Armija koja je srcem i golim rukama branila Bosnu i Hercegovinu

28 godina od osnivanja Armije Republike BiH.

Petnaestog aprila 1992. jedinice Teriotorijane odbrane, Patriotske lige, Zelenih beretki i ostale grupe domoljuba, stavljene su pod jedinstvenu komandu. Bila je to odluka Predsjedništva Republike BiH. Formiranje Armije Republike Bosne i Hercegovine došlo je u momentu kada je bilo jasno da agresor ne poštuje demokratsku volju građana iskazanu na referendumu, te da je upregao sve svoje snage i resurse da slomi državu, a njen narod, prije svega Bošnjake i Hrvate, istrijebi s prostora koje je zacrtao kao samo svoje.

Stasavanje Armije RBiH počelo je odbrambenim akcijama. Do oružja, municije i materijalnih sredstva, dolazilo se, uglavnom, angažovanjem policijskih i privatnih resursa. Kroz bitke, ovo je zarobljavano i od napadača. Kasnije je razvijena i proizvodnja. Nametnuti embargo na uvoz naoružanja pogodio je samo branitelje. Kapaciteti JNA koji su predati agresorima bili su veliki. Velikosrpski napadač imao je izdašnu i svakojaku pomoć Srbije i Crne Gore.

U Armiji je bilo sedam korpusa s 250 hiljada vojnika. Vrhovni komandant bio je predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović. Na čelu Armije bio je general Sefer Halilović, a od juna 1993. general Rasim Delić.

U ljeto 1993. tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna proglašena je republikom. Armija gubi saveznika i dobija još jednog neprijatelja koji je bio protiv jedinstvene BiH. U septembru nož u leđa iz Velike Kladuše. Fikret Abdić formira paradržavu – autonomnu pokrajinu zapadnu Bosnu. Sklapa pakt s Radovanom Karadćićem, a sarađuje i s tzv. republikom srpskom Krajinom.

U jednom trenutku, Armija pod embargom, u okruženju, borila se protiv brojnih neprijatelja. Napadali su je: vojska RS, vojska iz Srbije i Crne Gore, HVO, Hrvatska vojska, Vojska RSK, autonomaši Fikreta Abdića i desetine hiljada stranih dobrovoljaca i plaćenika.      

Vremenom, Armija pod zastavom s ljiljanima je prešla u ofanzive akcije. Oslobođene su teritorije na sarajevskom, goraždanskom i srebreničkom bojištu. Ostvaren je antologijski poduhvat oslobađanja Vlašića. Osvajanjem Vozuće spojen je 2. i 3. korpus.

Poslije Vašingtonskog i Splitskog sporazuma, opet je uspostavljeno sadejstvo s HVO-om, kao i Hrvatskom vojskom. Deblokiran je Bihać, oslobođena Velika Kladuša, Drvar, Ključ, Jajce, Kupres, Sanski Most, Bosanska Krupa, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac. NATO je spriječio pad Banjaluke i izvjesni slom RS.

Armiju je krasilo poštivanje konvencija ratovanja. Ličila je na svoj narod. Nije bilo ubijanja civila, djece, žena, starijih osoba. Nije bilo maltretiranja niti likvidacije zarobljenika. Nije bilo sistematskog, organizovanog vršenja ratnih zločina. S druge strane, gotovo kompletan vrh civilnih i oružanih struktura agresora – osudili su međunarodni i domaći sudovi. Zločinci su iza sebe ostavili masovne grobnice, etnički očišćene teritorije, porušene džamije, formirali su desetine konc-logora. O broju, razmjerama i gnusnosti zločina vjerovatno nikada neće biti sve rečeno. Vojska i policija RS-a počinile su genocid u srebreničkom kraju u ljeto 1995. Herceg-Bosna je presuđena kao zločinačka paratvorevina u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.

Odbrambeno-oslobodilački put Armije, kao i, s druge strane, bestijalnost agresora, dokumentovani su u medijima. Ove slike, ovi kontrasti poslani u svijet, doprinijeli su globalnoj spoznaji o tome ko je ko.  

Parada 1997. na stadionu Koševo pokazuje kao je očvrsnula Armija i postala ozbiljna vojna sila.

„Mnogoljudna bosanska ratna armija, koja je srcem i prsima branila Bosnu i njen narod, izvršila je svoj zadatak. Zahvaljujući njoj, u miru koji je zaključen, ima i nešto pravde za nas, i to ima onoliko pravde koliko je to njena zasluga“, zaključio je predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović pred brojnim ešalonima dobro opremljene vojske i tako rekapitulirao njen put započet 15. aprila 1992.   

Suad Karamustafić, TVSA