Pripadnici Odreda “Lasta”: U ratu smo imali srce i humor, to je bilo dovoljno

Pripadnici Odreda “Lasta”: U ratu smo imali srce i humor, to je bilo dovoljno

 

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine bili su mladići. Neki su tek postali punoljetni, a neki zakoračili u dvadesete. Od njih oko 400, 56 hrabrih momaka nije uspjelo dočekati kraj rata i mirno nastaviti svoj životni put, dok su ostali danas gotovo svi u petoj deceniji života. Imaju svoje porodice, rade, ali skoro da ne prođe ni dan da se ne sjete neke anegdote i scena iz ratnih dešavanja.

Oni su pripadnici Udruženja veterana Odreda policije za specijalne namjene “Lasta”. U narodu dobro poznati kao jedni od najhrabrijih policajaca i boraca koji su bez razmišljanja stali u odbranu svoje domovine.

Samir Čengić, Samir Repuh, Salko Škoro, Jasmin Hajdarević često se okupljaju u prostorijama svog udruženja, gdje smo ih ovoga puta i zatekli. Svakodnevno se čuju i druže, a neizbježno je prepričavanje ponekih anegdota iz rata.

– Kako je odmicao rat zbližili smo se kao porodica, i dan danas smo strašno vezani. Ako se ne vidimo dva dana hoće nam nešto biti, a svaki dan se čujemo. Ima nekih 20-30 ljudi koji su baš bliski i okupljaju se, mada i ostali uvijek dođu na godišnjicu i obilježavanje nekih bitnih datuma – govori za Faktor Samir Repuh.

Na početku razgovora za Faktor prisjetili su se maja 1992. godine kada je počeo napad na Sarajevo, i kada je formiran Odred policije za specijalne namjene “Lasta”.

– Pošto sam napustio JNA priključio sam se rezervnom sastavu policije u tadašnjoj konjičkoj stanici, to je sadašnja stanica za jedinicu za podršku. U toj stanici sam počeo rat, a 2. maja sam se slučajno zatekao u Općini Centar, kada je krenula golgota. Kada je krenuo napad, niko nije mogao vjerovati, ništa nije izgledalo da će se to desiti. Radio je tramvaj, sve je radilo i sve je bilo normalno. Samo su se odjednom pojavili pripadnici Jugoslovenske narodne armije sa specijalcima koji su pokušali da nas ubace u tadašnji Dom kulture JNA…Nastalo je opće ludilo i haos, nije bilo neke koordinacije između nas, jer je bilo na prepad, ali opet smo uspjeli da se odbranimo – prisjeća se Samir Čengić.

Samo nekoliko dana poslije toga, 15. maja, zvanično je formiran Odred policije za specijalne namjene “Lasta”.

Na najtežim ratištima, bez izgubljene linije

– Nastali smo kao specijalna jedinica odlukom ministra unutrašnjih poslova. Iz stanica su dolazili najhrabriji policajci, dobrovoljci. Prvo smo radili policijske poslove, a onda smo krenuli u odbranu. Prva akcija kao samostalna jedinica nam je bila 13. juna na Jevrejskom groblju gdje smo nažalost izgubili pet momaka, a onda su se nizale akcije – priča Salko Škoro.

 

“Laste” su bile na najtežim ratištima u državi, u Sarajevu, Mostaru, Šekovićima, zapadnoj Bosni, Krajini…

– Nismo bili samo u Srebrenici, Žepi i Goraždu, a na svim ostalim ratištima smo bili. Bili smo prva jedinica koja je ušla u Mostar. Ušli smo pješke iz Jablanice, preko Prenja, četiri dana i četiri noći smo tu bili. Nigdje liniju nismo imali izgubljenu, ni cenat teritorije, iako su nas oni gađali čim su stigli, došli su s tenkovima, a mi smo ponekada imali samo neke puškice, molotovljeve koktele. Imali smo srce i hrabrost, i to je to  – govore naši sagovornici, dodajući da im je najteže bilo na brdu Žuč.

– Na Žuči što se odbranilo, odbranilo se samo mesom. 27.07.1993. godine poginuo je komandant Enver Šehović i njegova dva zamjenika. To je bila totalna konfuzija, nema komande, nema ništa, a oni u talasima napadaju. Tada je oboren rekord u granatiranju, oko 13.000 granata palo je za jedan dan, a protivnici su izlazili kao pacovi. Mi smo u jednom momentu ostali sami, ali nisu uzeli našu liniju na vrhu. Odbranili smo plato Golog Brda, zaustavili smo neprijatelja i odbranili naše položaje, a niko kod nas nije bio ogreban. To nam je je bilo najteže, tih 48 sati trajalo je kao 48 dana – priča Repuh.

Dok su njegovi saborci vodili najveću bitku na Žuči, Salko je bio na Proskoku.

– Meni je to bilo najteže. Kada je Trnovo palo bio sam na Proskoku. Nismo se mogli izuti 42 dana, dva dana nismo imali ni kapi vode. Preko dana je toliko vruće, a naveče toliko hladno da odskačeš od zemlje. Došao je srećom neki čovjek odnekud donio bure vode i neko meso kuhano. Taman što je donio meso,  prođe tenk. Na svu sreću smo uspjeli odbiti napad, ali poslije toga ne znam ni šta je bilo s mesom, opet ostadosmo gladni – sjeća se Škoro.

Crnog humora nikada nije nedostajalo

Dogodovštine sa linija prepričavaju nam kroz salvu smijeha, kao da pričaju o nekim naljepšim životnim momentima, a ne najtežim i najneizvjesnijim trenucima gdje ih je samo sekunda dijelila od smrti. Isti takvi bili su i prije više od dvadeset godina. Bez obzira na to što su bili na metar od neprijatelja, u njihovim rovovima, i jedinicama, kako kažu, uvijek je odjekivala pjesma i smijeh.

– Nije nas bilo strah. Nismo ni o čemu razmišljali. Samo pokušavaš da ostaneš živ i odbraniš šta možeš. Mi se tako spremamo za jednu akciju i druga jedinica je tu do nas. A mi pjevamo kao svi sretni, oni nikakvi, šute. Kažu nam ‘vi niste normalni, za dvije minute idete da poginete, a vi pjevate’. Pa ja im kažem onda ‘šta ću, šta treba sad da radim’. Da je još koju godinu trajao rat mi bismo postali pravi heroji, nego smo bili malo neozbiljni – kroz smijeh govori Salko, dodajući da crnog humora nije nedostajalo ni kada su bili ranjavani.

– Sjećam se kad je Hrelja ranjen, jedan puže pored njega. Hrelja govori ranjen sam, a on njemu kaže ‘sretne ti rane druže’. Uvijek smo se smijali i sve okretali na šalu. To možeš samo na filmovima vidjeti. Iz ove tačke kada gledamo, to što smo mi radili tada zaista izgleda nemoguće. Mnoge stvari ne možemo ni da ispričamo jer će mnogi misliti da lažemo, a tu takvih priča ima da je to nevjerovatno – dobacuje Repuh.

Kaže da su neki imali malo više, neki malo manje sreće na linijama, ali da su u prosjeku svi ranjeni dva puta.

– Kod nas je specifična situacija jer je najviše ginuo i bio ranjavan komandni kadar. Zato što nije bila jednica takva da ja dođem nekome i kažem izađi na liniju, nego ja kažem sačekajte i prvi odem – govori Čengić.

Hrabrost ili ludost

O tome koliki je ugled ova jedinica uvažavala govori činjenica i da su njihove pripadnike svi u gradu poznavali i izuzetno poštovali.

– Zvali su nas u ratu vilini konjici. Gdje niko nije mogao mi smo išli, išli smo doslovno svugdje. Svi su govorili da smo ludi. Bio je jedan momak iz Prijedora koji je bio u logoru Omarska, tri puta su ga izvodili da ga streljaju. Kada su ga razmijenili samo je tražio jedinicu u kojoj se gine i onda su ga poslali kod nas. To dovoljno govori kakvi smo bili, neustrašivi. Bilo je čak i maloljetnika koji su dolazili kod nas, roditelji njihovi su morali potpisivati saglasnost – govore naši sagovornici, dodajući da su bili angažovani i na održavanju reda na ulicama i policijskog sata.

Danas članovi ovog Udruženja, potpuno volonterski rade i pomažu jedni drugima. Uspjeli su, kako kažu, u namjeri da djecu svojih poginulih saboraca izvedu na pravi put.

– Dobrim smo dijelom uspjeli djecu od naših poginulih pripadnika da izvedemo na pravi put, da ih zaposlimo i to je suština našeg postratnog djelovanja. Neki dan je jedan ministar rekao da nije vidio udruženje gdje se bore jedni za druge kao mi ovdje. To je tačno, pomažemo porodicama naših članova, kad god šta treba – govore.

Upravo je i Semir, sin Fahrudina Islambašića, “Laste” koja se nažalost, nikada nije vratila u svoje gnijezdo, danas u ovom Udruženju. On je sekretar Udruženja i svim silama se bori da se nikada ne zaboravi ono što su hrabri pripadnici “Laste” uradili za ovaj grad i Bosnu i Hercegovinu.

Pored brojnih priznanja, pripadnici Udruženja ove godine zasluženo su dobili i Šestoaprilsku nagradu, a za godišnjicu njihovog osnivanja, 15. maja, zvanično će biti otvoren i spomen-park Odreda “Lasta” kod Građevinskog fakulteta u Sarajevu.

Previous Praznik u Sarajevu - Na ulicama najviše turista
Next Sarajlije uživale u vožnji replikom prvog električnog tramvaja

You might also like

NAŠI DANI

U Goraždu manifestacija „Dani otpora“: Sjećanje na višegodišnju opsadu i herojski otpor

Polaganjem cvijeća na Centralnom spomen-obilježju ”Goražde – grad heroj svojim braniocima”, danas je počela tradicionalna Manifestacija „Dani otpora“. 04. (četvrtog) maja 1992. godine, tačno u 7 sati i 5 minuta,

AGRESIJA|GENOCID|ZLOČINI

Karmena Kamenčić, heroina nešeg doba

  Sanski Most: U prisustvu velikog broja ratnih saboraca, predstavnika boračkih organizacija i mještana Trnove, ovih dana je otkriven novoizgrađeni nišan Karmeni Kamenčić, heroini koja je ugradila svoj mladi život

OTPOR BOSNE

VINKO ŠAMARLIĆ: Heroj i Olimpijac

Vinko Šamarlić je olimpijac, bio je evidentni olimpijski kandidat, bio je izabran, bio je jedan od devet. Uzalud je njegov prijatelj, njegov trener i sportski funkcioner Brane Crnogorac govorio: ‘Pazi