Priča o Isa-begu Ishakoviću, osnivaču Sarajeva

Priča o Isa-begu Ishakoviću, osnivaču Sarajeva

 

Prve gradske objekte u Sarajevu podigao je Isa-beg Ishaković kao svoj vakuf, o čemu svjedoči najstariji dokument u Bosni i Hercegovini na orijentalnim jezicima, Vakufnama Isa-bega Ishakovića datirana između 1. februara i 3. marta 1462. godine (džumadel-ula 866 h.g).

Original se svojevremeno nalazio u rukama Mustajbega Fadilpašića (prvog) gradonačelnika Sarajeva, sina Fadil-paše Šerifovića, “koji je između 1840.-1879. bio ‘svrha i razvrha’ svih stvari u Sarajevu”, a ovaj ga je posudio Kosti Hormannu, od kada mu se gubi svaki trag.

Kako je porodica Šerifovića, odnosno Fadilpašića došla u posjed Isa-begove Vakufname nije teško predpostaviti; Fadil- paša je bio glasoviti (onovremeni) oligarh koji je preuzimao dugove posrnulih begovskih porodica i kupovao nekretnine koje bi (po njegovoj slobodnoj procjeni) “načeo zub vremena”, krijući se pritom iza milozvučja i poezije. Ništa “opskurniji” u svojoj ulozi nije bio ni pomenuti Hormann, u službi Zemaljske vlade, u čijoj se ličnosti iza dušebrižnika za našu kulturnu baštinu, sevdalinku, krije zapravo bespoštedni mešetar i trgovac umjetninama.

Gdje je nestala “lična karta” Sarajeva?

Gdje je “posuđeni mu na uvid” original Vakufname Isa-bega Ishakovića završio – vjerovatno nikada nećemo saznati. Treba li uopće naglašavati da se takve vrijednosti nikome ne prodaju, niti “posu-đuju”? Valja je trebalo, i tada i danas. U kafani “Kod Sameka”, koja se nalazi u vidokrugu mjesta gdje je Isa-beg udario temelje Sarajevu, Tin Ujević je (očito pripit) zapisao: “Nikada nisam vidio ovoliko ljepote na jednom mjestu, ali ni više lupeža koji njome upravljaju.”

No iz postupka (prvoga) gradonačelnika Sarajeva Mustaj-bega Fadilpašića zapravo ponajbolje možemo potcrtati odnos koji su naši “visoki predstavnici” u svakome vremenu imali prema “domaćem srebru”, prema najvećim vrijednostima koje čine naš identitet, razmjere kulture i određuju preduvjete budućnosti za generacije koje dolaze. Je li naša budućnost mogla biti bolja od ove ako je Mustaj-beg Fadilpašić, naš (prvi) gradonačelnik nije niti bio svjestan?

Je li Vakufnana Isa-bega Ishakovića, “lična karta” Sarajeva mogla imati u tom trenutku veću vrijednost osim one koju su joj dodijelili Fadilpašići? Ne znam. Na pitanje Koste Hormanna, “gdje se nalazi grob velmože Ishakovića, vlasnika (“posuđene mu” op.au.) Vakufname”, Fadilpašić je dao prilično neodređen odgovor, mističan koliko i poslovi njegovog oca. Behija Zlatar, direktorica Orijentalnog instituta, nemože sa sigurnošću potvrditi da li su Fadilpašići znali za mjesto ukopa Isa-bega Ishakovića, no zasigurno može potvrditi da je prof. Mehmed Mujezinović ugledni orijentalist, autor trotomnog izdanja “Islamske epigrafike u BiH” napravio jednu od najopsežnijih analiza u potrazi za mezarom osnivača Sarajeva.

“Prof. Mujezinović je nakon opsežnih proučavanja i obilaska lokacija ustvrdio da je onaj veliki stari našan bez natpisa koji se nalazi u mezarluku iza mihraba Careve džamije zapravo mjesto ukopa Isa bega Ishakovića”, kaže Zlatar koja je iza rata, u svojstvu člana komisije za utvrđivanje mjesta ukopa Isa-bega Ishakovića koju je oformio Grad Sarajevo kontaktirala i Skoplje, gdje su ukopani njegov sini unuk. Međutim, prema njenim riječima, njegov mezar nije pronađen. Šta se dogodilo s originalom Vakufna-me, Zlatar jednostavno – ne zna. Ona svjedoči jednom prijepisu koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. “Takođe, kada sam bila u posjeti Vakufskoj direkciji u Istanbulu, u opsežnoj arihivi koja nam je bila dostupna, nismo pronašli originalni dokument”, decidna je Zlatar.

Isa-beg nije bio slavenskog porijekla

O porijeklu Ishakovića postoje jednako zanimljive varijacije, gotovo kao i o mjestu njegova ukopa. Behija Zlatar decidno odbacuje teze na račun porijekla osnivača Sarajeva, koje vode u smjeru njegovog slavenskog porijekla. Ta dvojenja idu u smjeru – da je riječ o bratu Stjepana Vukčića Kosače, koji ga je predao Mehmedu II kao garanciju lojalnosti. Po ovoj teoriji Isa-beg je, nakon što ga je usvojio Ishak-beg (otud prezime), konvertirao na islam, te za ondašnje prilike izgradio zavidnu vojničku i političku karijeru.

Po drugima, Isak Hranić/Hranušić zarobljen je tijekom jednog upada akindžijana posjed velikaške obitelji Pavlović, inače gospodara velikog dijela Istočne Bosne, uključujući i srednjovjekovnu župu Vrhbosnu. U zarobljeništvu se dokazao kao izuzetno sposoban, što je vođu spomenutih akindžija potaknulo da mu ostavi imetak, ali i poziciju koju je obnašao.

Potpuno drukčiji pristup na porijeklo Ishakovića imaju istraživanja historičarke umjetnosti Lidije Bogojević Kumbaradži iz Skoplja. Ona smatra da je rodonačelnik Ishakovića Pašajigit-beg iz Saruhana (Kapadokije), a da je Ishak-beg bio njegov sin. Zanimljivosti idu do mjere u kojoj se skopski begovi Kumbaradžije smatraju izravnim potomcima Isa-bega Ishakovića, o čemu posjeduju i autentičnu dokumentaciju. Iznad ulaza u nekadašnji bazar u Skopju, građevine koju je podigao Ishaković, stoji ploča o obnovi bazara. Natpis kazuje da su bazar obnovili begovi Kumbaradžije, nasljednici Isa-begovi.

Bezimeni nišan

Mehmed Mujezinović najugledniji orijentalista u BiH, te autor trotomnog izdanja Islamske epigrafike u BiH, ostao je do smrti pri tvrdnji da je onaj stari nišan iza mihraba Careve džamije, stvarno mjesto ukopa Isa bega Ishakovića. 

No pitanje je zašto nije obilježen? “Nerijetko ćemo sresti u islamskoj tradiciji, imate to i danas, da se uglednici ukopavaju bez nekih obilježja”, kaže Zlatar. Doista, kod pojedinih islamskih redova tradicija je da se rahmetlija/umrli spušta u “bezimeni” mezar. Time se zapravo želi ukazati – da njegova duša ne umire već seli na drugi svijet, te da gizdavi, ukrašeni mezari, ni u kom slučaju, ne predstavlju bogatstvo duše koja je napustila ovaj – prolazni perivoj. Jer, šta ima posebno u tome što će ljudi obilježiti mjesto gdje su nam se kosti prosule, i uopće kakve to može imati koristi po život koji je neumitno prošao?!

Postoji nekoliko sufijskih izreka o tome, od kojih je jedna posebno upečatljiva: Rahmetlija (umrli op.au.) i njegov prijašnji život više nemaju ništa zajedničko. Takođe, hadis časnog poslanika islama je izričit po tom pitanju: “(…) od zdravlja uzmi za bolest…()..od života uzmi za smrt, jer ti ne znaš kako ćeš se sutra zvati”. Ako je doista “bezimeni nišan” iza mihraba Careve džamije Isa-begov, onda se postavlja jedno logično pitanje – čemu se uopće nadamo svi mi, mali autorizirani doajeni vlastitih tumačenja današnjeg Sarajeva kada se njegov utemeljitelj, čovjek koji ga je podigao, bojao svojega zadnjeg akšama, u mjeri da je svoj mezar ostavio bez imena?! 

Tajne koje se nisu imale kome reći

Zanimljivo je i korisno ukazati i na usmenu predaju koju baštine preostali derviški redovi u Sarajevu po kojima ješejh Isa-begove tekije na Bentbaši naslijeđivao dvije neprocjenjive vrijednosti: štap koga je, po predanju, zadnji bosanski did poslije svoje smrti dao prvom šejhu Isa-begove zavije i koji se s koljena na koljeno prenosio sve do 1924. godine kada je umro posljednji kvalificirani šejh Ruhi efendija i kada je štap nestao, te pouzdano znanje o mjestu ukopa osnivača Sarajeva koje je ostalo u tajnosti. Možda je tako i bolje.

 

Tekst ‘Gdje je mezar osnivača Sarajeva?’, autor Amel Suljović (Preporodov Journal, br. 119)

 

(MiruhBosne)
Previous Obilježen Dan općine Jajce - 623. godišnjica
Next U Srebrenici se dnevno proizvede 400 kilograma rahat lokuma

You might also like

HISTORIJA

Vladarski dvor u Kraljevoj Sutjesci sa dvorskom kapelom posvećenom sv. Grguru čudotvorcu, vezanom za bosansku crkvu

  Kraljevski dvor u Sutjesci je sagrađen u prvoj polovini ili krajem prve polovine 14. stoljeća u vrijeme jednog od najznačanijih vladara srednjovjekovne Bosne bana Stjepana II Kotromanića. U 14.

HISTORIJA

Prije 19 godina Željo se vratio kući, a derbi na Grbavicu (VIDEO)

Prije 19 godina, 2. maja 1996. godine odigrana je prva fudbalska utakmica na stadionu Grbavica, nakon reintegracije (19. mart), i to između dva najpopularnija fudbalska kluba u državi. Željezničar i

OTPOR BOSNE

Na današnji dan održan referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, okončana opsada Sarajeva

1. mart se obilježava kao Dan nezavisnosti Bosne i Herecgovine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine, u Bosni i Hercegovini, održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine