sam igrao samo dvije utakmice. Da, vidjelo se u zraku da bi se nešto moglo dogoditi, ali nikada nije bilo problema među igračima. Iako sam nakon te utakmice igrao protiv Holandije, možda par mjeseci prije početka rata u Bosni, nazvao sam Osima (jugoslovenskog selektora) i rekao njemu da ne želim više da igram sa reprezentacijom, da ne računa na mene. Tada je već bilo jasno da će Srbi ući u Bosnu i da bi moglo biti problema.

Jesu li svi Bosanci napustili reprezentaciju?

Prvi sam ga nazvao. Bio je «Pepe» Hadžibegić, Meša Baždarević također. Razgovarao sam s njima, ali nisu bili jasni. Mešina žena je bila iz Beograda i rekla mi je da ne zna šta da radi. Nazvao sam Osima i dao ostavku. Onda su njih dvojica pozvali i njega. Nekoliko dana ili nekoliko sedmica kasnije, ne sjećam se, najavljeno je izbacivanje reprezentacije Jugoslavije sa Eura 92.

Da li ste tu odluku donijeli zato što ste vidjeli da se situacija komplikuje ili zbog bosanskog osjećaja?

Za obje stvari, jer je jedna usko povezana s drugom. Vidio sam da može biti problema, da vojska može ući u Bosnu. Zbog toga raste i bosanski osjećaj i morao sam odbiti da nastavim u jugoslovenskom timu.

Niste igrali međunarodne utakmice otkako ste dali ostavku u reprezentaciji Jugoslavije…

Do 96.

To je pet godina i takođe, tvoje najbolje godine.

Ovo su moje najbolje godine i nisam igrao ni sa jednom ekipom.

Zar nemaš tuge ili ljutnje?

Puno jedne i druge stvari. Šteta što ne možete igrati sa svojim timom. Ogorčenost u smislu da sam i ja htio pomoći. Jer Bosna je patila i mi smo htjeli pomoći. Kako bismo mogli pomoći? Radiš kako treba pa te pitaju odakle si. Punih usta sam rekao da sam iz Bosne. Bilo je toliko nepravde, toliko patnje, da ste htjeli nešto doprinijeti.

Postoji gol koji ste dali sa bosanskohercegovačkim timom protiv Slovenije u kojem se vidi dosta tog bijesa. Zabiješ i trčiš, poljubiš grb… Ne znam da li se sjećaš tog gola.

Čovječe, naravno! 1-2 smo pobijedili tog dana.

U tim vremenima bio sam pun emocija. Nadalje, vrlo jake i u mnogim slučajevima kontradiktorne emocije. Možda je najbolje mjesto za sve to bio fudbal, jer vam omogućava da budete ono što zaista jeste. Osim toga, ne možete izraziti mnoge stvari koje osjećate. Emocije nose toliko energije. Unatoč tome što često žive s negativnim emocijama, oni također imaju puno energije i možda moje mjesto da izrazim sve ono što je bio fudbalski teren.

Imate li osjećaj da ste otišli u Barcu u lošem trenutku?

Možda. I Barsa je bila u tranziciji. Tražili su da zamijene Dream Team, koji je već bio gotov. Ostali su igrači, ali oni koji su ojačali tim su otišli. Otišao je Zubizarreta, Stoichkov, Romario, Koeman takođe, Beguiristain… Bili su u toj tranziciji tražeći novi tim.

U početku ste dijelili sobu sa Gvardiolom. Kako ste se slagali s njim?

Pa, sasvim normalan momak. Ljudi koje sam upoznao, što su veći, normalniji su.

Pored ostalog, dotakao se kratkih epizoda na klupi reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Bili ste i bosanski selektor. U stvari, bili ste ponovo ove godine, ali oba puta ste bili tamo kratko.

To je vrlo lako objasniti, iako mi se drugi put, prije mjesec i po dana, čini snažnijim. Prvi, 2008. godine, morao se uputiti poziv za prijateljsku utakmicu protiv Japana. Predsjednik mi je rekao: “Vidi, imam neke svoje igrače i bilo bi dobro da ih pozoveš”.

Šta znači predsjednikovo “neki od mojih igrača”?

Imao je igrače, vjerovatno preko predstavnika koji su bili u kontaktu s njim, jer je tako funkcionisalo u Bosni. On mi je to rekao, a ja sam mu rekao da se nadam da će me podržati sa određenim ljudima, da će me pustiti da radim. Onda tražim sastanak sa predsjednikom i dva potpredsjednika, jer je u Bosni sve podijeljeno na troje, pa i Savez.

Ovo vam govorim da shvatite kako sam počeo kao trener. Sreo sam se sa njima i zamolio ih da vide šta se dešava, da mi je predjsednik rekao da stavim tri njegova igrača. A potpredsjednik mi kaže da ima i prijatelja koji gleda, kako bi bilo… Tako sam počeo. Sve su to bili problemi, užasan nered. Na kraju su me otpustili. Bio sam u dvije utakmice.

Nakon petnaest godina ponovo sam razgovarao sa Savezom. Mislio sam da su se stvari u Bosni promijenile, da su svi ti problemi nestali i u prvom pozivu su mi rekli da je predsjednik rekao da moram uključiti nekoliko njegovih igrača, od kojih jedan gotovo da nije igrao posljednjih godina.

Rekao sam da to ne mogu i zato su me otpustili. Bosanski fudbal funkcionira na ovaj način. Dajem vam posao, ali morate obratiti pažnju. Nažalost, mislio sam da je sve to nestalo, ali sam shvatio da nije.

Zvao sam, odigrali smo dvije utakmice, jednu smo pobijedili, a drugu izgubili u 92. minuti od Islanda i to im je bio dovoljan razlog. Kasnije su rekli da smo se usmeno dogovorili da, ako ne dobijem prve dvije utakmice, mogu da me otpuste, a da mi ništa ne duguju, ali to nema veze sa istinom. Očigledno da imam potpisan ugovor i moram da se branim.