Na današnji dan 𝟏𝟖𝟑𝟏. 𝐠𝐨𝐝𝐢𝐧𝐞 𝐁𝐨𝐬𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐥𝐚 𝐧𝐞𝐳𝐚𝐯𝐢𝐬𝐧𝐚!

𝟏𝟐. 𝐒𝐞𝐩𝐭𝐞𝐦𝐛𝐫𝐚 𝟏𝟖𝟑𝟏. 𝐠𝐨𝐝𝐢𝐧𝐞, 𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐞𝐨𝐩ć𝐞𝐦 𝐬𝐚𝐛𝐨𝐫𝐮, 𝐢𝐳𝐚𝐛𝐫𝐚𝐧 𝐇𝐮𝐬𝐞𝐢𝐧 𝐤𝐚𝐩𝐞𝐭𝐚𝐧 𝐳𝐚 𝐯𝐞𝐳𝐢𝐫𝐚 𝐢 𝐯𝐚𝐥𝐢𝐣𝐮-𝐮𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐢𝐥𝐢 𝐠𝐨𝐬𝐩𝐨𝐝𝐚𝐫𝐚 𝐁𝐨𝐬𝐧𝐞 – 𝐭𝐨𝐠𝐚 𝐝𝐚𝐭𝐮𝐦𝐚 𝐣𝐞 𝐮 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐢 𝐁𝐨𝐬𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐚𝐥𝐚 𝐧𝐞𝐳𝐚𝐯𝐢𝐬𝐧𝐚!

Pokret za autonomiju Bosne pojavio se u vrijeme kada su se na svim stranama Osmanlijskog Carstva pojavljivali nacionalni ustanci i pobune, prema tome i on se uklapa u takva kretanja.

Ustanak su organizirali prvaci bosanskog naroda na zasjedanju u Tuzli u drugoj polovini februara i početkom marta 1831. godine. Na tome sastanku Gradaščević je preliminarno, ali jednoglasno, izabran za vođu Pokreta, jer je njemu stavljeno u zadatak da o zaključcima skupa u Tuzli obavjesti bosanskog namjesnika Namik pašu i da ga pozove da se priključi Pokretu.

Bošnjaci su uz prijetnju sile ušli u Travnik gdje je za 29. mart iste godine zakazan opći sabor ali sada u prisustvu namjesnika. Toga datuma je u stvari sultanov namjesnik razvlašten i bio prisiljen da radi ono što mu Bošnjaci narede. Kada je Namik paši uspjelo pobjeći, Bošnjaci su bez oklijevanja izabrali Husein kapetana sa seaskera (vrhovnog komandanta) Bosne. Prvi dokument koji je u tom svojstvu potpisao i koji je pronađen datiran je 31. maja 1831. godine.

Od tada on je stalno potpisivao dokumenta kao sekretar Bosne. Nije na odmet kazati punu formulaciju njegova potpisa koji glasi “Husein, sekretar-i Bosna al-muhakkem” što znači “vrhovni komandant Bosne izabran voljom naroda”.

Nakon uspješno vođenih ratova sa sultanom čiju je vojsku pobijedio na Kosovu kod Štimlja 18. Juna 1831. godine, i nakon duge prepiske sa velikim vezirom prema kojem su se Bošnjaci odnosili kao prema poraženom u ratu, vratili su se u Bosnu i onda u Sarajevu 12. Septembra 1831. godine na sveopćem saboru izabrali Husein kapetana za vezira i valiju-upravnika ili gospodara Bosne. Toga datuma je u stvari Bosna postala nezavisna, mada su Bošnjaci još uvijek obećavali da će ostati u sastavu Carstva.

Šta su htjeli Bošnjaci: oni su htjeli da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca, da prisile sultana da promjeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima, da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u smederevskom sandžaku, da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne oni sami rješavaju, a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci od 7 do 70 godina vojnici kada to zatreba.

U svom programu oni su isticali da je najvažnije ostvariti puno jedinstvo u Bosni, što su oni postigli, bez obzira na izdaju svega tri-četiri bosanska prvaka.

O tome svjedoči i carski izaslanik u Bosni, koji u vapaju moli sultana da odobri ono što Bošnjaci traže, jer to oni zaslužuju, a onda zaključuje: “Aman sultane, za ime Boga, grehota je razbiti ovo jedinstvo.” Isti izaslanik koji je prošao kroz sve zemlje Balkana do Bosne tvrdi sultanu da ako ne udovolji Bošnjacima i izgubi Bosnu izgubiće cijelu Rumeliju.

O tome jedinstvu navest ću samo jedan isječak iz opće predstavke naroda sultanu koji glasi: “Sve stanovništvo želi i misli ono što želi i misli njihovo vođstvo, koje je predstavljeno u ličnosti Husein kapetana kao istinitog, poštenog i prema svoj sirotinji dobrog čovjeka, a osim toga sposobnog da rukovodi zemljom”.

Nepravedno bi bilo u ovoj prigodi ne sjetiti se bar nekih najbližih saradnika Husein kapetana i uglednika Bosne koji su bili predvodnici u ovom Pokretu.

Ali paša Fidahić, Muhamed beg Tuzlić, Mujaga Zlatar, Emin beg Dzenetić, Sulejmen efendija Išević, Hifzi efendija Đumišić, Abdul Kerim efendija sarajevski mulla, hasan aga Pećki, Murat klapet Ostrožački i dr.

(Iz izlaganja dr. Ahmeda Aličića)