Gledamo i šutimo: Koliko su prljave ‘igre’ s jezikom u Bosni i Hercegovini?

dzinic-isanovic

Tako je to kada dopuštamo da majka, u Vrbanjcima kod Kotor Varoši, kravom (inače svojim jedinim izvorom prihoda, čitaj preživljavanja) brani bosanski jezik. Kravom, koju je spremna prodati i tim novcem platiti sudsku kaznu jer joj dijete ne pohađa nastavu na srpskom jeziku, platiti i izboriti se za uvažavanje osnovnog ljudskog prava – prava na obrazovanje i jezik, prava na BOSANSKI JEZIK.

Piše: Amela DŽINIĆ – ISANOVIĆ

Briga o jeziku i jezičkoj kulturi ima izuzetan kulturni i društveni, u političkim prilikama BiH i općenacionalni značaj, zato je dužnost i obaveza svakog građanina da o njemu brine.

Po prirodi stvari ta obaveza bi trebala biti prisutnija kod intelektualne mase. Da mase, jer koliko god se ta riječ činila grubom i uvredljvom, bošnjačka, bosanska inteligencija, čini mi se, i ne zaslužuje drugi epitet. Postali smo masa, plastelin, glinamol – masa koju političke strukture oblikuju po potrebi, a onda tako istrošenu razlijepe, sasuše, smrve… a da pri tome nikakvu svrhu i smisao ta masa nije dobila.

Tako je to kada dopuštamo da majka, u Vrbanjcima kod Kotor Varoši, kravom (inače svojim jedinim izvorom prihoda, čitaj preživljavanja) brani bosanski jezik. Kravom, koju je spremna prodati i tim novcem platiti sudsku kaznu jer joj dijete ne pohađa nastavu na srpskom jeziku, platiti i izboriti se za uvažavanje osnovnog ljudskog prava – prava na obrazovanje i jezik, prava na BOSANSKI JEZIK.

Tako je to kada se pojedini prosvjetari takmiče čija je diploma „vrijednija“- ona „tuzlanska“ na kojoj stoji „Profesor bosanskoga jezika i književnosti“ ili sarajevska sa „Profesor bosanskog, srpskog, hrvatskog jezika i književnosti“…Takmiči se zaboravljajući na činjenicu da bi pri pokušaju zapošljavanja u manjem entitetu, Brčko Distriktu ili školama sa hrvatskom većinom, u startu i jedan i drugi bili označeni kao „nestručni“ za nastavu srpskog ili hrvatskoga jezika, a kako stvari stoje možda i bosanskog, jer ne stoji da smo profesori bošnjačkog jezika ( a kad nemaš stručnog kadra, nemaš ni nastave na tom jeziku, ili tog predmeta).

Tako je to kada smo se uljuljkali u onu „samo nek’ ne puca“ (a puca, Boga mi, na sve srane – po džepovima, granicama, zdravstvenoj zaštiti, penzionom sistemu…), pa smo brigu o jeziku, obrazovanju, kulturi, umjetnosti… prepustili onima koji nas već 20 godina vuku u bezdan, ubirući novce i novce pričom o nacionalnoj sigurnosti i podjeli Bosne.

E, pa narode moj, moja svito intelektualna, svito bosanska, tu istu Bosnu dijelimo sami, više i brže nego oni. Odcijepili smo od sebe djecu Kotorskog, Kotor Varoši, Konjević Polja…pustili smo ih jezičkoj, kuturnoj i obrazovnoj torturi. Pustili smo da nastavu pohađaju u mektebima, pomoćnim zgradama, da spavaju pod šatorima, protjerali smo ih iz učionica, škola..i to u njihovoj rođenoj domovini, pod našim „budnim“ okom.

Tako je to kada smo se odrekli svih ljudskih prava i kada inertni ležimo na svakom podmetnutom kukavičijem jajetu. Zbog svega toga nikad mi se nije činilo bitnijim pozvati se na našeg (bh.književnika, Travničanina) Nobelovca, Ivu Andrića koji je još 1964. godine rekao
„ Jezik je, to svi znamo, živa snaga sa kojom je vezana, ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda. A pitanje jezika – to je stvar ljudi od nauke i pera…Svi smo mi pozvani da budemo tvorci i čuvari jezika, i svi mi, svesno ili nesvesno, utičemo na njegov razvitak.“

Ovdje bismo morali zastati: „svesno ili nesvesno“ jer i mi svjesno ili nesvjesno dopuštamo da nam se, nama i našoj djeci, uskraćuju osnovna ljudska prava – na život, rad, zdravstvnu zaštitu, na jezik, okupljanje, organizovanje, oglašavanje…niz je dug, toliko dug da će nas dovesti na početak svega , a to je „postojanja jednog naroda“.

Zašto smo takvi? Koji je interes negiranja termina bosanski jezik ?(O čijem postojanju neću ni da govorim jer smo davno prevazišli potrebu da bilo kome dokazujemo njegovo postojanje. Mnogo je teži zadatak dokazati da ne postoji, a to prepuštam onima koji imaju vremena za uzaludan posao).
U kom grmu leži zec? Šta je svrha ovakvog odnosa prema jeziku i djeci, učenicima koji su pod ingerencijama Ministarstva prosvjete (i svih drugih ministarstava u BiH) kojem bi dijete trebalo biti centar svih djelovanja?

Mislim da odgovor leži u činjenici da su negatori bosanskoga jezika, upravo danas, više nego ikad, svjesni evidentne šarolikosti i jedinstva jezičke raznolikosti u Bosni i Hercegovini, koja nikada nikome nije smetala, bar ne u ovj mjeri i s ovakvim posljedicama.

Dugo se pokušavalo osporiti postojnje tog jedinstvenog i specifičnog jezičkog izraza (iako lingvistički jedinstvenog jezika u porodici „jugosovenskih jezika“). Onome kome je iole stalo do brige o jeziku, do nacionalnog identeta nije teško otkriti krajnji cilj i namjeru politike i vlasti RS-a. Negiranjem bosanskoga jezika pokušava se osporiti bosanstvo, Bosna i Hercegovina i homogeni jezički izraz prisutan na prostorima cijele BiH. Čini mi se da se iz vlastitog straha od poistovjećivanja s terminom „Bosanac“ ( jer „Republikosrpskanac“ nigdje ne postoji, čak ni u kontekstu kada se van granica BiH govori o građanima ovog entiteta), vlasti Repblike Srpske, predstavnici Ministarstva prosvjete RS, nastoje osigurati „odcijepljenost“ ili drukčijost, jer je evidentno da jezik bosanskih Srba u prozodijskom sistemu, izboru leksike, govornim navikama, upotrebi orijentalizama… više nalikuje bosanskom nego srpskom (bar onom s područja matice – Srbije).

I dok „oni“ bježe od njega iz potrebe razlikovanja, a „mi“ (govornici bosanskoga jezika) iz neznanja i nepoznavanja historijskog konteksta i osobitosti jezika, mudro šutimo, i jedni i drugi doći ćemo, u ovom začaranom bosanskom krugu, na istu polaznu tačku. Tačku u kojoj prepoznajemo političko djelovanje koje se u Bosni i Hercegovini temelji na podjeli!

Ipak, koliko god grubo zvučalo, ne leži problem jezika u podjeli, nego u neznanju. Nije nikakva novina da uzroci netrpeljivosti u raspravama o jeziku dolaze, ili zbog niskog nivoa lingvističkog obrazovanja (što je svakako odlika većine onih koji nam kroje kapu), u nepoznavanju standardnog jezika (gramatike, pravopisa i historije) ili zbog zlonamjernosti, odnosno smišljenog djelovanja s ciljem podrivanja svega zajedničkog. Razumijem govor Banjalučanina i Mostarca, Cazinjanina ili Dobojlije, i ne samo da razumijem, nego mi je i simpatičan, ne smeta mi ta pripadnost srpskom ili hrvatskom, ne smeta ni različitost. I baš zato što nam ne smeta, smeta onima koji uživaju sve povlastice ovakvog društva. Kotoranima ili Bratunčanima srpske nacionalnosti sigurno ne smeta da bošnjačkom djetetu u knjižici stoji bosanski sve dok niko ne insistira na odricanju od vlastitog govornog osjećanja.

„Ok“- reći ćete- „tu nije ništa novo“. Nije, ali nažalost nije novo ni negiranje ni kukavička šutnja onih koji bi se trebali izboriti za osnovna ljudska prava svih građana ove zemlje. Nije jer su zabavljeni sobom, svojim statusom na listi „utjecajnih“.

Čemu osporavanje?

Osporavanje temina bosanski jezik (koji je zagarantovan Ustavom, na kojem je između ostalih potpisan i Dejtonski sporazum) i uvođenjem termina bošnjački jezik šalje se gruba i nedvosmislena poruka stanovnicima nesrpske nacionalnosti na području RS-a: „Govorit ćete, pisat ćete i učit ćete onako i ono što vam mi kažemo. Obilježit ćemo vas terminom, diplomom, bijelom trakom, bijelim nišanom…“ Ili da budemo još vidovitiji: trebamo li očekivati osporavanje Dejtonskog sporazuma koji je potpisan bosankim jezikom i koji „ne postoji“ (ili neće postojati) jer nije potpisan „bošnjačkim“ pa samim tim za Bošnjake i ne postoji…? Koliko su prljave i dalekosežne „igre“ s jezikom u BiH? Šta još treba da se desi s jezikom nas i naših predaka da bismo reagovali? Šta još treba da se desi da bismo stali ukraj urušavanju svega što svjedoči postojanju zajedništva na ovim prostorima? Koliko ćemo još ćutati i gledati kako neko jezikom crta granice, cijepa Bosnu i Hercegovinu, stvara nove izbjeglice- izbjeglice iz školskih klupa? Koliko još može stati u naš „obraz“? Dirnuli su u kuće, rijeke, gradove, dirnuli su u nas…sad nam diraju djecu. Mi šutimo!

Šutimo i hvalimo se visokim stepenom tolerancije, time što u Tuzli Ii u TK, svako dijete svoj jezik može zvati imenom svojim, što Katolički školski centar u Tuzli i nastavu hrvatskoga jezika pohađaju i bošnjačka djeca …i to nikome ne smeta, i ok je… jer “u tome je naša veličina“ ( dok i u Zagrebu ISTO TAKO u Islamskoj gimnaziji bošnjačka djeca ISTO uče hrvatski)…I to je sloboda izbora i treba da se hvalimo, ali prije toga treba da se izborimo da se bošnjačka djeca, i ona koja svoj jezik zovu bosanskim, vrate iz šatora, mekteba i pomoćnih zgrada u školske klupe i s pravom i zasluženo dobiju svjedočanstvo s nazivom jezika onako kako to odgovara njihovom govornom osjećanju i kako je garantvao Ustav BiH (inače „stariji“ i krovni Ustavu Republike Srpske).

Na kraju, polarizacijom i nametanjem termina bošnjački jezik, ne osporava se samo bosanstvo i cjelovitost zemlje, nego se stvaraju razdori unutar jednog naroda (Bošnjaka i svih onih koji svoj jezik zovu bosanskim) na principu „zavadi/podijeli pa vladaj“. Jer bošnjački nije bosanski i obratno. Jer bosanskim ne govore samo Bošnjaci. Jer bosanskim je pisana Povelja Kulina bana (jedan od najstarijih dokumenta svih Slavena), jer najstariji rječnik svih južnoslavenskih jezika je Bosansko-turski rječnik Muhameda Uskufija, (ne bošnjačko-turski), jer je srpski ustanik Pero Tunguz davno rekao „Razumi me čo’eče bosanski ti govorim“ ( ne „bošnjački ti govorim“ili čak „ srpski ti govorim“ )…jer Petar Kočić, M. Krleža, I.Sekulić i ini drugi govoriše o ljepoti bosanskog izraza…a ti bosanski čovječe šuti i čekaj kad će doći po tebe jer kako reče Selimović „…mi smo jedini narod koji treba da ima dvije glave, jednu da mu odsijeku, a drugom da gleda kako se ona odsječena kotrlja..!“

Sad su došli po DJECU u bratunačkim klupama, kotorskim, kotorvaroškim, a sutra, sutra će…e, neće biti sutra. Neće jer se naša „vlastela“ bori za stolice i kapital javnih preduzeća, za dionice firmi u državnom vlasništvu a ti bosanska majko, zemljoradniče, povratniče, stoj na bedemu jezika, nacionalnog identiteta i države jer ona masa s početka ovog teksta se rasplinula. Ona masa je tuga i jad!

(Bportal.ba/mb)

Previous Prirodne ljepote BiH: Jedan od najdubljih kanjona u Evropi privlači brojne turiste (FOTO)
Next JOB grada Mostara: „Putevima pobjede ARBiH 2015”

You might also like

RIJEČ

Sarajevski pulmolog: Zagađeni zrak šteti disajnim organima, posljedice trpi cijeli organizam

Povećanje koncentracije vrlo agresivnih otrovnih gasova u zimskim mjesecima u Sarajevu, ali i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, ne štete samo disajnim organima, već i kardiovaskularnom sistemu, izjavio je

RIJEČ

Mesić: Bosna i Hercegovina je činjenica. Evropa treba mijenjati ljude koji to ne razumiju

  Bivši predsjednik Hrvatske i posljednji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije Stjepan Mesić kazao je u razgovoru za Radiosarajevo.ba, komentirajući donošenje Strategije za proširenje Evropske unije na Zapadni Balkan, da “jako dobro

RIJEČ

Časni pojedinci otkrivaju lokacije masovnih grobnica

Svaka kost ubijenog civila ujedno je i ram i etički okvir za ovu i ovakvu RS u kojoj ima svega, samo pravde nema. Sve se čini kao nekakav perverzni “Dan