Sudija Perić: Postoje političke grupacije koje koriste pravosuđe kao sredstvo za međusobne obračune

Branko Perić, sudija Suda Bosne i Hercegovine, ekskluzivno za N1 odgovara na pritiske i optužbe nakon oslobađajuće prvostepene presude u predmetu “Mutap i dr.”. Također, komentarišući zašto je u njegovim rukama često “vruć krompir” tj. optužnice protiv visokopozicioniranih pojedinaca ističe da to većinom “nisu neki važni predmeti po svojoj sadržini”, nego su to “mediji učinili važnim i interesantnim”.

Našli ste se u fokusu javnosti nakon oslobađajuće presude u predmetu Mutap i drugi? Kako ste shvatili kritike i optužbe javnosti nakon presude?

Ja sam to shvatio kao ozbiljno podrivanje autoriteta pravosuđa i povjerenja javnosti u pravosuđe. Nigdje se u svijetu ne događa da mediji na taj način govore o sudskim postupcima koji još nisu pravosnažno okončani i da održavaju komunikaciju sa strankama u postupku koje govore stvari koje nisu primjerene, da vrijeđaju sudije. To je jedna vrsta pritiska na sudije i ljude koji obavljaju pravosudne funkcije. Neki mediji su izgubili profesionalnu etiku i dozvoli su da se suđenje prenosi na parkingu ispred Suda. Takva praksa ne vodi nigdje.

Tražili ste izuzeće u predmetu Respiratori, ali je to odbijeno?

Moj zahtjev za izuzeće nije bila zbog pritiska javnosti i uvreda koje trpim, nisam tražio ničiju zaštiti jer mi ne treba. Moj razlog je bio što je standard objektive nezavisnosti ozbiljno ugrožen jer su mediji sugerisali javnosti da sam sudija koji neće biti nepristrasan. Bilo je potpuno insinuiranje i podrivanje suda i diskreditacije mene lično. Javnost može zaista povjerovati da mene dolaze predmeti visoke osjetljivosti i da sam ja sudija koji donosi oslobađajuće presude i da će tako biti i za Respiratore. Zbog toga sam htio spasiti autoritet suda. Moje kolege su ispravno zaključile da bi praksa izuzeća dovela do situacije da bi neprofesionalni mediji mogli za svaki predmet izbaciti sudiju koji im neodgovara. To bi značilo i da su mediji koji su tako pisali o meni bili u pravu. Moje kolege su ukazale na činjenicu da ja nisam donio odluku kao pojedinac nego je to odluka Vijeća.

Ocjene da pravosuđe ništa ne radi?

Imam utisak da postoje političke grupacije koje koriste pravosuđe kao sredstvo za međusobne obračune i da dio predmeta visoke osjetljivosti dolazi od tud. To se radi u društvima koja nisu demokratska. Neke obavještajne službe imaju interes da se provlače takvi predmeti kroz pravosuđe. Takvi uticaji su sve jači.

Stiče se dojama da optuženi unaprijed znaju ishod svojih postupaka?

Moguće da stranke znaju više o predmetu nego sudije. Sudija dobija golu optužnicu. Dokazi su u rukama stranaka – tužilaca i odbrane. Problem je što im mediji daju prostor za komentarisanje prije nego što sud donese svoju odluku. Nimalo mi se ne dopada situacija u kojoj se nalazi pravosuđe – krivicom politika, medija, ali i međunarodne zajednice. Veću zaštitu uživaju novinari neprofesionalnih medija od sudija i tužilaca.

Ima li dovoljno dokaza da se ponovo pokrene predmet Memić?

Ne znam šta tužioci rade u tom predmetu. Imamo istragu u istrazi, a šta je sa glavnim predmetom? Imamo vrlo zanimljivu situaciju. Imamo dva slučaja ubistava mladih ljudi u vrlo malom vremenskom intervalu, u Sarajevu i Banjaluci. U oba predmeta se sa glavne stvari skretalo na sporedne. U Banjaluci su optužena dva policajca za neke greške u istrazi, u Sarajevu također dva policajca i jedan recepcionar, Alisa Mutap i njen otac. Potpuno isti modus operandi. U oba slučaja se pojavljuje isti adovkat kao neko ko pro bono zastupa i jedne i druge. I postoji identičan medijski centar gdje se ta priča podržava i javno eksploatiše. Čini mi se da je u oba slučaja bilo pokušaja da se oštećeni iskoriste u političke svrhe. Ovdje u Sarajevu je to jasno, u Banjaluci je ostale nejasno. Sve me to podsjeća da se radi o slučajevima neke operacije koja je imala za cilj da se podriva pravosuđe i da se skrene pažnja sa političkih problema i teške ekonomske situacije. Možda je ovo moja paranoična percepcija tih slučajeva, ali mi je potpuno nelogično da se ne radi na glavnim stvarima nego se ide na sporedne.