Ćamil Metiljević: Zvuk saza je čaroban, kada ga čujem moja duša se nahrani

Ćamil Metiljević: Zvuk saza je čaroban, kada ga čujem moja duša se nahrani

 

Saz, riječ je perzijskog porijekla koja znači trska, tačnije šum trske. Kao žičani instrument koji pripada grupi tambura, saz uz sevdalinku čini dio jedinstvene muzičke bosanske tradicije. Ćamil Metiljević je sazlija i graditelj saza.

Običan čovjek, penzioner, tipičan bosanski domaćin u sedmoj deceniji života, koji vrijeme provodi u svojoj maloj radionici, uz porodičnu kuću u Hrasinici, nadomak Sarajeva. Vjerovatno bi to bio prvi dojam i način na koji bi Ćamila opisao neko ko ga prvi put vidi, a da prije toga s njim nije porazgovarao, saslušao ga i čuo njegovu priču, da je ovaj čovek pola stoljeća posvetio upravo sazu, piše Anadolu Agency (AA).

Iako i sam naglašava da je u smislu očuvanja tradicije saza taj običaj veoma bitan, Metiljevićev odnos i ljubav prema sazu ne ogledaju se kroz okvir saza koji visi o ekseru na kućnom zidu, onog saza koji više ima jednu vizuelnu i interijernu, a manje primarnu svrhu proizvodnje, kako ga on naziva, čarobnog zvuka. Za odnos koji Metiljević ima prema ovom instrumentu, moglo bi se kazati da je to ozbiljan i studiozan pristup, maksimalna posvećenost, ljubav, strast.

Metiljević (66) je 1970-ih godina pratio i slušao najznačajnije sazlije tog vremena. Na pločama sluša i skida Muhameda Mešanovića Hamića, zatim Hašima Muharemovića i Selima Salihovića. Osim što je vrstan sazlija, Metiljević se danas smatra jednim od najboljih graditelja, ali isto tako i poznavalaca saza u Bosni i Hercegovini. Vrlo je uspješan na tom planu, iako saz nikada nije bio njegovo primarno zanimanje. Penziju je zaradio u preduzeću, a saz mu je bio više kao hobi.

Ćamil nas je dočekuje na ulazu u dvorište, te pokazuje vrata njegove skromne radionice, tik uz kuću. Manja prostorija, kojom sa kasetofona tiho vlada sevdalinka. U desnom ćošku sto i sećija, lijevo stari kredenac, pored njega radni stol na kojem se nalazi još nedovršeni saz. Ćamil nas poslužuje kafom i počinje pričati o sazu, birajući pritom vrlo pažljivo svaku riječ ne bi li nam što bolje opisao sve finese ovog instrumenta.

– Prvi saz i kaseta –

Metiljević se prisjeća momenata kada se tek upoznao sa sazom. Imao je svega 14 godina kada je prvi put čuo njegov zvuk, i tada je, kako kaže, zatreperio. U to vrijeme u njegovom kraju nije bilo puno sazova, prvi saz mu iz Turske nabavlja otac i tako sve počinje.

“Počeo sam da se raspitivam gdje mogu nabaviti saz, pa je moj otac nabavio jedan iz Turske. Bio je to onako manji saz, pa sam ja sebi dao za zadatak da sam napravim saz. Napravio sam jedan veliki i na tom sazu, kod rahmetli Omera Pobrića, kasetu je snimila Emina Zečaj. Dakle, na prvom sazu koji sam napravio snimljena je kaseta”, priča Metiljević.

Od tada je napravio više od 50 sazova, a ističe kako su njegovi sazovi otišli svuda po svijetu. Najviše ih kupuju ljudi iz dijaspore.

“Sazovi se kupuju. To mi je drago. Ne zbog toga što ću ja prodati saz, već zato što saz tako živi. Pa nek’ svako kucne jednom u hefti, saz će živjeti. Veliko je to”, ističe Metiljević, naglašavajući kako se u njegovo vrijeme teško mogao pronaći i kupiti saz:

“Velika je razlika, nekada se nije imalo gdje kupiti, teško je bilo naći domaći saz, ovaj koji ja danas pravim. U sjeveroistočnoj Bosni se tada pravilo, ali ovdje kod nas slabo. Ovdje sam ja počeo i mislim da sam jedini koji pravi u Sarajevskoj kotlini.”

Dok govori o samom pravljenju saza, trudi se da ne ispusti nijedan detalj. Kaže kako proces od odabira drveta, njegovog sušenja, oblikovanja u saz i finalnog postavljanja i stezanja žica traje više od godinu. Najduži proces je sušenje drveta, a ono traje u zavisnosti o tome da li se radi o orahu, javoru ili trešnji. Ćamil ističe kako saz najčešće pravi od oraha, iz razloga što je to drvo do kojeg je lako doći, za razliku o javora. Trešnja se zbog smole teže suši.

– Traganje za čarobnim zvukom –

Kako procijeniti da li je saz kvalitetno napavljen? Metiljević kaže kako se on vodi time da uvijek može biti bolje.

“Teško da se može prepoznati. To su finese kod žičanog instrumenta. Uvijek mislim da može biti bolji, jer radi se zapravo o usavršavanju. Radi se o slobodnoj izvedbi. Kada govorimo o dubini i širini kutle, nema knjige koja kaže mora biti toliko širok ili dubok. Zbog toga praviš različite modele da bi naišao na čarobni zvuk”, objasnio je Metiljević.

Pitali smo ga kako se osjeća kada završi sa pravljenjem saza, a to opisuje na ovaj način:

“To je vrlo značajno. Teško mi je to opisati, ali mogu uporediti osjećaj. Ja nisam ribar, ali sam slušao ribare kako čekaju kada zabace štapom u rijeku. Tada su strpljivi i čekaju. Kada riba zakači, ribar tad’ zatreperi. Tako i ja sa sazom. Kada povežem žice, naštimam saz, pa onda probam. E, to je vrhunac moga rada. Dođe onaj momenat kada osjetim struju. To je nadahnuće, duša mi se nahrani.”

A, na pitanje kako se osjeća kada sluša saz, Metiljević kaže kako mu je teško to opisati.

– Turneja u SAD-u i jazz festival u Italiji –

“Nemam ja tog riječnika sa vam opišem. Da sam Abdulah Sidran, možda bih znao objasniti. Saz, kad se lijepo naštima, muzički, bez greške, samo štim bez biranja nota i traženja tona, samo kucni po žicama i dobit ćeš jednu harmoniju od koje se moraš naježiti. Ogromno je to bogatstvo. Kada se pravilno naštima, saz iz sebe prosipa bisere, to je biserli muzika.”

Uveo je određene promjene kada je riječ o bosanskom sazu, sa kojima je zadovoljan. Prvenstveno kada je riječ o jačanju vrata saza, kojeg on pravi od četiri elementa.

Metiljević je 1976. godine zajedno sa Eminom Zečaj boravio na jednomjesečnoj turneji u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), a u povodu proslave 200 godina od američke Deklaracije o nezavisnosti. Zajedno su nastupali i na Mantova Jazz Festivalu u Italiji 1990-ih godina.

“U SAD-u nije bilo neko veliko interesovanje što se tiče samog saza i muzike. Oni imaju svoju muziku, imaju bendžo. On je malo starinski, mogao bi ga možda porediti sa sazom. Amerikance je više privlačio folklor, ono naše bosansko, vizuelno”, rekao je Metiljević.

To nije bio slučaj kod Italijana, za koje Metiljević kaže da se začudio kada je vidio kako reaguju na saz i sevdalinku. Italijani su, kaže, “veoma srčano prihvatili Eminu Zečaj i našu muziku”.

– Neponovljiva boja glasa Emine Zečaj –

Za Eminu Zečaj kaže kako je mnogo poštuje, zbog boje njenog glasa, a naročito uz saz.

“Njena boja glasa, mislim da je to neponovljivo. To je dar, to ne može svako.”

U produkciji Damira Imamovića, 2014. godine izašao je i CD “Umjetnost saza”, na kojem se našlo 14 pjesama u izvedbi Ćamila Metiljevića. Na pitanje šta mu predstavlja ovaj CD, kazao je kako mu je bitno da to ima snimljeno kako bi mogao biti samokritičan.

“To je sve snimljeno ovdje u radionici. I to je neki rad. To mi ne predstavlja nešto što bi me uzdiglo. Drago mi je da sebe mogu slušati. Kada sam sebe slušam, ali i drugoga, tad mogu praviti strogoću prema samom sebi”, istakao je Metiljević.

Metiljević tokom razgovora nije krio ni svoje vrlo pozitivno mišljenje prema turskom sazu, ali ni sazlijama iz ove zemlje. Kazao je, između ostalog, kako će mu biti žao umrijeti jer se, kako je istakao, neće dovoljni naslušati turskih sazlija.

“Ne znam da li sam pretjerao kada sam ovo kazao, ali mislim da nisam. Ja u tome zaista uživam. Turska je muzika još bogatija, statičnija, saz je zastupljen u njihovom orkestru. Naravo, to ne znači da ja uvijek nisam davao prednost bosanskom sazu”, rekao je Metiljević.

Previous U Bosni i Hercegovini se prave dijelovi za automobile, kruzere, jahte, avione…
Next Svjetsko turističko vijeće predviđa sjajnu budućnost za bosanskohercegovački turizam

You might also like

KNJIŽEVNOST

Promoviran Rječnik bosanskog jezika Dževada Jahića: Kapitalno djelo za bosansku jezičku zajednicu

U prepunom amfiteatru Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli danas je promoviran Rječnik bosanskoga jezika, autora akademika Dževada Jahića, koji se smatra kapitalnim djelom za bosansku jezičku zajednicu. Inače, promocija ovog

NASLIJEĐE

Olimpijski muzej Sarajevo

  Olimpijski muzej XIV Zimskih olimpijskih igara je sagrađen 1903. godine po projektu Karla Paržika za naručioca Nikolu Mandića, sarajevskog advokata. Muzej je nekada bio sjedište Američkog konzulata, kao i

KULTURA I UMJETNOST

Sarajevo u fokusu filmskog svijeta

Osim brojnih filmskih poslastica, 23. Sarajevo Film Festival i ove godine Sarajlijama i gostima glavnog grada Bosne i Hercegovine donosi i dašak glamura, te dovodi zvijezde svjetskog filma. „U ove