Bosansko bogumilstvo

Bosansko bogumilstvo

Piše: prof. dr. Enver Imamović

Vjera srednjovjekovne Bosne i njenih Bošnjana koju zbog njenog učenja nije priznavala ni katolička ni pravoslavna crkva, imala je toliki značaj za zemlju i narod da se njene posljedice i danas odražavaju na političke, privredne i kulturne prilike u zemlji.

U njenoj završnoj fazi postojanja pred tursko osvajanje Bosne odvili su se događaji koji su rezultirali masovnim prijelazom bogumila na islam. To je ostavilo posljedice s kojim se i danas Bosna nosi.

Među brojne specifičnosti kojim se odlikovala srednjovjekovna Bosna spada i njena vjera. Iako se u naučnoj literaturi za nju upotrebljavaju razni izrazi, u domaćoj sredini se obično naziva bogumilskom. Imala je sve odlike narodne vjere, međutim, nije slijedila učenje zvanične crkve pa je s njene strane bila označena kao hereza, to jest krivovjerje.

Zbog nje je Bosna kroz čitav srednji vijek bila u znaku sukoba, progona i križarskih ratova. Njeni sljedbenici su bili na meti i istočne i zapadne crkve, ali koliko god je bila uporno proganjana toliko se uporno opirala, mada uz cijenu ogromnih žrtava i nesreća koje su podnijeli njeni sljedbenici. Zahvaljujući izuzetno žilavom otporu opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna bosanska država. Njenim padom otišla je i ona u zaborav.

Njen značaj i utjecaj na privatni i javni život stanovnika srednjovjekovne Bosne bio je ogroman. U njenom znaku bila je i unutarnja i vanjska politika, kultura, privreda i sve drugo što je bilo u vezi s Bosnom. S njom je srednjovjekovna država nastala, za sve vrijeme je bila osovina njene politike, a s njom je i nestala.

Interes za ovaj bosanski fenomen javio se već kod suvremenika, a u naše doba postao je nezaobilazan faktor u proučavanju historijske, arheološke, filozofske, teološke i svake druge problematike koja se veže za ovu zemlju. Ovome fenomenu posvećuju podjednaku pažnju kako domaći tako i strani učenjaci. Ogromna bibliografska građa na tu temu stalno se povećava iz godine u godinu, što govori da o ovoj vjeri nije ni izdaleka još sve rečeno. To se prije svega odnosi na njeno porijeklo, smisao i karakter, što će još dugo biti predmet izučavanja i dokazivanja.

“Vjera bosanska”

Za ovu vjeru ne postoji čak ni jedinstveni naziv. Kako je naprijed rečeno, domaća narodna tradicija je uglavnom naziva bogumilskom, kako se vidi iz Žitija despota Stefana Lazarevića, u kojem se tako naziva. To se kaže i u pjesmi “Kasida”, koju je sastavio u prvoj polovici 17. stoljeća sarajevski pjesnik Hasan Kaimija. Izvorna građa, a shodno tome i stručna literatura, jednostavno je zove herezom, to jest krivovjerjem, ili, pak, manihejstvom.

Dubrovčani, Talijani i Papska kurija, to jest zapadni izvori, njene sljedbenike obično naziva patarenima, manihejcima ili katarima. Izvori koji pripadaju krugu istočne crkve, najčešće upotrebljavaju izraze babuni i kudugeri. Oba kruga izvora često ih jednostavno nazivaju bosanskim hereticima. Samo dva izvora za njih navode naziv bogumili.

Sami Bošnjani su, pak, svoju vjeru nazivali “vjera bosanska” ili “naš zakon”, a sebe “dobrim krstjanima”. Naziv “Crkva bosanska”, kako se prvi put spominje u povelji bana Stjepana II Kotromaniđa iz 1323. godine, odnosi se na instituciju vjere a ne na vjeru, kako neki pogrešno shvaćaju.

Obično se smatra da je bosanska hereza tokom 11. i 12. stoljeća preko Makedonije prenesena iz Bugarske gdje je u 10. stoljeću nastala pod bogumilskim nazivom. To je tačno samo djelimično.

Naime, sasvim je izvjesno da je u Bosni postojalo heretičko učenje stoljećima prije nastanka bogumilstva.

Međutim, kad je bogumilsko učenje tokom 11. i 12. stoljeća počelo zračiti na okolne zemlje i kad se pretvorilo u najjaču herezu na prostoru istočnog Balkana, bili su stvoreni svi preduvjeti da se to učenje prenese i u Bosnu, koja je od svih okolnih zemalja bila najpovoljnija za instaliranje vjerskih shvaćanja kakva je širilo bogumilstvo, s obzirom da je na ovom prostoru od ranije postojalo učenje sličnog, to jest heretičkog sadržaja.

Na temeljima milenija

U razdoblju od 3. do 6. stoljeća nastale su brojne heretičke sekte, što je bila posljedica burnih ideoloških borbi unutar crkve. Tako su stvorene i dualističke sekte na čijim temeljima je kasnije poniklo i bogumilstvo. Ima više elemenata koji upućuju da su bosanski starosjedioci, koji su uspjeli preživjeti strahote seobe naroda i dolazak Slavena na ove prostore tokom 6. i 7. stoljeća, unijeli u srednji vijek mnoge sadržaje političkog, kulturnog i vjerskog života iz antičkog doba.

Bitno je napomenuti da se vjera starosjedilaca temeljila na starokršćanskom učenju, a to je oblik kakav je na ovom prostoru bio prvih stoljeća nastanka te vjere. Zbog nastalih političkih i kulturnih prilika izazvane seobom naroda i zbog pokidanih veza sa susjednim zemljama, Bosna se već na samom pragu srednjeg vijeka zatvorila prema vanjskom svijetu, čemu je još više doprinijela njena geografska izoliranost.

Naredna dva-tri stoljeća njenog razvoja prošla su bez utjecaja iz vana. Život je tekao na tradicijama kasnoantičkog razvoja, i upravo su na toj osnovi ponikle sve one bosanske specifičnosti koje su u kasnijim razdobljima bile tako upadljive svima koji su kontaktirali sa srednjovjekovnim Bošnjanima.

Drugim riječima, na ovom prostoru su se sačuvali mnogi arhaizmi po čemu su Bosna i njen narod bili dobro poznati do u kasni srednji vijek. Već su ranije neki istraživači izrekli mišljenje da je bosanska hereza, koja je kasnije identificirana s bogumilstvom, izdanak starokršćanskog učenja, kao i to da su ovdje doseljeni Slaveni primili kršćanstvo od starosjedilaca.

Na kasnoantičku osnovu srednjovjekovne bosanske hereze ukazuju mnogi elementi. Zna se, na primjer, da je tzv. Crkva bosanska sebe nazivala apostolskom, to jest njegovala je tradiciju da vodi porijeklo od onog crkvenog učenja kakvo je bilo u doba apostola, od kojeg se zvanična crkva bila već davno udaljila. Njeni sljedbenici su sebe nazivali krstjanima (christiani), a tako su se nazivali i svi pripadnici kršćanstva prvih stoljeća nastanka te vjere kako bi se i nazivom razlikovali od pagana, to jest mnogobožaca.

Na starokršćansku osnovu bosanskih heretika ukazuju i drugi elementi. To je njihova askeza, koja je bila tako svojstvena ranim kršćanima, zatim održavanje vjerskih skupova po privatnim kućama, nepostojanje hijerarhijske ograde između vjernika i lica koja obavljaju vjerski obred, odnosno vjerskih starješina, sadržaj i način obavljanja obreda, spremnost vjerskih sljedbenika da se žrtvuju za svoja vjerska ubjeđenja, kako su to činili i prvi kršćani, kod kojih je čak postojala žeđ za mučeništvom itd.

I bugarsko bogumilstvo, s kojim se tokom 11. i 12. stoljeća bosanska hereza potpuno stopila, također je poniklo na osnovama heretičkih učenja koja su nastala u razdoblju od 4. do 9. stoljeća. Iz njih su ponikle sve srednjovjekovne sekte. Iako su se temeljile na starokršćanskom učenju one su od strane zvanične crkve bile proglašene herezom, jer su za nju bile anakrone i neprihvatljive.

Kršćanstvo je u svome razvoju tokom stoljeća doživjelo velike promjene, pa se, na primjer, učenje kakvo je bilo u doba apostola, toliko razlikovalo od onog iz 11 – 12. stoljeća, da takoreći predstavlja tek dva bliska, a nikako identična učenja. Otuda i uvjerenje bosanskih bogumila da njihova crkva potječe iz apostolskih vremena, to jest da je samo kod njih ostala neiskvarena i autentična. To govori da je u toj zemlji postojala jaka tradicija o starosti njihovog vjerskog učenja.

Korijeni bosanske hereze

Najranije i najpoznatije heretičko učenje koje je izvršilo snažan utjecaj na sve srednjovjekovne heretičke sekte, bilo je manihejstvo, tako nazvano po svome tvorcu Maniju iz Perzije. On je sredinom 3. stoljeća udario temelje dualističkom učenju sa kršćanskom sadržinom, koje je postalo osnova brojnim srednjovjekovnim sektama tog sadržaja. Na tom učenju se temeljila i bosanska hereza koja je među dualističkim crkvama rano stekla visok ugled i od svih se najduže održala.

Po Manijevom učenju od praiskona postoje dva uzajamna nezavisna počela. To je bog-tvorac duhovnog svijeta, i materija koju je stvorilo zlo biće. Ta dva suprotna elementa su u neprestanoj borbi i međusobno se pobijaju, mada u stvarnom svijetu predstavljaju jednu supstancu u kojoj se neprestano odvija proces borbe između dobra i zla, duha i materije, svjetla i tame i drugih suprotnosti. Ovo učenje, dalje, tumači da su elementi duha, svjetlosti i dobra zarobljeni u materiji koje se ne mogu osloboditi da egzistiraju u svojim savršenim božanskim kvalitetima. Kako je čovjek umanjena slika cjelokupnog univerzuma, i u njemu postoje pomiješani elementi duha i materije.

Manije je učio da je svrha postojanja čovjeka da čitav svoj život podredi borbi za oslobođenje duha iz tjelesnih okova, a to znači da mora suzbiti sve svoje tjelesne potrebe i nagone koje su izvor cjelokupnog zla, što jača snagu tmine. Ovo učenje našlo je brojne pristaše među ranim kršćanima i u kratkom razdoblju raširilo se po mnogim zemljama Sredozemnog bazena. U uvjetima robovlasničkog poretka potlačeni su u njemu nalazili odgovore na pitanja iz realnosti svog svakodnevnog života. Ali u narednim stoljećima usljed izmijenjenih društvenih, političkih i kulturnih prilika, Manijevo učenje je doživjelo izvjesnu modifikaciju. Zbog opasnosti od oštrih sukoba sa zvaničnom crkvom dat mu je jači kršćanski sadržaj. To mu je ujedno dalo legitimitet zaodlučniju borbu protiv sve većih devijacija koje su se javljale unutar zvanične crkve jer su se vremenom napuštala apostolska načela, što su Manijevi sljedbenici veoma oštro žigosali.

Na osnovi modificiranog Manijevog učenja nastale su brojne neomanihejske sekte. Među njima je u 7. stoljeću osobit značaj stekla Pavličanska sekta, nastala u Armeniji. Boreći se protiv njihovog učenja bizantske vlasti su ih u nekoliko navrata tokom 8. stoljeća iz Armenije preseljavali u Trakiju (današnja Bugarska), kao graničare. Kad su početkom 9. stoljeća Bugari doselili u Trakiju, današnju svoju domovinu, počeli su se miješati sa zatečenim Pavličanima pa su od njih preuzeli i njihovo vjersko učenje.

U Trakiji je u to doba djelovala još jedna dualistička sekta. Bili su to Masalijani. Postojbina im je bila Mala Azija, ali su i njih bizantske vlasti ovamo deportirale boreći se protiv njihove hereze. Oba učenja su u osnovi bila srodna pa je vremenom došlo do njihovog stapanja. Na njihovim osnovama je u 10. stoljeću nastala bogumilska vjera, koja je imala veliki značaj za konačnu profilaciju bosanske hereze.

Prve vijesti o bosanskoj herezi

O bosanskoj herezi vijesti se javljaju dosta kasno, kako uostalom i o Bosni. Prvi njen spomen potječe iz prve polovice 10. stoljeća. U pismu pape Ivana X, upućenom 925. godine splitskom nadbiskupu i tamošnjem svećenstvu, iznosi se prigovor što u susjednoj dijecezi (misli se na Bosnu), postoji neka nauka “koja se ne nalazi u svetim knjigama”. Papa im prebacuje što nisu pazili nego su je “šutnjom odobravali”.

Ovdje se ne kaže ko su bili heretici, niti se govori o karakteru njihovog učenja, ali napomena da ga “nema u svetim knjigama”, jasno govori da je riječ o krivovjerju. Da se to odnosi na Bosnu i njene heretike sasvim je izvjesno jer je ona i u kasnijem razdoblju bila jedina zemlja u ovom dijelu Evrope na čijem se prostoru hereza nesmetano razvijala i gdje je, takoreći, stekla status državne vjere.

Ovaj podatak o bosanskoj herezi značajan je zato što pokazuje da je ona u Bosni postojala i prije stvaranja bogumilskog učenja. Njenu starost su isticali i suvremenici. Tako, na primjer, govoreći o bosanskoj herezi na crkvenom saboru u Bazelu 1435. godine, kardinal Ivan Stojković je napomenuo da ona tamo postoji već 300 godina. Dominikanac Anselmo iz Aleksandrije u Italiji, koji je živio i djelovao u 13. stoljeću, u jednom svom spisu navodi da su “heretici prvo bili u Bosni otkud su svoj nauk proširili u Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022. a u Arras 1025. godine”.

Stapanje bosanske i bugarske hereze

Kada i kako je došlo do stapanja bosanske i bugarske hereze nije još dovoljno rasvijetljeno. Zna se da je bogumilstvo iz Bugarske i Makedonije zračilo na sve okolne slavenske zemlje. U Srbiji se prvi put spominje sredinom 12. stoljeća, u vrijeme Nemanje, koji je poduzeo oštre mjere protiv njegovih sljedbenika. Suvremeni zapisi kažu da je jedne spalio, druge “raznim kaznama kaznio”, a treće prognao iz svoje države, dok je njihovom starješini odrezao jezik.

Ti izgnanici su svakako našli utočište u Bosni, gdje su kasnije pod istim optužbama također proganjani u okolnim zemljama ovdje nalazili sklonište i zaštitu. Osim toga, tu je od ranije postojalo blisko učenje, pa su kod tamošnjih istomišljenika izgnanici iz Srbije bili toplo primljeni. Na taj način je novo, uvezeno učenje osvježilo domaću herezu i vremenom ga skoro potpuno pretopilo u sebe.

Bosna je već u 12. stoljeću bila dobro poznata Evropi kao sigurno utočošte za sve koji su u svojoj zemlji bili proganjani zbog heretičkog učenja. Takvih je osobito mnogo bilo iz dalmatinskih i talijanskih gradova. Oni su sobom donosili ideje zapadne hereze koju su propovijedali katari, patareni i albigenzi, pa je tako na prostoru Bosne došlo do zbližavanja zapadnog (patarenskog), istočnog (bogumilskog) i domaćeg heretičkog učenja. To je domaćoj herezi dalo nove dimenzije i smisao, i u izvjesnom smislu je internacionaliziralo.

Bosna je na taj način postala najpoznatije i najpriznatije heretičko središte u Evropi.

Potpunije vijesti o bosanskoj herezi počinju se javljati tek od početka 12. stoljeća. Tako u jednom antiheretičkom spisu iz 13. stoljeća, ali čiji se sadržaj odnosi na prethodno stoljeće, i to na sami početak, govori se kako su neki bosanski trgovci po povratku iz Carigrada počeli propovijedati heretičko učenje, osnovali su crkvu te da su sebi postavili episkopa kojeg zovu episkopom Bosne ili Slavonije.

S kraja 12. stoljeća je vijest koja govori kako je splitski nadbiskup protjerao iz Splita i Trogira mnoge heretike, koji su našli sklonište u Bosni. Toma arhiđakon navodi, pak, slučaj dvojice zadarskih građana, braće Mateja i Aristodija, doseljenika iz južne Italije, po zanimanju slikari i zlatari, koji su bili poznati heretici u svom gradu, i kao takvi često su po poslu putovali u Bosnu, gdje su primili bogumilsko učenje Zadarske vlasti su ih neprestano držali na oku i protiv njih poduzimali oštre mjere.

Previous Mostar uputio zahvalu zdravstvenim radnicima
Next Vlada FBiH preusmjerila 21 milion KM zdravstvu za medicinsku opremu

You might also like

HISTORIJA

‘Gospodin did i crkva bosanska i dobri Bošnjaci’

Kralj Tomaš preuzima sve oštrije mjere protiv bogomila koji iskazuju simpatije prema Turcima .. Sredinom XV vijeka »bosanska crkva« našla se u vrlo teškom položaju. Sve više otuđena od seljaštva, ona

KULTURA I UMJETNOST

Kralj sevdalinke: Godišnjica rođenja Safeta Isovića

Safet Isović, čovjek koji je proslavio bosanski izvorni melos, rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći. O legendi sevdalinke, rahmetli Safetu Isoviću, dobri Vehid Gunić će između ostalog zapisati

HISTORIJA

Na Marijin dvoru “obješeno” 55 građana Sarajeva

U noći sa 27. na 28. mart 1945. godine, po odluci ustaškog prijekog suda, na Marijin dvoru je obješeno 55 građana Sarajeva. Danas, ispred zgrade Filozofskog fakulteta u Sarajevu postoji