Boris Živković: Stranac sam bio gotovo svugdje, u Leverkusenu, Stuttgartu, Zagrebu, samo ne u mojim Živinicama

– Ma, prijatelju, ovakve utakmice odrađujem sa velikim zadovoljstvom. Nema mi ništa draže nego kada znam da, ako ništa, svojim prisustvom mogu nekome pomoći. Rado ću se odazvati svaki put – kazao je bivši fudbaler Boris Živković za Reprezentacija.ba portal nakon humanitarnog nastupa u Bihaću.

Veliko je Živković ime. U fudbalu nije ostao ni kao trener ni kao direktor nekog kluba, ali pomno prati sve. Naročito ga raduje titula koju je u Njemačkoj osvojio Bayer iz Leverkusena čiji je dres nosio šest sezona i odigrao nešto manje od 300 utakmica.

– Bayer je ljubav, tamo sam kao igrač proveo najviše vremena i jako mi je drago što su konačno uspjeli da budu prvaci. Mi smo nekoliko puta sezonu završavali kao drugi, jednom smo ostali bez titule zbog slabije gol-razlike, drugi put nismo znali odbraniti pet bodova prednosti u posljednja tri kola… Uvijek bi se slamali pod pritiskom. Mogli smo sve, a na kraju ništa. Više žalim zbog toga nego zbog finala Lige prvaka u kojem smo kapitulirali protiv Real Madrida – prisjeća se.

Današnji “apotekari” jurišaju i na ostale trofeje. U čemu je kvaka, je li uistinu Xabi Alosno glavni krivac, pitamo Živkovića.

– U svakom timu je trener velika snaga i naravno da je i on velikim dijelom “krivac” za ovaj uspjeh. Xabi je igračina bio, pogodili su s njim, ali sa igračima koje su doveli ljetos. Pogledajte, eto. Svi koje su doveli su danas standardni, očito je da ga slijede i da su osvojili njegovu filozofiju igre u kojoj je sve jednostavno. Igra se brzo, neće vidjeti da igrač u kontranapadu vuče loptu 20 metara, predaja mora biti brza. Još kada na to sve osvojiš titulu pet kola prije kraja, šta reći nego – čista perfekcija.

Bayer je klub koji vozi na novac moćne farmaceutske kompanije.  

– Iza kluba stoji tvornica lijekova. Leverkusen je grad stisnut između Kolna i Dusseldorfa, tu nećete vidjeti nebodere i slično već tek 150 hiljada stanovnika i svi mahom rade upravo u toj tvornici. Namjeravam na kraju sezone otići na šampionsku proslavu. Znat će u gradu proslaviti ovaj historijskih uspjeh, ali ne treba očekivati da će zbog titule Bayer u budućnosti agresivno izlaziti na tržište i mijenjati način na koji funkcionira.

Od igrača iz Bosne i Hercegovine najdublji pečat u Bayeru su ostavili Sergej Barbarez i Emir Spahić, a upravo u Živkovićevoj eri bila su još dvojica.

– Kako se neću sjećati… Anel Džaka je i danas u Bayeru, radi kao skaut za omladinski pogon, dok Džemal Berberović živi u Sarajevu. Ma, to su sjajni momci, pristojni, kulturni i na to sve dobri igrači. Imali su ogroman potencijal. Šteta je što nisu napravili više, po meni su prerano došli do naše prve momčadi, puno bi bolje bilo da su negdje odigrali sezonu-dvije i onda se vratili. Ali, kada si mlad sve želiš preko noći. Ne razmišlja čovjek isto kao danas.

Raduje ga i što je Barbarez postao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine.

– Žao mi je što Bosna i Hercegovina nikako da krene ispravnim putem. Stalno su neke podjele…, ne znam, najviše nedostaje tog nacionalnog naboja bez kojeg ne možeš napraviti rezultat. Za reprezentaciju se mora ginuti. Vjerujem da će Barbarez uspjeti to probuditi kod igrača, on i moj brat Spahić su ljudi koji vole tu reprezentaciju i sigurno će ostaviti dušu i srce da naprave uspjeh. Takve ljude treba birati.

Malo je poznato da je Živković svoje prve fudbalske korake napravio upravo u našoj zemlji. Prvi klub mu je bio Slaven iz Živinica.

– Stranac sam bio gotovo svugdje, u Leverkusenu, Stuttgartu, Zagrebu, samo ne u mojim Živinicama. Tamo mi i danas živi majka, tamo mi je kuća i dođem skoro svakih deset dana da obiđem porodicu, prijatelje iz djetinstva. Svi smo u tim danima igrali za Slaven koji je u onoj državi izbacio masu dobrih igrača poput Pendića, Memiševića, Gogića, a kasnije sam “nadošao” i ja, pa Rahimić, Bešlija… Ima nas. Žao mi je što je taj klub danas na niskim granama.

Nakon Slavena sljedeća stanica u karijeri mu je bilo Sarajevo. Još se sjeća ratnog prvenstva 94’ godine.

– I danas djeca odlaze s 14-15 godina od roditelja, samo su danas puno drugačije okolnosti nego u moje vrijeme. U Sarajevu sam završio srednju školu. Bile su to najljepše godine odrastanja koje, nažalost, kvari glupost zvana rat zbog kojeg sam izgubio mnogo dragih prijatelja. Nizašta. Iz Sarajeva sam se uspio izvući 1994. godine i potpisati za Marsoniju koja je u to vrijeme imala jaku ekipu, zatim sam otišao u Hrvatski dragovoljac i onda je na red došla Njemačka.

Kada je otišao u Njemačku bilo je priče i da bi mogao zaigrati za Bosnu i Hercegovinu.

– Nikada nisam zaboravljao odakle sam, rekao sam već da mi je cijela porodica u Živinicama… Ta priča je postojala 1997. ili 1998. godine, tada sam već bio kapiten mlade reprezentacije Hrvatske, standardan i u Bayeru… Iako se ne volim vraćati na to, sjećam se da su na razgovore u Njemačku došli ljudi koji su, nekoliko godina ranije, pokušavali stopirati moj odlazak iz Sarajeva u ratno doba. Znao sam da je dug život i da ćemo se sresti kad-tad i eto. Pogrešni ljudi su došli.

S ponosom na kraju pričao je i o svom fudbalskom nasljedniku, 19-godišnjem sinu Morenu, koji je prvotimac Dinama.

– Dobro je dijete, gimnaziju je završio kao odličan učinak, govori nekoliko jezika… Ne stavljam nikakav pritisak na njega. Ima dovoljno godina, svjestan je da ne mogu igrati i trenirati za njega, sve je na njemu – zaključio je Živković.