Ibrahim, dječak kojem su 1992. vezali ruke žicom i ubili ga u Višegradu

Danas je, na sarajevskom groblju Vlakovo, klanjana dženaza Ibrahimu Hodžiću. Imao je deset godina kada je, svezanih ruku, ubijen u svom rodnom Višegradu, u ljeto 1992. godine. Više od tri decenije kasnije, Ibrahim će naći smiraj u Sarajevu, daleko od svog rodnog grada.

Iza Ibrahima je ostala samo jedna fotografija, na kojoj je uslikan dok je još bio beba. Ostaci zelenog džempera, iskopanog zajedno sa njim iz grobnice. I sjećanje njegove familije, njegove rodice Medine Ćuprije, koja je svoje misli o Ibrahimu, svoje sjećanje na cijelu jednu pobijenu višegradsku porodicu, podijelili pred dženazu na Facebooku.

Ovo je priča o Ibrahimu.

Ovo je priča i o zločinu nad cijelom jednom porodicom, porodicom mog dajdže Salke.

Imao je dajdža pored Ibrahima i još dvije kćerke Fatu i Fatimu i voljenu suprugu Pašiju.

Imali su bezbrižno djetinjstvo, ispunjeno radošću kakvu samo djeca mogu imati…

Sve dok nije krenula agresija na BiH i dok zločinci iz Višegrada nisu počeli vršiti sistemsko istrebljivanje Bošnjaka.

Smetao im je svako ko se zvao muslimanskim imenom.

Imao i onda su nam sve to oduzeli monstrumi iz Višegrada, njih i mnogobrojne članove naše porodice.

Ibrahim je prvi i jedini za kojeg smo saznali da je ekshumiran u Đurevića polju davne 2010 godine. DNK analizom je potvrđeno da se radi o njemu. Mama je prilikom identifikacije prepoznala i maleni zeleni džemperčić koji je bio pored njega. Mali zeleni džemperčić koji je moja dajnica plela svom Ibrahimu.

Nismo imali sliku iz njegovog djetinjstva, jer je sve ostalo u Višegradu, samo ovu jednu na kojoj je u rukama svoje majke.

Ibrahimu će dženaza i ukop se obaviti u Sarajevu, na Vlakovu, daleko od Višegrada, u subotu u 14 sati. Daleko od grada u kojem su mu monstrumi, zločinci, dušmani presudili. Djetetu od nepunih 10 godina. Djetetu kojem su ruke vezali žicama i na svirep način okončali njegovo djetinjstvo.

Nema više ni dajdže, nema ni dajnice, ni Fate, ni Fatime, ni Ibrahima. Nema jedne porodice.

Ostao nas je mali broj od mnogobrojne porodice koja je nekada sretno živjela.

Ostali smo da svjedočimo,opominjemo i prenosimo da naši članovi porodice nisu nestali! Oni su ubijeni na zvjerski način u Višegradu!

U gradu u kojem sunce nikada zasijati neće…

(akos.ba/MiruhBosne)