Emir Demir: Osmanski arhivi svjedoci historije mnogih nacija i naroda

Emir Demir je rođen 1974. godine u Kaknju. Školovao se u Zenici, Jordanu, Libanu i Maleziji. Trenutno je na postdoktorskim studijima iz islamske kulture i civilizacije – osmanski period. Trenutni fokus njegova rada je na proučavanjima arhivske građe, posebno iz osmanskog perioda, kao i radovima iz genetičke genealogije. Pored arapskog savladao je osmanski jezik što je preduslov za istraživanje ogromnog arhivskog blaga koje se nalazi u turskim arhivima.

Knjige koje je u protekle četiri godine objavio dr. Demir su: Popisni defter stanovništva i domaćinstava Visočke i Zeničke (Brod) nahije za 1266. po H/1850. godine područje današnje općine Kakanj, Stanovništvo Kaknja u osmanskom periodu, Kakanj u sidžilima Visočkog suda – vjenčanja, ugovori, parnice, 19. stoljeće, Popisni defter stanovništva i domaćinstava Ostrožačkog kadiluka iz 1851. godine, područje današnjeg grada Cazina, Bosanskohercegovačko pristanište Klek-Neum u osmanskim dokumentima 1859-1876 te Savremeno finansijsko poslovanje – islamski pristup. U pripremi je knjiga o Sutorini, odnosno drugom nekadašnjem izlazu BiH na Jadran.

U razgovoru za Anadolu, dr. Demir govori o svom akademskom putu, istraživanjima u Osmanskom državnom arhivu i značaju te građe za Bosnu i Hercegovinu i Balkan.

– Poznavanje osmanskog jezika je preduslov za istraživanje –

„Moje postdiplomske studije usko su vezane za istraživanje i izučavanje manuskripta iz islamskog prava i njegove metodologije. Znatan dio tih manuskripta su djela tradicionalnih bošnjačkih naučnika, koja osim arapskog kao primarnog, sadržavaju i izvjestan broj fraza, fetvi i pravnih pravila na osmansko-turskom jeziku. Kroz ove studije sam se prvi put upoznao sa ovim jezikom i uvidio da se uz temeljno poznavanje arapskog i savladavanje osnova savremenog turskog, te ortografskih pravila osmanskog jezika, može doći do suštine sadržaja naučnih djela i administrativnih spisa koji su od krucijalne važnosti za shvatanje naše bosanskohercegovačke historije iz osmanskog perioda“, kaže Demir na početku razgovora za Anadolu.

Kada je počeo sa proučavanjem genealogije, intenzivirao je istraživanje osmanskih dokumenata koji su nezaobilazni kada se radi o ovoj naučnoj disciplini.

„Vremenom su me moja saznanja o ovom jeziku uz vlastiti rad, ali i svesrdnu pomoć i konsultacije sa mojim vrijednim profesorima, prije svega sa dr. Ramizom Smajić, i ostalim saradnicima uvela u etapu u kojoj sam istraživanja proširio na ostale mnogobrojne domene iz bogate i višestoljetne historije Osmanskog carstva“, dodaje Demir.

Turska država je u zadnjih 20 godina uložila mnogo u izgradnju infrastrukture i objekata za čuvanje i istraživanje arhivske građe iz osmanskog perioda.

„U Osmanskom arhivu u Istanbulu danas su dostupne stotine hiljada stranica dokumenata koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu i Balkan. Prethodno je ovaj arhiv bio prilično nesređen, a i dio građe je bio u fazi raspada. Ipak, brigom vlade Republike Turske u zadnje dvije decenije veliki dio je sačuvan i zadnjih godina digitaliziran, te ustupljen istraživačima. Osmanski arhiv kao državna institucija je 2013. godine preseljen u grandiozni kompleks zgrada koje prostorno i tehnički zadovoljavaju savremene standarde arhivske i istraživačke djelatnosti. Svim istraživačima, bez obzira odakle dolaze i bez ikakvih restrikcija, omogućen je pristup arhivskoj građi uz određene procedure. Državljanima Republike Turske i stranim rezidentima u Turskoj omogućen je online pristup arhivskoj građi, dok strani državljani iz svojih matičnih država registracijom imaju uvid u naslove i sažetke dokumenata, ali je za njihov detaljan pregled ipak neophodno lično prisustvo u Osmanskom arhivu“, pojašnjava Demir.

On smatra da s obzirom na to da nije primarno po vokaciji osmanista, svoj rad smatra skromnim doprinosom više u kvantiativnom već u kvalitativnom metodološkom smislu te dodaje da je BiH u prošlom stoljeću iznjedrila veoma jake osmaniste svjetskog glasa, poput Hamdije Kreševljakovića, Hazima Šabanovića, Tajiba Okića, Nedima Filipovića, Muhameda Hadžijahića, Hivzije Hasandedića, Ahmed S. Aličića i mnogih drugih, koji su ovoj nauci dali pravi smjer i zacrtali najbolju trasu njenog razvoja.

– Popunjavanje porodičnih stabala –

„Prilikom mojih prvih istraživanja, cilj mi je prvenstveno buditi svijest o prošlosti i identitetu. Neki će, gledajući iz aspekta strogih naučnih pravila, ovakvom radu dati i epitete populizma. Međutim, jedan od važnijih faktora očuvanja identiteta jeste i svijest o zajedničkoj historiji. Pojedinac ili zajednica bez svijesti o vlastitoj historiji jesu pojedinac i zajednica bez identiteta, a time i bez budućnosti. Zbog činjenice da se u različitim periodima historija današnje Bosne i Hercegovine i njenih naroda pokušala nasilno korigirati i u potpunosti zatrti, s ciljem da se prvenstveno bošnjačkom narodu pripiše posve drugi identitet, otkrivanje i stavljanje svjetla na nepobitne historijske fakte je još veći i značajniji pojedinačni i kolektivni zadatak“, ističe Demir.

Njegove publikacije vezane za genealogije su naišle na jako dobar prijem šire publike koja je na taj način dobila ranije nepoznate podatke vezene za porodično stablo.

„Drago mi je da je moja lokalna zajednica kada se radilo o prijevodu osmanskog Popisnog deftera domaćinstava i stanovništva Kaknja iz 1850. godine, te knjigama Stanovništvo Kaknja osmanskom periodu i Kakanj u sidžilima Visočkog suda, prepoznala vrijednost sadržaja ovih djela, te počevši od Općine Kakanj, Javne ustanove za kulturu i sport i Muzeja, do ostalih lokalnih ustanova i medija ustupili svoje resurse i medije da se ova tematika predstavi široj javnosti i javno o njoj debatira. Veliki je broj onih koji su mi direktno rekli da su tek sa ovim dokumentima uspjeli uvezati nepovezana porodična stabla od osam generacija predaka po muškoj liniji, kao i iz sudskih zapisa saznati podatke o njihovim vjenčanjima, ugovorima i parnicama“, pojašnjava Demir.

– Arhivska građa prevazilazi granice i historiju današnje Turkiye –

Kad je u pitanu arhivska građa iz osmanskog perioda ona je obrađena u manjoj mjeri, a nalazi sve na više lokacija zavisno od karaktera materijala.

„Određene studije govore da je Osmanski arhiv, u sastavu Državnog arhiva Predsjedništva (Türkiye Cumhuriyeti, Cumhurbaşkanlığı Devlet Arşivleri Başkanlığı), drugi najveći arhiv u svijetu po količini sadržaja dokumenata koji datiraju od osnivanja Osmanskog carstva. Ukupan broj dokumenata ovog arhiva procjenjuje se na više od 100 miliona, od čega je samo 15% indeksirano. Pored ovog arhiva, postoji Arhiv Topkapi Saray (Topkapı Sarayı Arşivi) koji sadrži dokumente i evidenciju vakufa/zadužbina za dobrotvorne ustanove, zatim Arhiv šerijatskih spisa (Istanbul Şer’iyye Sicilleri Arşivi) koji čuva presude i postupke koji su se vodili pri šerijatskim sudovima. Tu je i Zemljišnoknjižni arhiv (Tapu ve Kadastro Arşivi) u kome se čuvaju knjige za upis imovine i ugovora o nekretninama i transakcijama.”

Budući da je Osmansko carstvo u svoje okrilje uvelo mnoge narode i nacije u Evropi, Aziji i Africi, značaj ovih arhiva prevazilazi historiju same današnje Turkiye.

„Ovi arhivi su svjedoci historije mnogih nacija i naroda koji su se kasnije osamostalili, posebno balkanskih i arapskih zemalja. Također, važnost dokumenta osmanskih arhiva je još veća ako znamo da nam otkrivaju obim kulturne interakcije i uticaja između Osmanskog carstva i Zapada. Svi ti spomenuti arhivi kriju pet stoljeća dugu historiju naroda u Bosni i Hercegovini pod okriljem osmanske vlasti. Evidentno je da izučavanjem građe iz ovih arhiva događajima i uvriježenim informacijama iz prošlosti argumentovano možemo dati još veću snagu i uvećati im vrijednost, neke i sami bolje shvatiti, a neke i korigovati ili ih u potpunosti odbaciti“, zaključuje Demir.