Podrinje – sjećanje na genocid nad bošnjačkim civilima u Drugom svjetskom ratu

Podrinje – sjećanje na genocid nad bošnjačkim civilima u Drugom svjetskom ratu

Nizom prigodnih sadržaja, u Goraždu je danas obilježen 26. januar – Dan sjećanja na žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu i Dan prvog oslobođenja Goražda, a ujedno i Dan mjesne zajednice Goražde I.

Riječ je o datumu koji je od strane Općinskog vijeća Općine Goražde zvanično uvršten u Kalendar obilježavanja značajnih datuma i događaja na području općine Goražde. Na ovaj način građani Goražda odaju počast svim žrtvama stradalim u Drugom svjetskom ratu,  ali se i prisjećaju svih dešavanja kada su partizanske jedinice zaustavile pokolj nad žrtvama koje su četnici Draže Mihailovića ubijali od novembra 1941. do 26. januara 1942.godine.

Delegacije Bosansko-podrinjskog kantona Goražde i Grada Goražde, predvođene premijerkom Aidom Obućom i gradonačelnikom Ernestom Imamovićem te udruženja antifašista kao i predstavnici SABNOR-a položili su cvijeće na partizanskom groblju i šehidskom mezarju u Kolijevkama te odali počast svim borcima koji su u Drugom svjetskom ratu, ali i tokom agresije na BiH položili živote boreći se protiv fašizma. Cvijeće je položeno na nekoliko mjesta u gradu, te na spomeniku djeci ubijenoj u Goraždu tokom posljednjeg rata.

Sa mosta u Goraždu poslane su poruke na istrajnu borbu protiv fašizma koji, kako je naglašeno, nažalost i danas ima korijene kroz različite organizacije koje veličaju ratne zločince. Antifašisti su poručili da obilježavanje ovakvih događaja nije samo radi sjećanja već i kao pouka generacijama koje dolaze, te su podsjetili na važnost isticanja historijskih posljedica zlonamjerne politike i strahota rata u cilju sprječavanja sve učestalijih pojava fašizma i neofašizma na ovim prostorima.

Procjene su da je od kraja novembra 1941. do kraja januara 1942. godine na mostovima i drugim mjestima u Goraždu, Foči i Višegradu, na najsurovije načine ubijeno oko 8.000 civila, a veliki broj ubijenih na goraždanskom mostu nikada nije pronađen.

Učenici OMŠ “Avdo Smailović” iz Goražda priredili su simboličan muzički  program, a članovi Asocijacije srednjoškolaca dramski performans, a u tome su im se pridružili i učenici OŠ “Husein ef. Đozo”.

Na kraju, kao i svake godine, uslijedilo je bacanje 79 ruža u rijeku Drinu u znak sjećanja na žrtve pokolja 1941-1942. godine.

O četničkim zločinima u fočanskom kraju…

Velikosrpski nacionalistički projekat „Homogena Srbija“, autora Stevana Moljevića, banjalučkog advokata, (rođen u Rudom) objavljen 30. juna 1941. godine, postao je ideološka podloga četničkom pokretu Draže Mihailovića. Da bi se plan ostvario potrebno je „istrebiti i proterati muslimane“, koji su temeljno tkivo i baštinici bosanske samosvijesti. Već sredinom 1941. g. plan se počeo realizirati na prostoru Sandžaka i jugoistočne Bosne masovnim ubistvima Bošnjaka, pljačkama, protjerivanjem i paljevinom domova. Kako bi se samo donekle shvatile razmjere zločina, možda je najbolje citirati izvod iz presude Draži Mihailoviću.

„U decembru 1941. g. i tokom januara 1942. g. četnici su poklali preko 2000 muslimana-ljudi, žena i dece iz okoline Foče, Goražda i Čajniča. Klanja su vršili i na mostovima na Drini u Foči i Goraždu;augusta 1942. g. Mihailovićevi četnici pod komandom Petra Baćovića prilikom zauzeća Foče zaklali su u Foči i u selima koja se skupa nazivaju Bukovica oko 1000 lica muslimanske veroispovesti, među kojima je bilo oko 300 žena, dece i staraca;augusta 1942. g. na terenu oko Ustikoline i Jahorine (istočna Bosna) Mihailovićevi četnici pod komandom Zaharija Ostojića i Petra Baćovića, zaklali su oko 2500 lica muslimanske veroispovesti, a sela popalili;u februaru, 1943. g. četnici pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih, u srezovima pljevljanskom, čajničkom i fočanskom zaklali su 1200 muškaraca i 8000 staraca, žena i dece i opljačkali i spalili 2000 domova.“

Akademik Vladimir Dedijer je, prikupljajući građu za svoju knjigu „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“ (Svjetlost 1990. g.), došao do spiska preko 5500 žrtava (ime, prezime, očevo ime) samo za općine Foču, Goražde i Čajniče. Za više od 3000 nije bilo moguće prikupiti podatke jer su nestala cijela sela, a bilo je prošlo više od 45 godina od zločina. Titove komunističke vlasti nisu dozvoljavale da se zločin-genocid nad Bošnjacima istražuje i da se o tome javno govori, a vidjećemo i zašto. Antun Miletić u uvodu u gore pomenutu knjigu prezentira depešu četničkog komandanta Zaharija Ostojića pred napad na Foču 19. augusta 1942. godine: „U Foči ima svega i svačega pa se nadam dobrom plenu… ovo likvidiranje-ubijanje treba biti isključivo kamom- koljite jer treba štedeti municiju.“

Postoji niz autentičnih svjedočenja preživjelih žrtava s opisom jezivih zločina od kojih izdvajam samo dio. Alija Pašalić (cijeli život u tajnosti prikupljao podatke i dokumentovao zločine na području Foče): „Iste noći (06.02.1943.) četnici su u selu Cagarićima spalili u štali Čaušević Hasana 18 osoba iz familije Čaušević. U selu Somuni 07.02.1943. četnici su zatvorili u kuću Alije Somuna i spalili 41 osobu iz familije Somun. Isti dan su u Lađevcima u štali Halima Vahide spalili 30 osoba… u Pratvi u kući Omera Čauševića 28 osoba…“Kurspahić Mehmed opisuje događaje u selu Koritnik, općina Višegrad, koje su zauzeli četnici u septembru 1942. g. „Vuko Medenica (komandir) zapovijedio je da rođaku Kurspahić Mehmedu zgule kožu s lica… dvojica su odmah pristupila oborili su Mehmeda te onako tupim noževima najprije mu rezali kožu ispod cijelog lica a onda počeli guliti, te skupa s mesom tj. mišićima na licu, nosom i ušima zgulili i prevrnuli preko glave… Mehmed se svo vrijeme krivio i vrištao od užasa i bolova. Onda je Medenica naredio Mehmedu nako zguljenom da pokaže kako se Bogu moli. Pa kada je Mehmed prikazujući molitvu pao na zemlju jedan od one dvojice koji su ga derali usadio mu je nož u leđa od čega je Mehmed nakon užasnog krivljenja umro. Onda je došao red na Spahić Meha…“ (V. Dedijer „Genocid nad muslimanima 1942-1945“).

„Ima slučajeva da se nad jednom ženom ili djevojkom izmjenjalo i po 50 četnika (silovatelja)“(isto). Ili o monstruoznom ubistvu fočanskog muderisa, hafiz ef. Muhameda Bjelana, prvog dana Kurban – bajrama (28.12.) 1941. godine: „Pošto se vratio iz džamije i obilaska mezarja došli su četnici i naredili ocu da se spremi jer hoće da ga zakolju kao kurban. Otac se opremio, obukao crno džube, ahmediju i uzeo Kur'an, upravo onako kako je nekada išao u džamiju…“ Salko Rušpa: „Bio sam sakriven i gledao kako cestom niz Donje Polje gone hodžu Bjelana. Tukli su ga i mučili… gurali su ga, ispadao mu je Kur'an, a on se saginjao i uzimao ga. Otjerali su ga i zaklali na mostu.“ (F. Muftić: Foča 1470-1996 god.).

Partizani i četnici

Veoma je interesantno da tokom cijelog rata Titovi partizani nisu niti jednom ozbiljno napali četničke položaje na širem području Foče i gornjeg toka rijeke Drine. Partizani su prvi put u Foču ušli 20. januara 1942. g., skoro bez četničkog otpora, a čim su italijanske snage jačine jednog puka (Dedijer u svom Dnevniku) napravile pokrete iz pravca Goražda i Čajniča napustili su je bez borbe, ostavljajući nezaštićeno bošnjačko stanovništvo koje im je ukazalo gostoprimstvo, a naročito promrzlim partizanima poslije prelaska preko Igmana. Iako su bili svjedoci stravičnog zločina kojeg su učinili četnici (zatekli su stotine leševa oko Drine i Ćehotine), partizanske vlasti nisu provele nikakvu ozbiljnu istragu, nisu zabilježili izjave preživjelih, nisu ni pokušali kazniti zločince, od kojih se većina slobodno kretala (bez oružja i obilježja).

Kakav je odnos partizana bio prema četnicima možda najbolje govori zapis u Dnevniku V. Dedijera koji navodi: „Partizani zarobili i razoružali 200 četnika koje smo onda pustili-zavedeni domoroci.“ Četničke jedinice mahom su bile sastavljene od lokalnih pravoslavaca, dok je oficirski kadar bio iz Srbije. Ali i partizansko rukovodstvo, vojno i političko, pa i najveći broj vojnika, u to vrijeme bili su, također iz Srbije. Tada se u Foči od razvojničenih četnika formiraju tzv. dobrovoljački odredi. Umjesto zločinaca, partizani u Foči hapse veći broj uglednih Bošnjaka (nije teško zaključiti ko je sačinio spisak), od kojih je jedanaest pogubljeno pod optužbom da su kao kulaci izrabljivali narod i sarađivali s ustašama, a među njima je bio Sulj-beg Čengić, legalno izabrani načelnik općine Ustikolina. U Ustikolini je također, pod istom optužbom ubijeno nekoliko istaknutih građana, među kojima Mustafa Omerbašić, ugledni trgovac.

(Preporod od 07. aprila 2016.)

Previous Varoška džamija u Travniku nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine
Next Amerikanci pomažu razvoj bosanskog turizma u projektu vrijednom 20 miliona dolara

You might also like

NAŠI DANI

Potvrđena prva optužnica zbog ratovanja u Ukrajini

Državni sud potvrdio je optužnicu protiv Gavrila Stevića zbog odlaska na ratište u Ukrajini 2014. godine, saznaje Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH). Optužnica tereti Stevića da je

NAŠI DANI

Nakon trodnevnog pješačenja učesnici “Marša mira” stigli u Potočare

Učesnici “Marša mira” stigli su nakon trodnevnog pješačenja u Memorijalni centar Srebrenica – Potočari kako bi prisustvovali 25. godišnjici genocida počinjenog u julu 1995. godine u Srebrenici, javlja AA. Učesnike

NAŠI DANI

Dragan Bursać: Srećan ti Dan nezavisnosti moja domovino

  Novinar iz Banjaluke Dragan Bursać čestitao je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Objava na FB-u pokupila je veliki broj simpatija… –Srećan ti Dan nezavisnosti moja domovino! Srećan vam praznik