Bosanski naučnici nakon 15-godišnjeg istraživanja: Kontinuirani genski tok – mi smo direktni potomci osoba koje su živjele u srednjovjekovnoj Bosni

Grupa naučnika sa Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu uspjela je uraditi rekonstrukciju lica čovjeka iz srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, na bazi genetičkih informacija iz arheoloških uzoraka.

Voditeljica projekta je Jasmina Čakar, šefica labaratorija za forenzičku genetiku u Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, a rezultati naučnog rada javnosti će biti predstavljeni 1. novembra.

– Ideja o ovom projektu je nastala mnogo ranije nego što je projekat uopće osmišljeni i pisan. On je 2021. godine odobren, odnosno dio finansija od tadašnjeg Ministarstva za obrazovanje KS, a sad je to Ministarstvo za nauku, visoko obrazovanje i mlade KS. I nastao je kao rezultat naše znatiželje kako su to izgledali naši srednjovjekovni preci. Naime, mi već 15-ak godina radimo sa skeletnim arheološkim uzorcima iz perioda srednjeg vijeka i tu smo radili sa kolegama sa Filozofskog fakulteta, Odsjek za arheologiju. Tu posebno moram istaći svog kolegu, docenta doktora Edina Bujaka koji je i voditelj bio svih tih arheoloških iskopavanja, a naše prvobitno interesovanje je bilo genetička struktura srednjovjekovne Bosne, odnosno da li postoje ikakve genetičke razlike u strukturi srednjovjekovne Bosne u odnosu na modernu bosansku populaciju – pojašnjava Čakar za Faktor.

Ističe da je već ranije realizovan projekat i doktorska disertacija Mirele Džehverović, na kojoj je uporedo rađena analiza genetičke strukture između populacije koja je živjela u srednjovjekovnoj Bosni i moderne bh. populacije.

– Voditelj projekta je bio Naris Pojskić, a on i ja bili smo i komentori u toj disertaciji. Rezultati su pokazali da ne postoji nikakva statistički značajna razlika u genetičkoj strukturi, odnosno da je to jedan kontinuirani genski tok od srednjeg vijeka do danas, odnosno da smo mi direktni potomci osoba koje su živjele u srednjovjekovnoj Bosni. Kada smo spoznali da se mi genetički puno ne razlikujemo od naših srednjovjekovnih predaka, bilo nam je vrlo interesantno da rekonstruišemo izgled lica, i zbog toga smo odabrali jednu lobanju, najviše zbog finansijskih ograničenja.

Ideja je bila da uradimo i muškarca i ženu iz perioda srednjeg vijeka, međutim morali smo zbog finansija se ograničiti na samo jedan skeletni ostatak. I to je bio skeletni ostatak koji je bio najbolje očuvan, odnosno lobanja je bila kompletna. Najbolje je bio očuvan iz razloga što se skeletni ostatak nalazio u kamenom sarkofagu, koji sam po sebi predstavlja dobru zaštitu.

Kompletan skeletni ostatak je bio netaknut i ne samo skeletni ostatak, nego je čak i DNK, koju mi kao genetičari moramo izolovati iz skeletnih ostataka da bismo mogli dobiti rezultate genetičke analize, čak je ta DNK koja u ovakvim uzorcima bude u jako lošem stanju, u ovom konkretnom uzorku stvarno bila očuvana i dobra za rad. Lokalitet na kojem se nalazio taj skeletni ostatak je nekropola Divičani kod Jajca, to je srednjovjekovna nekropola koja datira iz 14. ili 15. stoljeća – kaže Čakar.

Na pitanje da li je poznato čiji su skeletni ostaci, Čakar odgovara da ne postoje nikakvi arheološki zapisi niti dokazi.

– Pretpostavlja se da je to bio član neke vlastele iz razloga što je bio u tom kamenom sarkofagu. Ali ne postoje nikakvi zapisi ni na stećku, nekropoli, ni na samom sarkofagu o kome je riječ. To je jedan potpuni anonimus, mi smo ga za potrebe rekonstrukcije, pošto je u pitanju projekt, morao je imati ime na engleskom, mi smo ga nazvali Divičani man – čovjek iz Divičana.

Kada smo odabrali taj skeletni ostatak koji je imao najbolje očuvanu lobanju, urađeno je 3D skeniranje lobanje i onda su 3D skenovi poslani stručnjaku u Njemačku, koji se bavi forenzičkom antropologijom i rekonstrukcijom irecentnih i arheoloških. On je dalje uradio 3D rekonstrukciju koja podrazumijeva analizu kritičnih tačaka na lobanji nakon čega se dodaju slojevi masnog tkiva i mišićnog tkiva i u konačnici softverski on dobija rekonstruisan izgled lica.

U posljednjoj fazi se dodaje boja kose, očiju i boja kože koju smo mi odredili genetičkom analizom. Analiziranjem gena odgovornih za boju kože, očiju, boje lica, mi smo dobili podatke o boji očiju i lica koji ne odudaraju od podataka moderne populacije. I u završnoj fazi, kada su dodane boje fizičkih karakteristika, onda su umjetnici dodali bradu, obrve, kosu. Dodali su izgled koji je najvjerovatnije bio u srednjem vijeku – to je duža kosa, duža brada.

To je neki umjetnički dodatak jer sa sigurnošću ne možemo znati. Vidjet ćete, rekonstrukcija je ustvari neki sočni prikaz izgleda lica, mi ne možemo znati da li su postojale neke markacije na licu tipa ožiljci, madeži, nego kako bi izgledalo u nekom savršenom obliku. Antropološke analize su pokazale da se radi o muškarcu, genetička analiza je potvrdila da je u pitanju muška individua, a također antropološka analiza je dala neki vremenski okvir starosti osobe u trenutku smrti, to je između 35 i 45 godina – govori Čakar.

Napominje da je ovo prvi put da se neko u našoj zemlji, ali i regionu bavio rekonstrukcijom lica.

– Ne postoji ovako gotov proizvod rekonstrukcije. Nismo ranije imali isprintani rekonstruisani izgled lica – tvrdi Čakar.

Pitali smo je koliko su naši umjetnici Stijepo Gavrić i Adis Lukač, autori spomenika Tvrtku I Kotromaniću, uspješno prikazali ovog srednjovjekovnog bosanskog kralja.

– Vidjet ćete kada bude javno predstavljanje rezultata. Uopće nisam razmišljala o tome, ali sada kada malo promislim, pa čini mi se da nisu puno pogriješili. Individualne razlike naravno postoje, to je umjetnički pogled na izgled lica, ali mislim da ćete se složiti da tu nije neka velika razlika – odgovorila je Čakar.