Bosanski jezik rasprostranjen je i van granica Bosne i Hercegovine.
Bosanski jezik, iako preimenovan u jednom historijskom momentu, čak pod izvornim imenom zabranjivan i u samoj Bosni, u osnovi bio je i ostao jezik Bosne i bosanskog čovjeka – kojim se uglavnom služe i naši susjedi.
Kada je riječ o istočnom susjedstvu, zaseban srpski jezik postojao je tokom srednjeg vijeka. Tako se isti spominje u djelima nekih pisaca uporedo s bosanskim, bugarskim… Jezik Beograđana 17. vijeka putopisac Evlija Čelebija naziva srpskim te kazuje ‘premda su blizu bošnjačkog i bugarskog vilajeta, oni imaju ipak svoj zaseban nepravilan način govora‘.
Vukova reforma
Učeni franjevac Antun Knežević na sljedeći način opisao je promjenu naziva bosanskog jezika koja se desila u njegovo vrijeme (19. vijek).
…Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena.
Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda.
To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail – čudio se Knežević.
Književnik iz Srbije Svetislav Basara u jednoj nedavnoj kolumni za AJB osvrnuo se i na jezik u Srbiji, a u kontekstu historije, odnosno „ozakonjenju“ alternativne historije i mitologije.
-To je komplikovana priča. Problem je što je srpska istorija započeta s gomilom izmišljotina i čistih fikcija o zlatnoj mitološkoj prošlosti, o srednjovekovnom srpskom carstvu, koja je bila proizvod romantičarskih iluzija. Druga nikakva nije mogla ni biti napisana, jer je Vukova reforma učinila dokumentaciju od prije 400 ili 500 godina potpuno nečitkom i onda je sve krenulo od jedne fikcije u koju su upumpavani neki lažni mitovi. To je jedan psihički entitet koji lebdi u Srbiji od početka 19. veka do danas – navodi Basara.
Vuk Stefanović Karadžić napisao je 1818. prvi rječnik u Srbiji pod nazivom ‘Srpski rječnik’. Vuk je koristio ijekavicu, dok je ekavski izgovor uveden tek nakon njegove smrti.
‘…A ovu sam knjigu samo pisao Ercegovačkim’ – napominje autor u uvodnom dijelu svoga rječnika o narječju kojim piše.
Pomenuti rječnik je znatno kasnije napisan od prvog bosanskog rječnika, koji je 1631. godine sastavio Muhammed Hevai Uskufi.
Pročitajte još…
