Bugarske princeze na bosanskom dvoru

Ženidba bosanskih vladara Stjepana II i Tvrtka I za bugarske nevjeste prvi su pouzdani pokazatelji živih veza između bosanskog i bugarskog dvora iza kojih se krije dublja politička pozadina vjerovatno nastala kao rezultat ranije ustaljenih odnosa.

-Iako se do sada pojavilo nekoliko studija i monografija, koje obrađuju odnose između Bosne i njenih susjeda, takvi su odnosi sa zemljama u daljem okruženju, usljed nedostatka relevantnih izvora, prezentirani u našoj historiografiji sa svega nekoliko pojedinačnih radova.

U ovu kategoriju zasigurno da ne ubrajamo bosansko-ugarske ili bosansko-mletačke odnose čiji se kontakti mogu pratiti putem brojnog diplomatičkog materijala, za razliku od onih srednjovjekovnih zemalja za koje postoje snažne indicije da su također održavale veze sa Bosnom, ali za koje nažalost nemamo čvrste podloge u historijskim izvorima prvog reda. U takve srednjovjekovne zemlje svakako ubrajamo i Bugarsku, pa tako do danas nije sačuvana niti jedna povelja, akt ili prepiska između bosanskog i bugarskog dvora. To je najvjerovatnije i najvažniji razlog zašto odnosi Bosne i Bugarske nisu do sada obrađivani kako u našoj, tako niti u bugarskoj historiografiji.

Naime, interesovanje za ovu temu svodilo se uglavnom na parcijalne i usputne opaske istraživača o poznatim historijskim činjenicama i fragmentima odnosa koji naslućuju dublje političke, ekonomske, vjerske i kulturne veze. U tom smislu, tumačenje i definisanje odnosa dvije srednjovjekovne države, posebice od druge polovine 14. stoljeća kada su najveći bosanski vladari stupili u ženidbene veze sa bugarskim princezama, izazovan je, ali opet, i vrlo zahtjevan zadatak.

Ženidba bosanskih vladara Stjepana II i Tvrtka I za bugarske nevjeste prvi su pouzdani pokazatelji živih veza između bosanskog i bugarskog dvora iza kojih se krije dublja politička pozadina vjerovatno nastala kao rezultat ranije ustaljenih odnosa.

Ipak, do prve polovine 14. stoljeća ne može se govoriti o bosansko-bugarskim odnosima u pravom smislu te sintagme. Tek ženidbom bosanskog bana Stjepana II (1322-1353) s bugarskom princezom u ljeto 1329. godine možemo govoriti o direktnim vezama između bosanskog i bugarskog dvora. Izvor koji nam sugeriše da je do vjenčanja zaista došlo predstavlja povelja bosanskog bana Stjepana II velikom knezu Grguru Stjepaniću 1329/1330. godine, koja pripada grupi povelja bana Stjepana II iz arhiva u Körmendu, koje je početkom prošlog stoljeća u dva navrata objavio Lajos Thallóczy.

Informacije o poslanstvu Grgura Stjepanića i sklopljenom braku između bosanskog bana i bugarske nevjeste upotpunjavaju i podaci iz Dubrovačkog arhiva.

Za nešto kasniji period druge polovine 14. stoljeća značajne su informacije koje pronalazimo u hronikama, čiji su autori u svoja djela ugrađivali kasnije nestali izvorni materijal i izgubljene spise drugih autora, što ih i danas čini referentnim.

Među njih ubrajamo Mavra Orbinija († 1614) i bugarskog grofa Julijana Pejačevića (1833-1906), tvorca porodične hronike Pejačevića u vidu genaološkog istraživanja bugarske plemićke porodice Knežević-Parčević, čiji su pojedini članovi mogli imati određene veze sa bugarskim i ugarskim dvorom, te čije su aktivnosti vezane za bugarsku proncezu Doroteju u vrijeme njenog sužanjstva na dvoru ugarskog kralja Ludovika I.

Ženidba bana Stjepana II za bugarsku princezu prvi je jasan i pouzdan pokazatelj direktnih veza između dvaju vladajućih dinastija, Kotromanića u Bosni i Šišmana u Bugarskoj. Pomenuti brak bosanskog bana bio je zapravo izraz i garant “saveza” sa bugarskim carem Mihajlom Šišmanom (1323-1330), te ga je stoga potrebno posmatrati u širem političkom kontekstu, naročito u odnosu dvaju zemalja prema Srbiji početkom 14. stoljeća.

Naime, krajem 13. stoljeća srpska ekspanzionistička politika bila je usmjerena u pravcu sjeverne Makedonije, a nastavljena je i za vladavine srpskog kralja Milutina i brata mu “sremskog kralja” Dragutina. Njihove zajedničke vojske sjedinjene na Moravi 1284. godine duboko su prodrijele sve do Svete gore i dalje do same granice Makedonije i Trakije. Neuspješna nastojanja vizantijskih imperatora Mihajla VIII i Andronika II da zaustave prodor srpskih snaga uzrokovana su prvenstveno angažmanom vizantijske vojske u Maloj Aziji što je rezultiralo da se srpsko-vizantijska granica pomjerila daleko na jug čime je Vizantija izgubila gradove: Strumicu, Prosek, Prilep i Ohrid.

Vizantija, pa tako i Bugarska, nisu znale adekvatno odgovoriti na agresivnu srpsku ekspanzionističku politiku, koja je davala rezultate kako na vojnom planu, tako i na polju diplomatije. Značajna diplomatska pobjeda kralja Milutina u odnosu na Vizantiju i Bugarsku ogledala se u tome što je Vizantija zvanično prihvatila srpska osvajanja u Makedoniji, a još važnija je odluka da se srpski kralj Milutin oženi Simonidom, kćerkom vizantijskog cara Andronika II.

Ovakvim stanjem ustvari najviše je bila pogođena Bugarska koja, nakon srpsko-vizantijskih pregovora 1297-1299. godine ne samo da je ostala bez teritorija prema kojem je imala pretenzije u odnosu na vizantijsku vlast u Makedoniji, već je ostala u potpunosti usamljena i bez mogućnosti da aktivno sudjeluje u događajima oko nje. Nakon propasti bugarskog plana da se jedna bugarska princeza uda za srpskog kralja Milutina i tako “kupi” mir sa ratobornim srpskim kraljem, a kada je sličan pokušaj dogovora sa vizantijskim dvorom propao nakon što se kralj Milutin oženio kćerkom vizantijskog cara Andronika II, ovakvo stanje stvari prosto je natjeralo bugarski dvor da traži savez u svom daljem okruženju.

Bugarski car Mihajlo Šišman je tokom 1329. i prve polovine 1330. godine činio ozbiljne pripreme za obračun sa Srbima. Prvo je kupio za svoju vojsku tatarske i osetske najamnike, a nakon toga počeo je sa traženjem saveza protiv srpskog kralja Stefana Dečanskog. Utvrdio je savez sa Grcima, vlaškim knezom Jovanom Basarabom, nakon smrti vizantijskog cara Andronika II sa novim carem Andronikom III, a nekad u prvoj polovini 1329. godine postoje indicije da je takav savez vjerovatno sklopljen i sa Bosnom bana Stjepana koja se počela politički i ekonomski uzdizati.

S druge strane u Bosni, nakon što se uspješno oslobodio pritiska Šubića, ban Stjepan II osmislio je ambiciozan plan osvajanja Zahumlja od srpske vlasti. U tom zapadnom dijelu srpske države odmetnula se plemićka porodica Branivojevića na području od dubrovačkog zaleđa do Neretve, koje se nalazilo u neposrednom susjedstvu bosanskog bana. Ugroženim su se osjećali i Dubrovčani pa su sklopili savez sa banom Stjepanom II, te su udruženim snagama potukli Branivojeviće.

Srpski kralj Stefan se u taj rat nije miješao, ali se nije pomirio sa posljedicama kada je uvidio da su Dubrovčani zadržali Ston i da je bosanski ban zaposjeo dolinu Neretve. Uspješno ratovanje protiv Branivojevića donijelo je Bosni znatan dio Huma, čime je Bosna po prvi put izbila na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najviše korištenih puteva iz Primorja u unutrašnjost. Banovo širenje na račun Srbije bilo je veće od zemalja Branivojevića, a nakon što se počeo i u svojoj službenoj tituli nazivati “gospodar humski” bio je izložen rastućem neprijateljstvu Srbije.

Ubrzo je uslijedio rat protiv Srbije za koji se sa tačnom sigurnošću ne može govoriti kad je počeo, ali određeni podaci ukazuju da je trajao tokom 1328. i 1329. godine. Rat Bosne i Srbije u ovom periodu pogodovao je Bugarskoj cara Mihajla, koja je upravo tada tražila savez protiv srpskog kralja Stefana.

Na osnovu povelje bana Stjepana II velikom knezu Grguru Stjepaniću 1329/1330. godine, poznato je da je ovaj bosanski velikaš, koji je vjerovatno uživao veliki ugled kod bosanskog bana, predvodio poslanstvo bosanskog vladara na dvoru Mihajla Šišmana u Trnovu. Tamo je u okviru svoje “vjerne službe” imao zadatak da dovede bugarsku princezu, a buduću bosansku banicu iz Bugarske u Bosnu.

Sa obzirom da su bračne veze bile odraz političkih odnosa, veliki knez je ovom prilikom vjerovatno odigrao i diplomatsku ulogu. Grgur je ispunio svoju dužnost, te je doveo bugarsku princezu na bosanski dvor kao što nam to i sugerira povelja bana Stjepana 1329./1330. godine riječima: To mu dasmo za njegovu vjernu službu, tada kada ga poslasmo pred našom vlastelom po gospođu moju caru bugarskom, i u tome nam posluži pravo i vjerno.

O poslanstvu Grgura Stjepanića i o vremenu kada je brak bana Stjepana i bugarske princeze sklopljen govore podaci i iz Dubrovačkog arhiva. Tako je 3. juna 1329. godine zabilježeno da je bosanski ban proslavio dolazak svoje mlade, što bi odgovaralo općim prilikama tog vremena. Stoga bi misija velikog kneza bila obavljena barem mjesec dana ranije, s obzirom da je putovanje do Trnova i nazad trajalo više od mjesec dana.

S obzirom da smo prethodno govorili o političkom kontekstu sklopljenog braka, sada bi pažnju usmjerili na liĉnost bugarske princeze o kojoj nažalost nemamo gotovo nikakvih podataka, pa nam stoga nije poznato čak niti njeno ime. Postoji teorija da se radi o kćerki bugarskog cara Mihajla Šišmana, međutim u našoj se povelji ne kaže čija kćerka je bila banova nevjesta, odnosno nije pouzdano da je u pitanju kćerka bugarskog cara. Naime, iz prvog braka sa srpskom princezom Anom, car Mihajlo nije imao kćerke, a iz drugog braka sa vizantijskom princezom Teodorom imao je kćerku nepoznatog imena, čija je sudbina, poslije 1330. godine nepoznata. Carev brat Belaur nije imao poroda za koji se zna, a careva sestra Keraca Petrica, žena despota Sracimira, imala je dvije kćerke: jedna je Jelena, supruga cara Dušana, a druga je Teodora o kojoj se osim imena ništa ne zna.

Sljedeće bi pitanje bilo da li je brak sa bugarskom nevjestom potrajao duže od bitke na Velbuždu 28. juna 1330. godine i da li je iz tog braka bilo djece. Odgovor bi mogao da bude potvrdan, jer dubrovačko Veliko vijeće 7. februara 1333. godine donosi odluku da se banu pošalje poklon u čast rođenja njegovog sina. Tačno o kom sinu se radi ne može se tačno odrediti jer je ban Stjepan II imao više sinova o čemu govore i podaci iz Dubrovačkog arhiva gdje se spominju “sinovi i nasljednici”, a to nam sugerira i banova povelja Dubrovniku od 15. februara 1333. godine.

Brak sa bugarskom nevjestom trajao je oko šest godina 1329-1335, a okolnosti koje su dovele do njegovog okončanja nisu nam poznate. Do prekida braka moglo je doći eventualnom smrću banice, a mogao je završiti i usljed promjenjenih političkih okolnosti koje su bana Stjepana II okrenuli od vojno i politički oslabljene Bugarske.

Naime nakon poraza bugarske vojske kod Velbužda (Ćustendil) 28. juna 1330. godine Bugarska je u potpunosti poražena. Poslije ove loše sudbine Bugarske, raspao se i savez usmjeren protiv Srbije, a čiji je pokretač bio bugarski car Mihajlo Šišman. Raspad ovog saveza imao je direktne implikacije na politički sklopljen brak između Stjepana II i bugarske princeze nepoznatog imena.

Poznato je da se bosanski ban oženio i po treći put, 1335. godine, sa Jelisavetom, kćerkom kujavskog kneza Kazimira, čime je učvrstio svoj odnos prema ugarskom kralju Karlu Robertu (1302-1342).

Bugarska princeza Doroteja, kćerka je vidinskog cara Ivana Stracimira i njegove žene Ane, kćerke vlaškog kneza Nikole, a rođena je oko 1355. godine u Vidinu.

Povelja bana Tvrtka izdana u “Ilijinom selu” 8. decembra 1374. godine povodom njegovog vjenčanja sa bugarskom princezom Dorotejom dragocjen nam je izvor koji nam prvi govori o novoj bosanskoj banici i kasnijoj prvoj bosanskoj kraljici, a sadržaj ove povelje nam je poznat zahvaljujući papi Grguru IX. koji je istu potvrdio 31. oktobra 1375. godine.

Doroteja kao prva bosanska kraljica javlja se i kao svjedok u svečanoj Tvrtkovoj povelji od 10. aprila 1378. godine, a za nas je važniji drugi dio povelje koji je napisan u Trstivnici gdje su dodane zakletve obiju kraljica, majke Jelene i supruge Doroteje. Ova neobično svečana potvrdnica dubrovačkih povlastica sadrži mnoga obećanja bosanskog kralja, a sva obećanja Tvrka I Dubrovčanima potvrđuje i s bogodarovannoju mi kraljevstvu materiju, gospoom kira Elenom i s gospom kraticom kira Dorotiom i s izbrannimi vlasteli kraljevstva mi.

U povelji je zabilježeno također da su kraljice u Trstivnici položile zakletvu v crkvi svetago Grgura i s našimi vlasteli.
Ova se povelja inače uzima u historiografiji kao dokaz o Tvrtkovu brzom uživljavanju u novi politički život. Ona je naime odraz preuzetih pravnih normi i dvorskog ceremonijala srpskih vladara, pa je tako Tvrtkova majka u novom sjaju morala postati od “počtene gospoe” – “gospođa kira Elena”, a njegova žena je sada “gospoja kraljica kira Doroteja”.

Bez izvora danas je teško reći koji su motivi rukovodili Tvrtka u ovoj ženidbi, međutim postoje određeni nagovještaji koji sugerišu da su njegovu odluku uvjetovale ili barem pomogle utjecajne ličnosti van bosanskog dvora. Jedna od takvih značajnih ličnosti mogao bi biti ugarski kralj Ludovik I koji je od 1365. godine uspostavio značajan i gotovo presudan utjecaj kako na bosanskom tako i na bugarskom dvoru, što je bilo u skladu sa njegovim ekspanzionističkim planovima da osigura politički i ekonomski monopol nad vladarima na ovom prostoru.

Naročito je Ludovik I ostavio beskrupulozan i okrutan dojam na bugarski dvor i članove bugarske kraljevske porodice, među kojima i na bugarsku princezu Doroteju. Naime, Ludovik I je prvo od bugarskog cara Ivana Stracimira tražio da prizna vazalni odnos prema Ugarskoj, a nakon što je dobio negativan odgovor iz Bugarske, počeo je sa pripremama za njeno osvajanje. Ugarska vojska je 1. maja 1365. godine došla do Vidina, a već sljedećeg dana zauzeta je bugarska prijestolnica.

Ivan Stracimir je zajedno sa porodicom odveden iz prijestolnice i zatvoren u tamnicu Humnik u Slavoniji. Vjeruje se da je bugarski car ostao četiri godine zarobljen, te je 1370. godine vraćen na prijestolje kao ugarski vazal, a zauzvrat je bio prinuđen ostaviti svoje kćeri na ugarskom dvoru kao garanciju njegove vjernosti i odanosti ugarskom kralju. Orbini spominje da je Doroteja postala neka vrsta dvorske dame (damigella) ugarske kraljice i da je Tvrtko bio upozoren na nju s te strane.

Nije do kraja jasno koja je kraljica skrenula bosanskom banu pažnju na bugarsku princezu, tj. da li se radilo o kraljici Elizabeti, majci Ludovika I, ili kraljici Elizabeti, ženi pomenutog kralja. Vjerovatnija je pretpostavka da se ipak radilo o supruzi Ludovika I, kraljici Elizabeti koja je bila mnogo bliža bosanskom dvoru zbog činjenice da je i sama iz dinastije Kotromanića. S obzirom da je Doroteja bila dvorjanka kraljice Elizabete na ugarskom dvoru, nije isključena mogućnost da je ugarska kraljica posredovala kod kralja Ludovika da se Doroteja pusti iz sužanjstva, te da postane žena bosanskog bana Tvrtka.

Svakako je ženidba Tvtka I za ovu bugarsku princezu odgovarala i kralju Ludoviku I koji bi na taj način ostvario tješnju vezu i kontrolu nad ovim često nestabilnim prostorom nad kojim je imao političke i ekonomske interese.

Ipak, ideja o ženidbi sa Dorotejom mogla je doći vrlo lako i od samog Tvrtka, koji bi na taj način stvorio jedan prijateljski front, koji bi obuhvatao Bosnu, Srbiju i Bugarsku, što nije bila nimalo zanemariva stvar, pogotovu u vrijeme kada je takav savez bio neophodan budući je s istoka nadirao jedan opasan neprijatelj, moćna osmanska imperija. Čak i u odnosu prema Ugarskoj državi ovaj zajednički front mogao je samo biti od koristi.
I Stracimir i Tvrtko postali su 1365. godine vazali Ludovika I samo iz nužde, a ujedinjeni jakom prijateljskom i rodbinskom vezom oni su mogli i u tom odnosu dobiti slobodniji zamah i po potrebi jednog dana, bez mnogo opasnosti, biti riješeni svih neprijatnih obaveza prema Ugarskoj.

Rad na što tješnjem prijateljstvu između ovih slavenskih država mogao je biti samo od koristi, a vjerovatno je ta ženidba s kćerkom jednog cara trebala Tvrtku i radi ličnog prestiža.

U puštanju bugarske princeze iz sužanjstva možda je učestvovao bugarski plemić rodom iz Bosne, Andrija Parčević. Prema hronici grofa Julijana Pejačevića, Parčija je imao dvojicu sinova: Nikolu Parčevića-Kneževića i Andriju Parčevića-Kneževića, koji su aktivno učestvovali u političkom životu Bugarske. Tako je Nikola učestvovao u bici kod Černomena 26. septembra 1371. godine protiv Osmanlija, a zabilježeno je da je Parčijin mlađi sin Andrija neko vrijeme bio i poslanik u jednoj “izrazito važnoj diplomatskoj misiji” na ugarskom dvoru Ludovika I gdje ga je kao svog ambasadora poslao lično bugarski car Ivan Stracimir.

Postoje indicije da je Andrijina misija na dvoru ugarskog kralja bila usko povezana sa pokušajem bugarskog cara da oslobodi svoju kćerku Doroteju iz sužanjstva, nakon što je primio vijest da mu je druga kćerka umrla na ugarskom dvoru. Naime, sin Parčije Kneževića, Andrija Parčević-Knežević je vjerovatno želio iskoristiti svoje bosansko porijeklo i trenutni položaj na bugarskom dvoru kako bi isposlovao njeno puštanje iz sužanjstva. Rezultati misije Andrije Parčevića vidljivi su nekoliko godina poslije u vidu kompromisa kada je Doroteja napustila ugarski dvor, ali se nije vratila u Bugarsku ocu, već je ugarski kralj Ludovik I ugovorio da ona ode u Bosnu i da se tamo 1374. godine uda za bosanskog bana Tvrtka.

Organizaciju vjenčanja preuzela je na sebe majka bana Tvrtka, Jelena koja je željela da ono prođe što veličanstvenije. Tako je zabilježeno da je poslala 16. novembra 1374. godine poziv Splićanima da prisustvuju slavlju, a jednake pozive mora da je poslala na sve strane. Tom prilikom ban se već bio izmirio sa svojim bratom Vukom, koji je zajedno s majkom prisustvovao vjenčanju i svadbi. Tako je dana 8. decembra 1374. godine, u prisustvu majke Jelene, brata Vuka, bosanskih velikaša i poslanika susjednih zemalja i gradova obavljeno svečano vjenčanje bana Tvrtka, a Dubrovčani izvještavaju da je ono bilo lijepo i svečano.35 Izvori nam nažalost ne sugerišu da li je na vjenčanju i svadbi bilo poslanstvo sa bugarskog dvora.

Tako je Doroteja prošla jedan dinamičan put od priviligovanog statusa bugarske princeze (1355-1365) preko nezavidnog položaja zatvorenice u tamnici Humnik u Slavoniji (1365-1369) i taoca na ugarskom dvoru kralja Ludovika I (1369-1374) pa sve do ponovnog uzdizanja do statusa prve bosanske kraljice (1374-1390) u državi koja se ubrzano razvijala na političkom, ekonomskom i kulturnom planu uz ambicioznog suverena koji se putem ove ženidbe povezao sa širim regionalnim okruženjem.

 

Izvor: Amer Dardagan, O bugarskim princezama na bosanskom dvoru sa posebnim osvrtom na kraljicu Doroteju – RADOVI Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija) – Knjiga 3, 2014.

Naslovnica: Grb Bugarske – Fojnički Grbovnik

(MiruhBosne)

Previous Novi lični rekord bacača kugle Mesuda Pezera i prvo mjesto na takmičenju u Estoniji
Next Otvoreno pismo šefu Misije OSCE-a u BiH povodom njegove izjave da odustanemo od revizije Tužbe: IDITE JEVREJIMA I TRAŽITE OD NJIH DA NE SPOMINJU HOLOKAUST!

You might also like

HISTORIJA

Heraldički prsten sa motivom časnog ljiljana kao pečat Bosanskog kraljevstva i Kotromanića

Pečatni prsten sa heraldičkim simbolom znamenitog ljiljana, pronađen u Crkvini kod Kaknja tokom iskopavanja 2010. i 2012. godine, predstavlja neizbrisiv potpis i besmrtni trag postojanja srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva. Taj zlatno-srebreni

HISTORIJA

Vitezovi srednjovjekovne bosanske države

VITEZOVI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE Srednji vijek je doba kraljeva, prinčeva, princeza, dvoraca, viteških turnira, trubadura, i života u kojem je svako zauzimao mjesto koje mu je pripadalo po rođenju i staleškoj

OTPOR BOSNE

ARBiH na Vojnoj paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom (VIDEO)

9. maja 1995. godine, po prvi puta u svojoj historiji Bosna i Hercegovina je dobila poziv da učestvuje na vojnoj paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom. Armija Republike