Bosanski franjevci brane bošnjaštvo

.. Protiv takvih teorija dizali su, međutim, veoma oštar glas učeni Bošnjaci, a među njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Knežević (rođen u Varcar-Vakufu). On je još u prošlom stoljeću s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom.

Uopće, Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se reći da je u stvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca.

U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga “čija je Bosna”, fra Anto Knežević je 1871. godine objavio u zagrebačkom “Zatočeniku” raspravu u kojoj pobija aspiracije Mađara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže:

“Žao mi je na Mađare ali mi je žalije na … jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; doćim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati.

Ovako dakle “Bosna ponosna” i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljenja od nekih zanešenjakah”.

-Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brošuri “Spor između Srba i Hrvata” napisao ovo:

“Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: “Amo k nama, vi ste Srbi”. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: “Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati”.

Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja “bratska ljubav” ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka:
“Ni amo ni tamo, već svak za se”.

Evo logike kojom se poslužiše:

Kad se Hrvati i Srbi smatraju “dva naroda”, a jezik im je jedan, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili “treći narod?”

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im “dva”imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime drugačije nego li njihovo, bili “treći narod?”

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili “treći narod”?

Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedanci, bili”treći narod”?

-Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali još žešće, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepčević piše 1910. godine:
“Mladi narodni rad smije da zna među domaćima samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude – po toj žalosnoj politici – bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, već samo srpsko – hrvatski”.

-Pojedini franjevci su čak u javnim glasilima odrješito ustajali protiv toga da se bosanski katolici počinju nazivati Hrvatima, tumačeći da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati.”

-Slično je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamašnog djela o Bosni tog vremena T. Herkalović, zapisao je da se “tekar od tog vremena (1862. g.) počinju pravoslavci zvati Srbima”, a fra Grga Martić je s time u vezi zapisao da “onda (1848. g.) još nije bilo srpstva u Bosni”, te da se “istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-paše (1860-1869. g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini”.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća srpski nacionalisti su u Bosni osnovali naročito društvo sa sjedištem u Sarajevu, s ciljem da se širi srpsko ime.

Članovi su bili učitelji, trgovci, popovi i dr, i posvuda su propagirali pravoslavcima da se u buduće ne zovu”Vlasi”, “Rkači” ili “Rišćani”, nego”Srbi”.

S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vaše Pelagića upućena školama i učiteljima.
Tu između ostaloga stoji: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru”. (“Obzor”, br. 78, od 19. III 1911.).

-O svijesti bosanskih franjevaca da se nacionalno osjećaju Bošnjacima i da to svoje opredjeljenje prenose na svoje vjernike, razočarano je svojevremeno pisao hrvatski javni djelatnik Ivan Radić, koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim bilješkama je između ostaloga zapisao:
“U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio: Bože moj što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i živinče”.

Izvor: ‘PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE‘,
dr Enver Imamović

Foto: Unutrašnjost katedrale Srca Isusova u Sarajevu – staklopis na crkvenom prozoru s kraja 19. vijeka – ‘Katolici Bošnjaci grada Sarajeva 1887.’

(MiruhBosne)