The New York Times: Rat pretvara Gazu u ‘groblje’ za djecu

Hiljade djece je ubijeno u enklavi od početka izraelskog napada, kažu zvaničnici u Gazi. Izraelska vojska kaže da poduzima “sve izvodljive mjere” kako bi izbjegla smrt civila.

Bos i plačući, Khaled Joudeh, 9, požurio je prema desetinama tijela umotanih u bijele grobne pokrivače, ćebad i prostirke ispred prepune mrtvačnice.

“Gdje je moja mama?” zaplakao je pored fotografa New York Timesa. “Želim vidjeti svoju mamu.”

“Gdje je Khalil?” nastavio je, jedva čujno između jecaja dok je tražio svog 12-godišnjeg brata. Radnik mrtvačnice otvorio je bijeli pokrov, tako da je Khaled mogao posljednji put poljubiti brata.

Zatim se oprostio od svoje 8-mjesečne sestre. Još jedan pokrov je povučen, otkrivajući krvavo lice bebe, sa spuštenom kosom boje jagode. Khaled je prolomio nove jecaje dok ju je identificirao bolničkom osoblju. Zvala se Misk, na arapskom – mošus.

„Mama je bila tako sretna kada te je imala“, šapnuo je, nježno joj dodirujući čelo, a suze su mu tekle niz lice na njeno.

Ona je bila radost njegove porodice, kasnije su rekli rođaci – nakon tri dječaka, njegovi roditelji su očajnički željeli djevojčicu. Kad se rodila, rekli su da je Khaledova majka uživala u oblačenju Misk u šarene haljine s volanom, dok je svoje malene kovrče kačila u svijetle kopče.

Khaled se kroz suze oprostio od majke, oca, starijeg brata i sestre, čija su tijela poređana oko njega. Samo su Khaled i njegov mlađi brat Tamer (7) preživjeli, kako su rođaci i lokalni novinari rekli, zračni napad oktobra 22. koji su srušili dvije zgrade u kojima su se nalazila njihova šira porodica.

Ukupno 68 članova porodice Joudeh ubijeno je tog dana dok su spavali u svojim krevetima u Deir al Balahu, u centralnoj Gazi, ispričala su trojica Khaledovih rođaka u odvojenim intervjuima.

Nekoliko grana i generacija Joudeh, palestinske porodice, stisnulo se zajedno prije napada, rekli su rođaci, uključujući neke koji su pobjegli iz sjeverne Gaze, kako je Izrael naredio stanovnicima. Izraelska vojska je saopštila da ne može da odgovori na pitanja o napadu na porodicu.

Na kraju su članovi porodice pokopani zajedno, jedan pored drugog u dugačku grobnicu, rekli su rođaci, pokazujući snimke sahrane i dijeleći sliku Misk prije nego što je ubijena.

Gaza je, upozoravaju Ujedinjene nacije, postala “groblje za hiljade djece”.

Utvrđivanje tačnog broja djece ubijene u Gazi – usred žestoke kampanje bombardovanja, s bolnicama koje se ruše, djecom nestalom, tijelima zakopanim pod ruševinama i kvartovima u ruševinama – je sizifov zadatak. Zdravstveni zvaničnici u Gazi kažu da je od početka izraelskog napada ubijeno 5.000 palestinske djece, a moguće i stotine više. Mnogi međunarodni zvaničnici i stručnjaci upoznati sa načinom na koji se prikupljaju broj umrlih na toj teritoriji kažu da su ukupni brojevi generalno pouzdani.

Ako su brojke čak i blizu tačne, daleko više djece je ubijeno u Gazi u posljednjih šest sedmica nego 2.985 djece ubijeno u najvećim svjetskim konfliktnim zonama zajedno — u dvadesetak zemalja — tokom cijele prošle godine, čak i uz rat u Ukrajini, prema U.N. broj potvrđenih smrtnih slučajeva u oružanom sukobu.

Izraelska vojska kaže da, za razliku od “ubilačkog napada na žene, djecu, starce i invalide” od Hamasa 7. oktobra, izraelske snage poduzimaju “sve izvodljive mjere” kako bi “umanjile štetu” civilima.

Hamas je, kaže vojska, namjerno nanio “maksimalni mogući iznos štete i brutalnosti civilima”. Tokom napada na Izrael, roditelji i njihova djeca su ubijeni u svojim kućama, kažu svjedoci i zvaničnici, a djeca su uzeta kao taoci.

Kao odgovor, izraelska vojska kaže, ona vodi rat “nasilno kako bi demontirala vojne i administrativne kapacitete Hamasa”. Napominje se da su izraelske snage rekle stanovnicima da bježe u južnu Gazu, i kaže da izdaju upozorenja prije zračnih napada “kada je to moguće”.

Ali bijesan tempo udara – više od 15.000 do danas, prema izraelskoj vojsci, uključujući i južnu Gazu – čini kampanju izraelskog bombardiranja palestinske teritorije jednom od najintenzivnijih u 21. stoljeću. A to se događa u gustoj urbanoj enklavi pod opsadom s velikom koncentracijom civila, posebno djece, izazivajući rastuću globalnu uzbunu, čak i od nekih od najbližih saveznika Izraela.

Nakon što je prvobitno dovela u pitanje broj smrtnih slučajeva koji su prijavili zdravstveni zvaničnici u Gazi, Bidenova administracija sada kaže da je “previše” Palestinaca ubijeno, priznajući da bi stvarne brojke civilnih žrtava mogle biti “čak i veće od onih koje se navode”.

Toliko djece dovedeno je u mrtvačnicu u bolnici Al-Aksa u Deir al Balahu da direktor mrtvačnice Yassir Abu Amar kaže da mora izrezati svoje grobne pokrove na komade veličine djeteta kako bi izdržao priliv leševa.

“Tijela djece dolaze nam slomljena i u komadima”, rekao je. “To je zastrašujuće.”

“Nikada nismo vidjeli ovoliki broj ubijene djece”, dodao je. “Plačemo svaki dan. Svaki dan plačemo dok radimo na pripremi djece.”

Tokom prethodnih ratova, roditelji u Gazi, prenaseljenom pojasu sa više od dva miliona ljudi, ponekad su stavljali svoju djecu na spavanje u različite sobe svojih domova. Ako je zračni napad oštetio jedan dio kuće, ostala djeca bi mogla živjeti.

S obzirom na razmjere bombardiranja ovog puta — koje mnogi stanovnici Gaze opisuju kao neselektivno i bez upozorenja — neki roditelji su postavili mnogo veće udaljenosti između svoje djece, dijeleći ih i šaljući rođacima u različite dijelove pojasa Gaze kako bi pokušali povećati njihov šanse za preživljavanje. Drugi su počeli da ispisuju imena direktno na kožu svoje djece, u slučaju da su izgubljena, ostala bez roditelja ili ubijena i da ih je potrebno identificirati.

U hitnoj pomoći bolnice Al-Shifa u gradu Gazi, dr. Ghassan Abu-Sittah rekao je da su mnoga djeca dovedena sama i u šoku, s opekotinama, ranama od gelera ili teškim povredama od zgnječenja ruševinama. U mnogim slučajevima, rekao je, niko nije znao ko su oni.

„Daju im oznaku – ‘Nepoznato dijete traume’ – dok ih neko ne prepozna”, rekao je. “Ono što je štetno je to što su neki od njih jedini preživjeli u svojoj porodici, tako da niko nikada ne dolazi.”

„Sve više i više izgleda kao rat protiv djece“, rekao je dr. Abu-Sittah.

Prije dvije sedmice, hitna služba u Al-Shifi je registrovala “1.500 nepoznato djete sa traumom”, rekao je dr. Abu-Sittah.

Zatim su posljednjih dana izraelske snage upali u bolnicu, gdje su se sklonile hiljade stanovnika Gaze, rekavši da se objekat nalazi iznad podzemnog komandnog centra Hamasa. Zvaničnici Ujedinjenih naroda upozorili su da je racija najugroženije u Gazi dovela u još veću opasnost.

Međunarodni stručnjaci koji su radili sa zdravstvenim zvaničnicima u Gazi tokom ovog i drugih ratova kažu da se bolnice i mrtvačnice u enklavi okupljaju i saopštavaju imena, matične brojeve i druge detalje ljudi koji su ubijeni na toj teritoriji. Dok su stručnjaci pozvali na oprez oko javnih izjava o konkretnom broju ljudi ubijenih u određenom napadu – posebno neposredno nakon eksplozije – rekli su da se ukupan broj smrtnih slučajeva koji su prijavili zdravstveni radnici u Gazi obično pokazao tačnim.

Izraelska vojska kaže da “žali zbog bilo kakve štete nanesene civilima (posebno djeci)”, dodajući da ispituje “sve svoje operacije” kako bi osigurala da slijedi vlastita pravila i da se pridržava međunarodnog prava.

Ali sve veći broj grupa za ljudska prava i zvaničnika tvrdi da je Izrael već prekršio taj zakon.

Nakon što je osudio “gnusne, brutalne i šokantne” napade Hamasa kao ratne zločine, Volker Türk, visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava, rekao je ovog mjeseca: “Kolektivno kažnjavanje palestinskih civila od strane Izraela također predstavlja ratni zločin, jer vrši protivpravnu prisilnu evakuaciju civila.”

“Masovno bombardovanje koje je izvršilo Izrael ubilo je, osakatilo i povrijedilo posebno žene i djecu”, dodao je. “Sve ovo ima nepodnošljiv danak.”

Neki međunarodni zvaničnici upozoravaju da su djeca u opasnosti gdje god da krenu. “Ne postoji nigdje sigurno da se milion djece iz Gaze okrene”, rekla je Catherine Russell, direktorica UNICEF-a.

Dana 15. oktobra, dr. Mohammad Abu Moussa je rekao da je bio na 24-satnoj smjeni u bolnici Al-Nasr u Kan Younisu – južno od linije evakuacije koju je povukao Izrael – kada je u blizini čuo jaku eksploziju. Pozvao je suprugu kući, ali kada se ona javila, rekao je, čuo je samo vriske.

Ubrzo su, kako je rekao, njegova supruga, 12-godišnja ćerka i devetogodišnji sin dovedeni u Hitnu pomoć, krvavi, histerični i prekriveni prašinom od ruševina. Pokušao je da ih utješi, ali se uspaničio kada je primijetio da njegov najmlađi sin, 7-godišnji Yousef, nije s njima.

“Gdje je Yousef?” prisjetio se da je pitao.

Niko nije odgovorio.

Kada je ponovo pritisnuo o svom sinu, rekao je da je komšija jednostavno odgovorio: „Neka se Bog smiluje njegovoj duši“.

Dr Abu Musa nije želio da vjeruje u to. Na snimku novinara u bolnici vidi se kako bjesomučno traži Yousefa. Doktor Abu Musa je ispričao kako je pitao druga odjeljenja, uključujući jedinicu intenzivne njege, da li je njegov sin prebačen tamo umjesto toga.

Tada mu je, kako je rekao, novinar pokazao slike njihove srušene kuće. Doktor Abu Musa je rekao da je prepoznao sivu odjeću koju je Yousef nosio kada ga je poljubio prije nego što je izašao iz kuće.

Sa strahom, dr. Abu Musa je otišao od hitne pomoći do bolničke mrtvačnice. Tamo je rekao da je konačno pronašao Yousefa, šaljivdžiju sa drskim osmjehom koji je isplazio jezik na fotografijama. Sada je njegovo beživotno tijelo ležalo na kolicima.

Šok je bio prevelik za podnošenje. Dr Abu Musa se prisjetio kako je skrenuo pogled prije nego što ga je kolega zagrlio.

Više rođaka je reklo da su zračni napadi pogodili njihovu kuću bez upozorenja i da je porodica dr. Abu Musse izvučena iz ruševina. Izraelska vojska je saopštila da ne može da odgovori na pitanja o napadu na porodicu.

“Yousef je bio veoma voljeno dijete”, rekla je njegova majka Rawan, fitnes instruktorka. „Uvijek je bio nasmijan. Volio je da se smije i da zasmijava ljude.”

Kod kuće, dječak je želio da jede svaki obrok pored svog oca, ili u njegovom krilu, ponekad čak i dijeleći istu kašiku.

“Ugledao bi se na mene u svemu što sam radio”, rekao je dr. Abu Musa, dodajući da je i njegov sin želio da postane ljekar.

Yousef nije jedini ubijen. Brat dr. Abu Muse, Jasir Abu Moussa, izgubio je oba sina i suprugu, rekli su članovi porodice.

Nećak dr. Abu Musse Hmaid, 18, nedavno je završio srednju školu sa visokim ocjenama, rekla je porodica. Ljubav prema automobilima dobio je od oca, a od majke ljubav prema poeziji i umjetnosti. Nadao se da će studirati mašinstvo u Evropi, rekli su rođaci, i počeo je da uči njemački još dok je učio za ispite u srednjoj školi.

Njegov mlađi brat Abdulrahman (8) bio je još pametniji, kaže porodica. I on je ubijen.

„Bio je šačica“, rekao je Jasir Abu Moussa o svom mlađem sinu. “Ali je bio i veoma pametan i divan.”

Smrt takođe boji žive.

Mnoga djeca pokazuju jasne znakove traume, uključujući noćne strahove, rekla je Nida Zaeem, terenski službenik za mentalno zdravlje u Međunarodnom komitetu Crvenog križa u Gazi.

„Oni se bude vičući, vrišteći“, rekla je gospođa Zaeem iz skloništa Crvenog krsta u Rafi, na jugu, gdje je odsjela sa svojom porodicom, uključujući četvero djece. Svake noći, dodala je, djeca u skloništu viču: “Umrijet ćemo, umrijet ćemo.”

„Viču, mole: ‘Molim vas, zaštitite me, molim vas, sakrijte me. Ne želim da umrem’, dodala je.

U kampu u kojem su se sklanjale hiljade ljudi oko centra Ujedinjenih nacija, Hammoud Qadada, 4, pokušao je da se fokusira na video igricu unutar šatora dok je grmljavinski zvuk udara bio dovoljno blizu da potrese tlo ispod njega.

Kada su fudbaleri na ekranu dali gol, svi u šatoru – njegova braća i sestre, rođaci i druga djeca iz improviziranog kampa – vikali su “goooaaal” tako glasno da su ljudi u obližnjim šatorima pomislili da je najavljen prekid vatre.

Njihovi roditelji su priključili televizor na solarni panel i, kada je izgledalo dovoljno bezbjedno, ljudi su igrali pravi fudbal napolju između šatora – pokušavajući da odvuku pažnju deci.

Nije bilo dovoljno.

Sljedećeg jutra, Hammoudova baka je rekla da se probudio i rekao: “Umrijet ću.”

“Rekla sam mu ne”, rekla je njegova baka, Hanaan Jaber, 53. “Ako Bog da, odrasteš i oženićeš se i ispričati svojoj djeci šta se dogodilo s nama ovdje, kao priču.”

Hamudov rečnik već je oblikovan ratom. Ubrzo nakon što je počelo, pitao je roditelje šta znači „mučeništvo“. Na pitanje šta se dešava oko njega, bez oklijevanja odgovara: „Vazdušni udari. Vazdušni napadi i rat.”

Gaza, obalni pojas u kojem se uz Mediteran nižu kabane i kolibe s hranom, nekada je imala živu kulturu plaža. Yasser Abou Ishaq, 34, prisjetio se kako je svoje tri male kćeri učio da plivaju.

“Uvijek su me tražili da idem na plažu, u zabavni park, u parkove”, rekao je. “Volio sam da ih gledam kako igraju.”

Amal, njegova najstarija, stara 7 godina, dobila je ime po majci. U školi je bila dobar učenik sa odličnim pisanjem, prisjetio se. Kod kuće je postala učiteljica koja je natjerala njenu mlađu sestru Israu, četverogodišnjakinju koja je voljela čokoladu i Kinder igračke, da se igra kao učenica.

Kada je njegov dom uništen u, kako je rekao, vazdušnom napadu, izgubio je oboje, rekao je. I supruga mu je ubijena, rekao je.

Sveukupno je ubijeno 25 članova njegove porodice, od kojih 15 djece. Lokalni novinari izvijestili su o napadu i podijelili snimke tijela u grobnim pokrovima — kako su rekli članovi porodice Abou Ishaq — poredanih na zemlji dok su rođaci plakali nad njima. Izraelska vojska je saopštila da ne može da odgovori na pitanja o napadu na porodicu.

G. Abou Ishak je rekao da su on i njegova jednogodišnja kćerka Habiba ranjeni i odvezeni u bolnicu. Većinu njegove porodice, uključujući suprugu i Amal, izvukli su iz ruševina istog dana i pokopali su ih rođaci, rekao je, dok je još bio na liječenju. Nikada nije dobio priliku da se oprosti, rekao je.

Sljedećeg dana, Israino tijelo je izvučeno iz ruševina, rekao je. Mogao je da je vidi u bolničkoj mrtvačnici i da je zadrži poslednji put.

“Zagrlio sam je i poljubio. Pozdravio sam se i zaplakao”, rekao je. “Samo Bog zna koliko sam plakala.”

Izvor: The New York Times