Predsjednica susjedne zemlje i ‘konstitutivno’ miješanje u bosanska posla

Predsjednica susjedne zemlje i ‘konstitutivno’ miješanje u bosanska posla

 

Posljednja u nizu neodmjerenih, i prije svega neutemeljenih, izjava predsjednice RH usmjerenih prema našoj zemlji jeste ona o tome kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini ‘najstariji konstitutivni narod’.
 
Još se nije stišala ni špijunska afera a iz Zagreba novi gaf…
 
Dnevnu politiku na stranu, o historiji možemo pričati gledajući historijske izvore. Inače ovo nije prva izjava Kolinde Grabar Kitarović na ovu temu, ranije je govorila o Jajcu kao ‘hrvatskom kraljevskom gradu’!
 
Ovdje ćemo navesti neke citate povijesničarke Nade Klaić na temu Bosne, kao i nešto od onoga što su bosanski autori- franjevaci, izrekli tokom 19. vijeka suprotstavljajući se ideji nacionalnog hrvatstva koja se nametala Bošnjacima-katolicima.
 
-U djelu Srednjovjekovna Bosna Nada Klaić  piše da su ‘bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak doduše u isto vrijeme kad i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika među njima bila upravo u tome što samostalni bosanski politički razvitak nisu prekidali niti Hrvati niti Srbi koji su tek potkraj VIII. st. osvanuli u Dinarskim planinama.
 
Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana’ – ističe ova ugledna historičarka.
 
Klaićeva je vješto pobijala teze historičara iz okolnih zemalja koji su svojatali Bosnu.
 
-Nevješte »projekcije« o srpstvu Bosne vrijede isto toliko koliko i Šišićevo dokazivanje o hrvatstvu Bosne, jasna je Klaićeva.
 
Štaviše, Klaić ističe kako je Bosna ‘među svojim susjedima najstarija’!
 
 
Bosanski franjevac Ivan Jukić (pseudonim Slavoljub Bošnjak), utemeljitelj prvog bosanskog časopisa ‘Bosanski prijatelj’, piše: ‘Mi, Bošnjaci, njekad slavni narod...’
 
Bosanski franjevac Antun Knežević (pseudonim Bošnjak iz Varcara). 1870. godine opisuje tadašnje političke nasrtaje na Bosnu od strane susjeda:
 
 
-Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. 
 
U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete.
 
Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova.
 
Slavni tarih (historija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak.
 
Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno.
 
Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena.
 
Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda.
 
To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail.
 
Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda.
 
Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.
 
 
A ovako se Knežević 1885. godine obraćao tadašnjim vlastima u ime župljana Jajca i okoline:
 
‘Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove “Zemaljskim”, i dopušta da se njeki zovu “Srbi” a njeki “Hrvati” umjesto da pravedno, i iskreno rekne “zemlja Bosna”, “žitelji Bošnjaci”, a njihov jezik “bosanski”.
 
A zar ćemo dopustiti da se spomen nas, i naše kraljevine uništi! Nigda! To nigda dopustiti nećemo! Nek se naš Sbor sazove, i na njem će Bošnjaci slobodnom svojom voljom izjaviti šta žele, i s kim hoće da budu; uvijek prije osiguravši prava svoja, i svoje Kraljevine’.
 
 
O vrlo zastupljenom prezimenu Bošnjak kod katolika
 
Tomislav Bošnjak iz okoline Fojnice objašnjava nastanak prezimena koje nosi njegova porodica:
 
-Kada sam otpočeo istraživati naše korijene najprije sam podatke uzimao od rodbine našeg prezimena a onda u Matici crkve Franjevačkog samostana iz knjiga krštenih, rođenih, vjenčanih i umrlih a tih knjiga ima starih i do 300 godina. Došao sam do tragova da su naši preci živjeli negdje u Bosni pod drugim prezimenom.
 
Negdje u vrijeme Eugena Savojskog kada je popaljeno Sarajevo mnogi kršćani iz Bosne su sa njim prešli Savu, neki otišli u Hercegovinu a neki u Dalmatinsko zaleđe. Tamo su dobili nadimak Bošnjaci i kasnije taj nadimak prelazi u njihovo stalno prezime Bošnjak.
 
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća ponovo se počinju vraćati u Bosnu jer je Bosna bila dobra za živiti, objasnio je Tomislav prije nekoliko godina u razgovoru za lokalne medije.
 
 
 
-Današnja situacija po pitanju konstituivnosti naroda i ustrojstva zemlje poznata je svima. Međutim, pogledom u historiju vidimo kako su se odvijali određeni procesi u Bosni, a vidimo i da uticaji sa strane ne jenjavaju.
 
 
(MiruhBosne)
Previous Rečeno jasno "ne" odlagalištu nuklearnog otpada na Trgovskoj gori (VIDEO)
Next Aličković nakon pisanja srbijanskih medija: Istraga je pokrenuta, podnio sam prijave

You might also like

BLOG

Hadžihafizbegović može Kusturicu pozvati svojoj kući, ali nikako u Sarajevo

Otkada se pod ljudska prava podvodi i javno iskazivanje svake, pa i onih ljubavi koje velika većina čovječanstva smatra devijantnim, otada je dopušteno i to da se u javnosti iskazuje

BLOG

Bosanski ljiljan pod nogama srpskog orla

Piše: Damjan PAVLICA -Zakonom o nacionalnim obilježjima iz 2009. godine, dvoglavi orao je službeno postao grb Republike Srbije. Romejski dvoglavi orao označava spoj svjetovne i duhovne vlasti, a predstavlja kontinuitet