FIĆO I NATAŠA

Život je složen, kaže Sarajka Nataša Zimonjić – Čengić, koja je preživjela brojne tragedije. U ljeto 1992. godine Nataša je izgubila sina Gorana, kojeg je ubio Veselin Vlahović – Batko samo zato što je pokušao da spasi komšiju Bošnjaka, Husniju Ćerimagića, a prije njega izgubila je i sina Igora.Fićo i Nataša Čengić

U Drugom svjetskom ratu, četnici su joj zaklali sestru Kseniju Zimonjić, koja je bila partizanska bolničarka, ustaše su joj ubile djeda mitropolita dabrobosanskog Petra Zimonjića. Muž Ferid Fićo Čengić, gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, u dva navrata je proveo ukupno sedam godina na Golom otoku pod lažnim optužbama od bivšeg komunističkog režima, zbog čega je Nataša više puta saslušavana od Uprave državne bezbednosti (UDBA), zloglasne tajne policije za vrijeme bivše Jugoslavije, traženo joj da se odrekne muža, isključena je iz tadašnje partije…

U nastavku pročitajte razgovor sa Natašom koji je vodio rahmetli Šefko Kadrić 2009. godine…

Najavio sam se da ću doći, zvonim, Roćko mi otvara. Nataša me čeka na vratima, kao starog znanca i ako se prvi put ovako srećemo, ranije se sretali na mojim knjigama i njenoj ljubavi, Fići.   

– Hoćemo li kafu ili čaj? – pita dok jaknu kačim na vješalicu.
– Čaj bi mi dobro došao, kažem žaleći se na hladno vrijeme.

Ona u bijeloj košulji, izbačene kragne i narandžastom prsluku, crne perle na lančiću skladno uvezuju kosu i oči. I vrijeme, i tuga ostali nemoćni pred ženskom ljepotom, pomislih u nju zagledan i slike na zidu na kom su ona i Fićo, slikani nekoliko decenija ranije. Goranovu i Igorovu sliku ne vidim, valjda ih čuva u albumu, pomislih.

Zagledam Fićin portret (Ibrahim, Ferid, Fićo Čengić), o njemu sam čuo dosta, ovo je prvi put da mu vidim lik. Alija Šalja Dragec, junak romana «Proleter u srcu», mi ostavio priču o sebi u amanet, u njoj bio i Fićo, neko veliki i važan. «Idi u Sarajevu i javi se Fići», rekli mu na Romaniji 5 aprila 1945. godine. U Sarajevu mu Fićo dao komandu nad Čaršijom i starim dijelom Sarajeva, trebalo da organizuje vlast i pokrene život… Kasnije se i na Golom Otoku sreli, ista sudbina ih zadesila, zbog istog grijeha, od iste ruke…

– Kad si ga upoznala? – pitam u onu sliku zagledan.

– U Foči 1943. godine. Ja bila u trećoj četi, trećeg bataljona on instruktor pri Vrhovnom štabu. «Ko je onaj lijepi oficir?» pitala sam prijateljicu pokazujući na njega. On bio visok, uniforma mu lijepo stajala a automat mu visio o ramenu. Ona me htjela odbiti, šapćući da je musliman ne znajući da sam ja dobar dio djetinjstva provela u muslimanskoj kući či mi je ambijent bio za dušu prirastao. «Kad bih se ženio ovu bih oženio», rekao i on u drugoj prilici onima oko sebe pokazujući na mene i to došlo do mojih ušiju, tako ljubav planula.

Foča je tad bilo stratište, Natašina četa je danima istruhle lešine nevinih ubijenih muslimana sakupljala. Fićo i Adil Zulfikarpašić bili nemoćni da bilo šta urade. Tito četnike u dobrovoljačke odrede primao, Nataša svim srcem Fiću prigrlila, ni četničke prijetnje, ni njegove godine, ni to što je on musliman a ona iz porodice vladike Zimonjića, ništa joj nije smetalo.

– U Foči su mu tad bili pripremili zasjedu, sreća te on nije otišao tamo gdje je trebao, drugi partizan poginuo – govori dok mi nudi med uz vrući čaj.

U knjizi «Sarajevo u revoluciji» sam iskopao podatak da je Fićo bio član komunističke partije od 1928. godine i tad je bio Ferid, kasnije je biran za sekretara Pokrajinskog komiteta i u ilegali dobio ime Ibrahim. U Gracu se prije rata sreo sa Titom, koji na njega tad nije ostavio poseban utisak. 1941. godine su ustaše u Sarajevu provalile tajnu štampariju u kojoj su se zatekli Fićo i Đuro Pucar. Njih dvojica znali ako Đuru uhvate da mu kao Srbinu spasa nema. Fićo je pružao otpor dok se Đuro nije izvukao, na kraju su ga ustaše uhvatile, osudile na smrt i odvedu u logor u Koprivnici. Kroz šta je prošao u logoru, možemo naslućivati, ali partizani su tad uhapsili nekog ustaškog pukovnika kog je Tito na Crvenim stijenama razmijenio za Fiću. Fiću su nemoćnog tad donijeli na nosilima do romanijskih Crvenih Stijena.

– Otkud Fićo u Sarajevu aprila 1945. godine pitam, raskopavajući detalje.

– Ušao je u grad da sa Valterom Perićem organizuje unutrašnji otpor. Sarajlijama je on bio simbol te nove komunističke vlasti. Na Vratniku narod pozdravlja partizane i skandira «Fićo, Fićo», ovi iz odbora za doček im govore da viču «Tito, Tito», narod pitao, «Ko vam je Tito», govori uvezujući priče o oslobođenju Sarajeva i Fići.

– U priči o Valteru koji brani Sarajevo, Fiće nema?, upitah.Nataša Čengić

– Priča o Valteru je prošla sve filtere političke podobnosti i vješto skrojenih poruka, šali se prislanjajući šoljicu sa čajem usnama,

– Kad počinje Fićin politički kraj?

– Možda još u Foči, govori prisjećajući se detalja iz života koji je bio umotan u komunistički ideal, ravnopravnosti, bratstva i jedinstva, ali i gorko iskustvo prikrivenog šovinizma.

– Još u Foči su mu neki zamjerali što je sa mnom, nastavlja Nataša o tom početku kraja. Fićo je bio prvi poratni gradonačelnik Sarajeva, čovjek uticaja ali i partije, rodoljub, patriota, komunista svim svojim bićem. Pokrenuo je život u gradu, pripremio doček Titu i prvom vozu koji je trebalo da stigne prugom do Sarajeva. «Feride mlada ti žena», kaže mu Tito kad me njemu predstavio. «Ne brini druže Stari od dobre je porodice», rekao mu je Fićo tada i to je bilo sve. Kasnije u «Konaku» rekao Aleksandar Ranković Fići pred Titom: «Fićo ti si sve Turke primio u Gradski odbor komunista». Fićo je tad reagovao kao opečen skočivši na noge «Kakve Turke?» Tito mahnuo rukom da temu prekinu. Godinu dana kasnije Fićo je uhapšen i otpremljen na Goli Otok, pod optužbom da je neodlučan u razračunu sa Informbirovcima. On lično, stavljen pred moralnu dilemu za koju su znali da neće posustati. Tražili da stavi potpis na optužbu da su informbirovci ljudi iz njegova okruženja: Vojo Lujić, Bodo Stoinić, Hasan Ljubunčić, Razija Ljubunčić…

– Ne!, vrisnuo on svjestan šta to znači, isto veče su došli po njega.

«Bio sam u ustaškom logoru, Goli otok je bio gori, perfidniji. Ustaše su uništavale tijelo ovi i tjelo i dušu», govorio je kasnije Fićo o onome što je na Otoku doživio, preskačući ono od čega je htio porodicu poštedjeti.

To kako je Nataša sa djecom tad prolazila opisao je Solženjicin u čuvenom djelu o Gulagu, razlike su u nijansama. Isti dan kad su Fiću odveli u logor, nju sa djecom su izbacili iz stana. Tražili su da ga se odrekne da bi je zaštitili. «Ne!», rekla im je sa istom odlučnošću kao i Fićo prije nego su ga odveli. Gradom je posijana laž da je «Fićo rušio Čaršiju i zabranio zar i feredžu», ono sa zarom i feredžom bilo tačno, ali Fićo sprovodio liniju partije, Čaršiju u miru podizao baš kao što je u ratu čuvao.

Tad se vidjelo ko su porodični pravi prijatelji, njih skoro da nije ni bilo među onima koji su se sa njima ranije voljeli slikati. Đuro Pucar, Rodoljub Čolaković (po kom je i sin Roćko dobio ime), Uglješa Danilović, Vlado Šegrt… svi kao da su bili samo izvršitelji Rankovićeve zapovjedi. «Dok sam ja živ nećeš penzije dobiti!» lično joj rekao Ranković kad mu je u Beograd išla, po nagovoru drugih, tražeći penziju za Fiću. (Fićo bio nosilac Spomenice 1941. godine.)

Fićo je, poslije zatvora, život odživljavao u Počitelju, dosta toga mu u Sarajevu na žive rane so sipalo. Roćko im kao beba preležao meningitis i ostao oštećen u razvoju, Igor, kao od brda odvaljen, sportaš, kasnom intervencijom ljekara, umro u cvijetu mladosti…

– Goran, žalost majkina, otišao da prenoći u stanu na Grbavici u aprilu 1992. godine, pa će se kao vratiti, govori pokazujući sliku sina, rukometaša i reprezentativca BiH, umjetnika. Istu noć četnici upali u stan komšije, doktora Husnije Ćerimagića i htjeli da ga vode. Goran istrčao da komšiju zaštiti, četnici ih obojicu odveli i mučki ubili.

Nataša vraća onaj album u laticu od ormara a iz druge vadi tablete. «Da mi se živi, ne živi, ali šta bi mi Roćko bez mene?» kaže zalijevajući tablete čajem, pružajući mi papir. Čitam pismo crnogorskog predsjednika Đukanovića, koji obećava Nataši da će sve učiniti da zločinca Batka, koji se negdje u Crnoj Gori krije, dovede pred lice pravde.

– Otkud ti onoliko znanja o Lazaru i umjetnosti, pita me skrećući pažnju na mene i roman o Lazaru Drljači, koji je kaže u dašku pročitala.

– Ni njegov život nije bio ružičast, ali se stoički nosio sa njim, rekoh tražeći po glavi nešto utješno, priča o Lazaru nam se učini kao sa neba poslata.

(AA/orbus.be/mb)

Previous Bosanska tržnica: Domaća, organska, a nije skupa
Next Zaljubljenik u tradiciju i običaje: Mladi Cazinjanin otvara Muzej starina

You might also like

ŽIVOT

Sve više mladih i uspješnih Bosanaca vraća se u domovinu (VIDEO)

  Entuzijazam prema poslu i pionirska otkrića na polju nanotehnologije čine Suzanu Gotovac-Atlagić osobom koja je mogla pronaći mjesto na univerzitetima širom svijeta ili u Japanu, gdje je počela naučnu

ŽIVOT

U augustu pozitivan prirodni priraštaj u Sarajevskom i Ze-Do kantonu

Prema podacima Federalnog zavoda za statistku u augustu mjesecu tekuće godine u FBiH rođeno je 1.609, dok je umrlih 1.706. Iako negativnu stopu nataliteta bilježi većina kantona, ipak se dva

ŽIVOT

Uskoro nastava za djecu izbjeglica i migranata: Stranci sa svojim sudbinama dolaze i odlaze. Ostajemo mi i slika o nama

  Djeca izbjeglica i migranata iz kampova Sedra i Bira uskoro će u školske klupe sa svojim vršnjacima u Bihaću. Nakon što su se u rješavanje problema, izazvanog negodovanjem nekolicine