Pavle Radić: Slavljenje ratnog i poratnog banditizma. Teško svakom društvu koje dotle dospije

Pavle Radić: Slavljenje ratnog i poratnog banditizma. Teško svakom društvu koje dotle dospije

O 9. januaru u RS, nacionalističkim prostakluk-paradama inata i kiča

I to čudo – da neko slavi vlastitu katastrofu, civilizacijsku pogubljenost, egzistencijalnu bijedu i sramotu – postoji. Svakog 9.januara potvrđuje ga ono što se naziva Republika Srpska (RS). Da stvar bude gora, ta izopačenost se normalizovala kao neupitno mjesto u dominantnom ne samo BH srpstvu. Sindrom je to teške društvene bolesti i poremećenosti, simbol višedecenijske nakazne politike, kulture i morala (ne samo u RS, nego i u Srbiji, ocu, majci i tutoru RS).

Teško svakom društvu koje dotle dospije. A dotle su dospjeli BH Srbi vođeni u svemu naopakom politikom kreiranom izvorno ne u BiH, nego u Beogradu. Njihova tragedija – kao i Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori pa i na Kosovu – je to što nisu izgradili čvrst politički integritet i subjektivitet vezan za svoju domovinu, za svoj zavičaj, koji bi bio otporan na maligni uticaj političkog Beograda, duboko posrnulog u zlo nacionalizma i velikodržavnih tlapnji pod ne samo Miloševićevim režimom. Srbi u BiH su – kao uostalom Srbi u čitavom ’regionu’ – zbog odsustva otpornosti na pogubne uticaje iz ’matične države’, platili i plaćaju stravičnu cijenu. Na njima, na njihovoj sudbini, slomila su se i lome kola nacionalističkog ludila. Ako su Srbi – u Srbiji i u ’regionu’ – i od koga zaista ugroženi, a jesu, ugroženi su isključivo od svojih banditskih režima sraslih sa gramzivom crkvom, koja je – najblaže rečeno – zaboravila jevanđelja, koja zbog vulgarnog srbovanja za njih ne haje.

Zadržimo se na bizarnosti paradržave RS, koju je – sumanuto žrtvujući sudbinu BH Srba (dakako i drugih tamošnjih naroda) – zločinima stvorio Milošević, odnosno srpski nacionalizam kojeg je on potpalio i instrumentalizovao. Razobručene korumpirane osione vođe paradržave – koja ništa dobro niti je mogla, niti može donijeti BH Srbima – nametnule su surogat slavu 9. januar kao Dan RS, e da bi se kako-tako našao smisao suludog rata koji je cijelu BiH uvalio u katastrofu. Tog datuma 1992. godine nacionalističko rukovodstvo Srba (Karadžić, Koljević, Mladić, Plavšićka i ostala pročetnička kamarila podsticana, instruisana, obilato materijalno i kadrovski pomagana iz Beograda) izabralo je rat, umjesto razumnog puta jedinstvene BiH u mirnu tranziciju i modernizaciju. Zbog potonjih brojnih zločina i genocida, izabralo je i sramotu, te – slijedstveno svemu navedenom – i egzistencijalnu bijedu. Sve to pod ostrašćenom nacionalističkom egidom ’borbe za slobodu srpskog naroda u BiH’. Slobodu od koga? Od čega? Ko ih je napao i ugrožavao?

Pokazalo se da je vladajuća ratna nacionalistička ološ srpskog naroda u BH, sve samo haški osuđenici – crijevima povezana za istu takvu tadašnju ološ u Beogradu – izabrala slobodu nažalost od razuma i odgovornosti; slobodu od morala i dobrih običaja, zgazivši ih i svodeći ih na sprdnju. Katastrofa za sve narode BiH je naravno bila neminovna, posebno za tamošnje Srbe, jer su pored velikih stradanja na sebe navukli i veliku moralnu hipoteku teških zločina i genocida u Srebrenici. U površnom i neozbiljnom Dejtonu je iskamčena paradržava RS – od nacionalista i ratnih zločinaca izvikana kao bajagi ostvarenje vjekovne težnje srpskog naroda u BiH za slobodom – što ne može prikriti očitu egzistencijalnu pogubljenost i upropašćenost tamošnjeg srpskog naroda. Do nepodnošljivosti vulgarno inat srbovanje – sramota za autentičnu BH srpsku kulturu i tradiciju – kao ni preskupe kičerske vašarske manifestacije poput ne samo obilježavanja 9. januara, pokazuju nivo duhovne, moralne i materijalne srozanosti u ’izvojevanoj i krvlju plaćenoj slobodi’.

Na nacionalističkim prostakluk-paradama inata i kiča, bajagi demonstracijimama nacionalnog ponosa i slobodarstva, na tim Potemkinovim kulisama je l’da zajedništva i prosperiteta (za zblanut naivne i manipulisane mase) teatralno se okuplja vladajuća svjetovna i crkvena bagra (iz Banjaluke, Beograda i Podgorice), ogrezla u frazama kvazi patriotizma i ’vraćanja izvornim srpskim korijenima’. Riječ jedna se ne može čuti o realnom životu naroda – o egzistencijalnoj bijedi, o sirotinji mnoštva ratnih i poratnih gubitnika, o urušenom institucionalnom i moralnom poretku, o tome da su zakoni svedeni na sprdnju, da diktator iz Laktaša – formalni i neformalni bog i batina koji odlučuje o svemu, kao i uzori mu u Beogradu i Moskvi – provocira nove sukobe neprekidno bacajući so na još nezarasle ratne rane. Samo kičerski paramilitarni defilei (sirotinjski, ali po uzoru na idola Putina), gromoglasni govori i ponavljanje vječno istih fraza o nacionalnom dostojastvu, srpskoj časti i tradiciji, bla, bla, bla. Poslije kič parade, sirotinji razlaz a banda iz salona Banjaluke, Beograda i Podgorice na ja’njetinu i bogat kafanski dernek (dakako o trošku sirotinje). Na to se svodi nacionalistički inat Dan RS, je l’da, Dan slave i ponosa.

Dok bande slave srpsko rodoljublje, slobodarstvo i dostojanstvo, iz carstva je l’da ’krvlju ostvarene slobode RS’ neprekidne kolone mladosti i pameti teku ka Zapadu, tražeći iole slobodan i dostojanstven život. Ne bježe iz paradržavnog zabrana samo zato da ne postanu topovsko meso mogućih novih sukoba, koje diktator iz Laktaša neprekidno provocira. Bježe i zbog toga jer bandu više ne mogu da gledaju. Ima i onih koji iz paradržave hrle na Istok, u Srbiju, onih koji voze luksuzne automobile i džipove, da tamo – uglavnom u Beogradu i Novom Sadu – ojačaju svoj fond luksuznih nekretnina. Da imaju gdje da na vrijeme sklone, da prostite, svoje guzice bude li ponovo potekla krv u BiH u koju će, dođe li to toga – daleko bilo – kao i 1992. gurnuti sluđenu i izmanipulisanu sirotinju.

Treba li vladajućoj bandi u Banjaluci i nesretnoj srpskoj sirotinji čestitati Dan RS? Treba li slaviti dan izbora puta u katastrofu i opštu pogubljenost, dan ustoličenja ratnog i poratnog banditizma? Vladajuća banda – u Banjaluci jednako kao i u Beogradu – doduše ima razloga za slavlje. Zahvaljujući zlu i sramoti, od nikogovića (nitkova) postali su nove age i begovi. A šta da slavi sirotinja? Od nekad pristojnih građana sa relativno uljudnim i predvidljivim životom, zbog zla u koje su uvaljeni odlukama bande 9. januara 1992.g postali su uboga sirotinja nad kojom se pljačkaška banda bezočno iživljava. Mnogi nisu dočekali ni to, u suludoj ratnoj katastrofi otišli su pod zemlju. Brojni su postali bogalji unesrećeni za čitav život. Mnoštvo ih je izbjeglo u svijet daleko od domovine i zavičaja. Od onih koji su u paradržavi ostali, mnogi – oni koji imaju mladost, snagu i dostojanstvo – iz pustohije bježe u svijet glavom bez obzira.

E da, ponovimo još jednom. Nije isto biti Srbin prije i poslije Miloševića. Nije isto biti bosanskohercegovački Srbin prije i poslije Karadžića, Mladića i aktuelnog Dodika. Poslije zlotvora nije se lako nositi sa stigmom civilizacijskih poraza i sramote.

Izvor: Autonomija

Gruhonjić: ‘To je jedno ludilo porazom frustriranih i željnih “osvete”, gledali smo to između dva svjetska rata, koje je eskaliralo i nastaviće eskalirati sve do potpunog sloma’

Previous Kathi i Nermin - život od Cape Towna, Praga, Hamburga i Minhena, do pronalaska svog doma u Sarajevu
Next Bolivija podržava tužbu JAR-a protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde

You might also like

BAŠTINA

U Stocu, političko i vjersko klesanje historije

Davno sam ti legao i dugo ti mi je ležati, romor je srednjovjekovni koji raznose vjetri preko uznemirenih stećaka. Prvo su između njih, poodavno, prokrčili cestu. Razmaknuli su arhivirana vremena,

RIJEČ

Danijela Rakić, diverzantkinja Armije RBiH: Uzela sam pušku jer nisam dala da me istjeraju iz Sarajeva i opet bih

Ne dam nikome da me istjera iz mog grada, Sarajeva, u kom sam rođena i u kom sam odrasla, uzela sam pušku i stala na branik odbrane Bosne i Hercegovine

RIJEČ

Mediji u Srbiji: Mašinerija ludila (Video)

U najnovijem izvještaju o Srbiji Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije Vijeća Evrope izražava zabrinutost zbog stalnog rasta govora mržnje u srpskom javnom diskursu, koji je pojačan širokim medijskim izvještavanjem. Teško je