Afrika i historija: Etiopija, jedina afrička država koja nije kolonizovana

Etiopljani u mnogim domovima gozbom obilježavaju početak Nove godine uprkos poteškoćama uzrokovanim poskupljenjem, ratom i gladi koja bijesni na sjeveru. Saznajte više o etiopskom jedinstvenom kalendaru i njihovom kulturnom nasljeđu.

Godina koja traje 13 mjeseci

Ne samo to – etiopski kalendar također zaostaje za onim zapadnim sedam godina i osam mjeseci, pa je tako u subotu, 11. septembra 2021, kod njih počela 2014. godina.

To je zbog različitog računanja godine rođenja Isusa Hrista.

Kada je Katolička crkva izmijenila računanje 500. godine naše ere, Etiopska pravoslavna crkva nije to učinila.

Tako da sada, u Etiopiji, Nova godina pada 11. po zapadnom kalendaru ili 12. septembra u prestupnoj godini, na početku proljeća.

Za razliku od vršnjaka koji odrastaju negdje drugdje, etiopska djeca nemaju potrebu da uče brojalice kako bi zapamtili koliko dana ima svaki mjesec.

U Etiopiji je jednostavno: svaki od 12 mjeseci ima 30 dana, dok trinaesti – posljednji u godini – ima pet ili šest dana, zavisno od toga da li je prestupna godina.

Vrijeme se također računa drugačije – dan je podijeljen na dva dvanaestosatna podijeljka počevši od šest sati, čime i podne i ponoć padaju u šest sati po etiopskom vremenu.

Tako da, ako vas neko pozove na kahu u Adis Abebi u 10 sati ujutru, a Etiopija je rodno mjesto zrna kahve arabike, nemojte se čuditi ako se pojavi u 16 sati.

Jedina afrička država koja nije kolonizovana

Italija je 1895. pokušala da napadne Etiopiju, ili Abisiniju kako je nekada bila poznata, kada su evropske sile dijelile afrički kontinent među sobom, ali je pretrpjela ponižavajući poraz.

Italija je uspjela da kolonizuje susjednu Eritreju pošto je njihova brodarska kompanija kupila luku Asab na Crvenom moru.

Konfuziju koja je 1889. nastala poslije smrti etiopskog cara Johanesa IV, Italija je iskoristila da okupira visoravan duž obale.

Ali nekoliko godina kasnije, kada je Italija pokušala da probije u unutrašnjost Etiopije, poražena je u bici kod Adve.

Četiri brigade italijanskih trupa savladali su Etiopljani koji su služili caru Meneliku II, za nekoliko sati 1. marta 1896.

Italija je primorana da potpiše sporazum kojim je priznala nezavisnost Etiopije, a koji je nekoliko decenija kasnije fašistički lider Benito Musolini prekršio, okupirajući državu na pet godina.

Jedan od Menelikovih nasljednika, car Hajle Selasije, iskoristio je pobjedu nad Italijanima zalažući se za stvaranje Organizacije afričkog jedinstva (OAJ), sada Afrička Unija, čije je sjedište u glavnom gradu Etiopije – Adis Abebi.

„Naša sloboda je besmislena, ako svi Afrikanci nisu slobodni”, rekao je Selasije 1963. prilikom osnivanja OAJ, u vrijeme kada su kontinentom i dalje vladale evropske sile.

Pozvao je na obuku one koji su vodili borbe protiv kolonijalizma, među kojima je bio i Nelson Mendela iz Južne Afrike koji je dobio etiopski pasoš, što mu je omogućilo da putuju po Africi 1962. godine.

Mendela je kasnije pisao o posebnom mjestu Etiopiji koja se zauzela za njega uoči putovanja.

„Osjećao sam da ću posjetiti mjesto sopstvenog postanka, otkrivajući korijene onoga što me je učinilo Afrikancem”.

Rastafarijanci slijede cara Hajla Selasija

Ovo proizilazi iz citata iz 1920. uticajnog jamajčanskog lidera i borca za crnačka prava Markusa Garvija, koji je stajao iza pokreta Povratak u Afriku:

„Pogledajte Afriku, gdje će crni kralj biti krunisan, jer je dan oslobođenja blizu.”

Deceniju kasnije, kada je tridesetosmogodišnji ras Tafari krunisan za etiopskog kralja Hajla Selasija I, mnogi su na Jamajci ovo vidjeli kao ostvarenje proročanstva.

I tako je rođen rastafarijanski pokret.

Legenda rege muzike Bob Marli (Marley) odigrao je ključnu ulogu u širenju rastafarijanske poruke – a stihovi njegove pjesme War citiraju carevo obraćanje Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija (UN) iz 1963. godine u kojem poziva na mir:

„Sve dok filozofija koja jednu rasu smatra superiornom, a druge inferiornim nije konačno i trajno diskreditovana i napuštena… sve do toga dana, afrički kontinent neće spoznati mir”.

Naslovna pjesma Marlijevog albuma Exodus, koji je magazin Tajm (Time) nazvao albumom 20. vijeka, odražava rastafarijansku želju za povratkom u Afriku, odakle su na silu odvođeni milioni ljudi tokom transatlantske trgovine robovima.

Danas mala rastafarijanska zajednica živi u etiopskom gradu Šašamene, udaljenom 225 kilometra južno od Adis Abebe, na zemlji koju je Selasije ustupio crnim ljudima sa zapada koji su ga podržali u borbi protiv Musolinija.

Pravoslavni hrišćanin Selasije možda nije bio rastafarijanski vjernik, insistirajući na tome da nije besmrtan, ali rastafarijanci ga i dalje poštuju kao Lava Jude.

To referiše na navodnu Selasijevu lozu, za koju rastafarijanci i mnogi drugi Etiopljani, smatraju da se može pratiti od biblijskog kralja Solomona (Sulejman a.s.).

Dom Zavjetnog kovčega

Za mnoge Etoipljane, sveti sanduk u kome se nalaze dvije ploče sa deset zapovijesti za koje Biblija kaže da ih je Bog dao Mojsiju (Musa a.s.), nisu izgubljene – jedino što holivudski junak Indijana Džons (Indiana Jones) treba da uradi je da ode u grad Aksum.

Etiopska pravoslavna crkva kaže da je kovčeg pod stalnom stražom u blizini aksumske crkve Gospe Marije od Sijona, gdje nikome nije dozvoljeno da ga vidi.

Tradicija kaže da crkva posjeduje ovu dragocijenu relikviju zahvaljujući kraljici od Sabe, čije postojanje osporavaju historičari, ali generalno ne i Etiopljani.

Oni vjeruju da je kraljica putovala za Aksum iz Jerusalema negdje oko 950. godine prije nove ere, u posjetu kralju Solomonu (Sulejmen) kako bi saznala više o njegovoj cijenjenoj mudrosti.

Priča o njenom putovanju i Solomonovom zavođenju detaljno je opisana u epu Kebra Nabast (Slava kraljeva), etiopskom književnom djelu napisanom na jeziku giz u 14. vijeku.

Priča je o tome kako je Makeda, kraljica od Sabe rodila sina Menelika (što znači sina Mudrog) – i kako je on godinama kasnije otputovao u Jerusalem da upozna oca.

Solomon je želio da ostane i vlada poslije njegove smrti, ali se ipak složio sa željom mladića da se vrati kući, poslavši ga nazad sa kontingentom Izraelita, od kojih je jedan ukrao kovčeg, zamijenivši original falsifikatom.

Kada je Menelik to saznao, složio se da ga zadrži, vjerujući da je božja volja da ostane u Etiopiji, dok za pravoslavne hrišćane u zemlji ostaje sveti i nešto za šta su i dalje spremni da polože živote braneći ga.

To se pokazalo i prošle godine kada su tokom sukoba koji je izbio u regionu Tigraj, u sjevernom dijelu Etiopije – vojnici iz Eritreje navodno su pokušali da opljačkaju crkvu Gospe Marije od Siona poslije stravičnog masakra.

Državni službenik u gradu rekao je za BBC da su mladi ljudi otrčali na ovu lokaciju ne bi li zaštitili kovčeg: ,,Ustali su da se bore svi i muškarci i žene. Pucali su i ubili neke, ali smo sretni što smo uspjeli da zaštitimo naše blago”.

Dom prvih Muslimana van Arabijskog poluostrva

„Ako odete u Abisiniju, naći ćete kralja koji neće tolerisati nepravdu”, rekao je poslanik Muhamed a.s. sljedbenicima kada su se u sedmom vijeku prvi put suočili sa progonom u Meki, na tlu današnje Saudijske Arabije.

To je bilo u vrijeme kada je Poslanik tek započeo sa njegovim propovijedanjima (božje objave Kur’ana), koja su se pokazale toliko popularnim da su ga gradski nemuslimanski vladari vidjeli kao pretnju.

Poslušavši njegov savjet, mala grupa je krenula u kraljevstvo Aksum, koje je tada pokrivalo veći dio današnje Etiopije i Eritreje.

Tamo ih je zaista dočekao i dozvolio im da ispovijedaju njihovu religiju hrišćanski monarh Armah – čija je kraljevska titula na jeziku giz bila Negu ili Negaši na arapskom.

Smatra se da su migranti naselili selo Negaš, u današnjem Tigraju, i izgradili ono što se smatra najstarijom džamijom u Africi.

Prošle godine je ova džamija granatirana tokom borbi u Tigraju.

Lokalni muslimani vjeruju da je 15 Poslanikovih učenika takođe sahranjeno u Negašu.

U islamskoj historiji, prelazak u Aksum je postao poznat kao prva hidžra ili seoba.

Danas muslimani čine gotovo 34 posto od 115 miliona stanovnika Etiopije.

(BBC/MiruhBosne)