Eksponati koji nedostaju u Dražinom muzeju: Kame, maljevi, naredbe o klanju

Četnički vođa Draža Mihailović najzad je dobio svoj muzej u Beogradu. Dobro, nije baš u pitanju pravi muzej, zapravo je riječ o spomen-sobi, jer niko nema pravo da otvori muzej bez dozvole nadležnih organa, ali svejedno, važno je da se prijestonica Srbije dostojno odužila lideru Ravnogorskog pokreta za sva zlodjela počinjena nad srpskim i drugim narodima. Spomen-soba na kojoj piše “Muzej Dragoljub Mihailović Čiča Draža” u Bregalničkoj ulici broj 24, na Zvezdari, nastala je kao plod privatne inicijative poslanika Socijalističke partije Srbije Igora Braunovića, te udruženja na čijem je čelu dotični gospodin: Udruženja “Naša Drina” i Boračke organizacije Srbije i Republike Srpske.

Ispred spomen-sobe, zvane muzej, postavljen je i spomenik Draže Mihailovića, rad akademskog vajara Dragana Radenovića. Ista ekipa predvođena istim poslanikom Braunovićem prije nekoliko mjeseci instalirala je u Moskvi spomenik Slobodana Miloševića, takođe rad istog vajara. Nije ni čudo što je izbor umjetnika pao baš na ovog skulptora, s obzirom na njegovu specifičnu, prefinjenu estetiku koja se najbolje ogleda u skulpturi “Evropska unija” koja se nalazi u beogradskom naselju Žarkovo. Skulptura predstavlja kozu koja na zadnjim nogama nosi čizme.

Što ti umjetnici umiju da budu zagonetni i misteriozni, čudo jedno, pa onda silni historičari umjetnosti bivaju prinuđeni da se odaju tananim, kompleksnim tumačenjima. Srećom, u ovom slučaju sam umjetnik im je uštedio golemi trud. Upitan da objasni simboliku svog umetničkog djela, Radenović je odgovorio, a mediji prenijeli: “Prijatelji su mi pričali da neki ljudi koji čuvaju koze i seksualno opšte sa njima i to tako što im stave noge u čizme, pa je to izvodljivo”, objašnjava on i dodaje da je “u ovom slučaju koza EU, a kozar, iako ga ne vidimo, jesu SAD”.

Kakav briljantan, mudar, sofisticiran umjetnički um, zaista pravi čovjek za izradu spomenika okorjelim zločincima, kakva mu je etika takva mu je i estetika.

Kame koje nedostaju

Odavanje počasti Draži Mihailoviću u vidu spomen-sobe je najmanje što društvo ogrezlo u rehabilitaciju nacističkih kolaboranata i u reviziju historije može da učini za svog heroja. Međutim, mora se priznati da je to napravljeno traljavo, aljkavo, poprilično amaterski. Ono što naprosto bode oči jeste nedostatak eksponata u takozvanom muzeju. Pritom, nije riječ o nekim sporednim detaljima, već o ključnim eksponatima koji bi u pravom svjetlu pokazali život i djelo đenerala Draže. Nedostaci su drastični, otprilike kao kad muzej posvećen impresionistima ne bi imao nijednu sliku Kloda Monea, ili kad kubistički muzej ne bi izlagao nijedno djelo Pabla Pikasa ili Žorža Braka.

Neki eksponati su naprosto morali da se nađu u ovoj friškoj četničkoj instituciji. Za početak, u muzeju nema nijedne kame, što je apsolutna besmislica: četnički muzej bez kame je kao selo bez crkve ili muškarac bez brkova. Potom, vidno nedostaje kolijevka Ljubomira Pantića, jednogodišnje bebe koju su četnici zaklali u noći između 20. i 21. decembra 1943. godine u Vraniću. Pored malog Ljubomira, četnici su pobili brojne članove porodice Pantić i druge mještane Vranića, ukupno njih 67, uglavnom žena i djece. Draža je naredio da se okolina Beograda očisti od komunista i njihovih simpatizera.

Našlo bi se u muzeju mjesta i za ražanj za koji su četnici privezali Živana Đurđevića, pa ga živog ispekli na Debelom Brdu. Kad smo već kod četničke sklonosti ka zapaljenom ljudskom mesu, mogla bi u muzeju da se izloži i narodna pjesma o tome kako su u Zvizdaru kod Uba spaljivali žive ljude:

U košaru sve ih zatvoriše,
Opkoliše sa četiri strane;
Zadovoljstvo to je za dušmane.
Tad se začu jauk iz košare
Vatra peče i mlade i stare,
Vatra peče i gori odelo,
Gore kose, a gori i telo.

Svjedočanstva o klanjima

Neizostavno u muzejsku postavku treba uvrstiti i svjedočanstva četnika podređenih Mihailoviću, recimo jednog iz iz okoline Svilajnca koji opisuje klanje iz druge polovine 1943. godine: “Jedne noći kad smo bivakovali kod sela Crkvenca, Vukašin je došao u našu sobu i pitao: ‘Ko hoće da ide sa mnom, idemo večeras da koljemo?’ Svi smo digli ruke uvis, jer, kako sam čuo, ko ne digne ruku, hrđavo prolazi. Vukašin je odvojio pet trojki i otišao sa njima u nepoznatom pravcu. U ponoć su se vratili i doveli sa sobom šest vezanih ljudi, među kojima sam poznao Miku Bradu, učitelja, i Iliju Bićuna, sveštenika. Učitelj Mika bio je u gaćama i košulji i to bos, kako je dignut iz kreveta. Vukašin je za svakog odredio po jednu trojku (…) Po izvršenom djelu, vojnici su se prali od krvi, a takođe su im i kame bile krvave”.

Moglo bi na zidovima muzeja da se nađe i nešto o pokolju u Drugovcu kod Smedereva iz aprila 1944. godine, kad su četnici pobili ukupno 72 civila, zapalili oko 120 i temeljno opljačkali oko 200 kuća. Na primjer, svjedočenje Mateje Pantića: “Idući prema crkvi usput sam vidio masu pobijenih, a takođe sam sreo i mnogo četnika i dobrovoljaca koji su nosili napljačkane stvari. Kad sam došao do crkve vidio sam mnogo poklanih. Prije toga je Lazović govorio i u govoru naglasio pokazavši rukom na poklane: ‘Vidite, šta su učinili Drugovčani; ako se još ovako nešto desi neće ostati žive duše u Drugovcu’”.

Među eksponatima bi morao da se nađe i malj popa Milorada Vukojičića zvanog Maca (nadimak je dobio po macoli, a ne po umiljatom kućnom ljubimcu). Tim maljem je duhovno lice i vođa četničke trojke ubijao antifašiste u Pljevlji, između ostalih i majku glumca Miše Janketića.

I tako bi mogao da se nastavi niz unedogled, jer su Dražini div-junaci mučili, batinali, pljačkali, silovali, klali i strijeljali koga god stignu, poglavito borce protiv okupatora, njihove simpatizere i druge nevine civile.

Pokolji Bošnjaka

Pošto je već ustanova posvećena Draži Mihailoviću, bio bi osnovni red da se u njoj nađu i dokumenta pisana njegovom rukom. Recimo, neizostavno bi valjalo izložiti čuvenu “Instrukciju Dragoljuba Mihailovića, Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću od 20. 12. 1941. godine”, u kojoj se predviđa stvaranje velike Srbije, te etničko “čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”.

U taj dio izložbenog prostora savršeno bi se uklopili eksponati o masovnom pokolju Bošnjaka u Pljevljima, Priboju, Foči i Čajniču. Tu je stradalo preko 4.000 civilnih žrtava, među kojima je bilo oko 26 odsto djece mlađe od četiri godine, a preko polovine ubijene djece bile su djevojčice.

Tu bi se našlo mjesta i za izvještaj koji je Pavle Đurišić poslao Draži Mihailoviću da se pohvali kako je temeljno izvršio zadatak. U izvještaju, između ostalog, stoji: “Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sijena. Za vrijeme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti”.

Mali prostor za sva zlodjela

Budući da revizionisti predstavljaju Dražu kao prvog gerilca u Evropi i vođu antifašističkog pokreta, ne bi bilo loše izložiti njegovu ponudu Nijemcima iz oktobra 1941. godine u kojoj se veli: “Četnički odredi jugoslovenske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića stavljaju se na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji sa njemačkim Vermahtom”.

Moglo bi se u ovom dijelu izložiti još svašta, ali dovoljna je i jedna Dražina rečenica, izrečena na rastanku sa Nijemcima u selu Divci 11. novembra 1941. godine: “Nećemo se boriti protiv Nijemaca, pa ni onda ako nam ova borba bude nametnuta”.

Takvi su bili ti kvislinški antifašisti, toliko tajno su se borili protiv okupatora da su uspjeli da tu borbu sakriju čak i od sebe samih.

Moglo bi se ovako nabrajati do beskraja, teško je čak i pobrojati glavna četnička zlodjela, a kamoli svako od njih dokumentovati i pripraviti za muzejsku postavku. Ovdje su iznijeti samo najosnovniji eksponati bez kojih je Dražin muzej nezamisliv. Iz svega navedenog je jasno da dotična institucija trenutno raspolaže skučenim, premalim prostorom u kojem jednostavno nema mjesta za svo bogatstvo jedne kolaborantske biografije.

To samo pokazuje da privatne inicijative nisu dovoljne kako bi se odala počast vođi Ravnogoraca. Za adekvatno predstavljanje Dražinog lika i djela neophodno je ipak izgraditi pravu muzejsku zgradu površine nekoliko hiljada kvadratnih metara. Za nacionalni stadion ima para, a Draža se grči u nekom minijaturnom spomen-sobičku? Kao da nam zemlju vode partizani, a ne četničke vojvode i njihovi ađutanti.

Piše: Tomislav Marković za AJB

(MiruhBosne)