Netanyahu je želio da ‘uruši’ Hamas. Ovaj rat bi mogao urušiti Izrael

Rat u Gazi je bio velika pogrešna procjena za Izrael. Osim što je moralna i vojna katastrofa, ona podstiče otpor i ponovo rasplamsava žar bijesa širom arapskog svijeta – piše David Hearst, suosnivač i glavni urednik Middle East Eye.

Nakon posebno teškog izraelskog bombardovanja tokom opsade Bejruta u julu 1982. godine, američki predsjednik Ronald Reagan pozvao je Menachema Begina, izraelskog premijera, da zahtijeva da se granatiranje zaustavi.

“Ovdje na našoj televiziji iz noći u noć našim ljudima se prikazuju simboli ovog rata i to je holokaust,” rekao je Reagan .

Za razliku od današnjeg demokrata u Bijeloj kući, republikanski predsjednik SAD-a je bio u stanju i spreman da svoje riječi potkrijepi djelima. SAD su zaustavile kasetnu municiju i prodaju F16 Izraelu.

Prijavljene brojke o žrtvama rata u Libanu uvelike variraju. Prema libanskim procjenama, 18.085 Libanaca i Palestinaca ubijeno je u četiri mjeseca nakon pokretanja invazije. Brojke PLO-a bile su: 49.600 ubijenih ili ranjenih civila.

U samo dva mjeseca Izrael je ubio isto toliko ljudi, ali je nanio daleko veći stepen razaranja u Gazi. 

Prema vojnim analitičarima s kojima je razgovarao Financial Times , izraelsko pustošenje sjeverne Gaze, gdje je 68 posto zgrada uništeno do 4. decembra, je gore od savezničkog bombardovanja Hamburga (75 posto), Kelna (61 posto) i Drezdena (59 posto). To se dogodilo ovim gradovima nakon dvije godine bombardovanja.

Skoro 20.000 Palestinaca, od kojih su 70 posto žene i djeca, ubijeno je upola manje vremena potrebnog da se PLO natjera da napusti Zapadni Bejrut 1982. Ipak, izraelska žudnja za krvlju nije utažena zbog napada Hamasa 7. oktobra . 

Izražavajući popularno raspoloženje, Zvi Yehezkeli, dopisnik Kanala 13 za arapska pitanja, rekao je da je Izrael trebao ubiti 100.000 Palestinaca. Daniella Weiss, šefica Pokreta izraelskih doseljenika, rekla je da Gaza mora biti izbrisana kako bi doseljenici mogli vidjeti more.

Sveto tlo

Za razliku od opsade Bejruta ili masakra 1982. u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila, noćno bombardovanje Gaze prenosi Al Jazeera uživo. 

Milioni Arapa ne mogu se otrgnuti od svjedočenja scena užasa u realnom vremenu. 91-godišnja žena u Amanu, Jordan , rekla je svom sinu da se stidi jesti svoj obrok ispred televizije dok Izrael izgladnjuje Gazu. 

Prisilno masovno gladovanje nije hiperbola.

Human Rights Watch optužio je Izrael da koristi masovnu glad kao oružje rata. Izgladnjivanje Gaze kao vladinu politiku potvrdila je Miri Regev, ministar transporta, koja je na nedavnom sastanku vlade pitala da li bi gladovanje moglo utjecati na vodstvo Hamasa. Njene kolege su je morale ispraviti da je gladovanje ratni zločin.

Efekat koji ove slike imaju je katastrofa ne samo za ovu vladu, ili za bilo koju buduću vladu Izraela, već i za koliko god Jevreja odlučilo da ostane u ovoj zemlji kada se ovaj sukob konačno okonča.

Uništenje Gaze postavlja temelje za još 50 godina rata. Generacije Palestinaca, Arapa i muslimana nikada neće zaboraviti varvarstvo s kojim Izrael danas razbija enklavu. Gaza, sama po sebi jedan veliki izbjeglički kamp, ​​postaje sveto tlo.

Podrška PA naglo opada

Ima Izraelaca koji shvataju poruku. Ami Ayalon, bivši šef Shin Beta i komandant mornarice, jedan je od njih. Ayalon je identifikovao fundamentalnu slabost konvencionalnog razmišljanja u izraelskim bezbjednosnim krugovima.

Rekao je Aronu Davidu Milleru, američkom analitičaru za Bliski istok, da dok je izraelska vojska vidjela pobjedu kroz prizmu tvrde moći – što je više ljudi ubila i što je više uništila, to više misli da je pobijedila – Hamas smatra pobjedu kroz prizma “mehke moći” – što je više srca i umova osvojio, to je pobjeda veća.

Izraelci čine istu grešku koju su Francuzi počinili u Alžiru  kada su između 1954. i 1962. ubili pola miliona do 1,5 miliona Alžiraca, 5 do 15 posto stanovništva, misleći da će tako dobiti rat. Međutim, do kraja rata morali su otići i dati Alžiru nezavisnost.

Ništa drugo ne može objasniti spektakularan uspon Hamasa u anketama na Zapadnoj obali, u Jordanu, pa čak i na mjestima kao što je Saudijska Arabija, gdje je vodstvo svjesno pokušavalo sahraniti rat održavanjem festivala.

Nadaleko cijenjeni anketar PLO-a Khalil Shikaki, koji ne voli Hamas, otkrio je da 72 posto  ispitanika vjeruje da je Hamas bio “u pravu” što je započeo napad 7. oktobra, a 82 posto na Zapadnoj obali ga podržava.

Istovremeno, podrška palestinskim vlastima je u skladu s tim opala. Shikaki je otkrio da 60 posto želi da se on rastvori.

Niz procjena američkih obavještajnih službi potvrđuje meteorski porast Hamasove popularnosti od početka rata. Zvaničnici upoznati s različitim procjenama kažu da se grupa uspješno pozicionirala u dijelovima arapskog i muslimanskog svijeta kao branitelj palestinske stvari i efikasan borac protiv Izraela, izvijestio je CNN .

Ovo je loša vijest za sve one zemlje – sa SAD, naravno, prednjače – koje misle da PA može zamijeniti Hamas u Gazi. Ovo nisu samo brojke. To je nova politička realnost nakon 7. oktobra.

Svaki Fatah zvaničnik koji kaže drugačije biva odmah izazvan. Uvijek ambiciozni palestinski velikan u egzilu Mohammed Dahlan i njegov klan danas zvuče kao dugogodišnji pristalice Hamasa, a ne kao bivši okosnici međunarodne zavjere za raseljavanje Hamasa iz Gaze 2007. nakon što je pobijedio na slobodnim izborima godinu dana prije.

Dogovoreno

Ali novopomazani nasljednik predsjednika PA Mahmuda Abasa, Hussein al-Sheikh, sekretar izvršnog komiteta PLO, još uvijek ne doživljava promjenu raspoloženja u Ramallahu.

U razgovoru za Reuters, Sheikh se osvrnuo na Hamas rekavši da je on vodio pet ratova protiv Izraela od 2008. godine i da nije stigao nigdje jer je pristupio okupaciji vojno.

“Neprihvatljivo je da neki vjeruju da je njihov metod i pristup u vođenju sukoba s Izraelom bio idealan i najbolji.

„Nakon svega ovog [ubijanja] i nakon svega što se dešava, zar ne vrijedi donijeti ozbiljnu, poštenu i odgovornu procjenu kako bismo zaštitili naš narod i našu palestinsku stvar?

“Zar nije vrijedno razgovarati o tome kako upravljati ovim sukobom s izraelskom okupacijom?” rekao je šeik.

Što se tiče poslijeratnog preuzimanja Gaze od strane PA, to je gotova stvar, činilo se da je Šeik implicirao. On je za izraelski Kanal 12 rekao da su se Izrael i PA dogovorili o mehanizmu koji bi omogućio vlastima da primaju sredstva koja su zadržana od početka rata.

Šeiku su bila potrebna cijela dva dana da se okrene za 180 stepeni oko svog napada na Hamas. Upitan je kako vođa Fataha koji je dobio tri posto glasova može kritizirati Hamas, koji je dobio 48 posto glasova, na svom terenu.

U razgovoru za Al Jazeeru, Sheikh je rekao da su njegovi komentari o odgovornosti Hamasa “pogrešno predstavljeni”: “Palestinske vlasti su prve koje su branile otpor”, rekao je nervozno za Al Jazeeru.

Zavadi pa vladaj

Izraelska ofanziva u Gazi je zaista promijenila cijeli Bliski istok, kao što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu obećao da će to učiniti, ali ne na način na koji bi imale koristi bilo njegova vlada ili buduće vlade.

Tokom 17 godina, Gaza je bila zaboravljena ili ignorisana od ostatka svijeta, osim tokom ratova 2009, 2012, 2014. i 2021., kada su Amerika i glavne evropske sile davale sve od sebe da pojačaju opsadu Gaze koju su postavili Izrael i Egipat Abdel Fataha el-Sisija.

Pa, sa 60 posto uništenog i sa najboljim dijelom od 2,3 miliona ljudi koji nemaju domove, škole, bolnice, puteve, prodavnice ili džamije u koje bi se mogli vratiti, nema opasnosti da Gaza više bude ignorisana.

Ako je 17 godina izraelska politika bila da dijeli i vlada odvajanjem Gaze od Zapadne obale i uklanjanjem svake mogućnosti učešća u vladi nacionalnog jedinstva, Gaza i Zapadna obala su ponovo ujedinjene kao nikada prije.

Ako je Jordan bio tih 50 godina nakon krvavog rata između njegove vojske i PLO-a, ako su podjele između istočnih Jordanaca i palestinskih građana Jordana bile obilježene međusobnim nepovjerenjem, Jordan je danas, i Jordanci i Palestinci, uzavreli rezervoar mržnje prema Izraelu. Sve je više pokušaja krijumčarenja oružja na Zapadnu obalu preko granice od 360 km, preko četiri puta duže od granice sa Libanom i Sirijom.

Jordan smatra da bi Izraelu bio potreban pet puta veći broj vojnika s kojim se suočava s Libanom da osigura ovu granicu.

Sa 13 izbjegličkih kampova i milionima Palestinaca kao građana, Jordan je najveći rezervoar Palestinaca u dijaspori, oko šest miliona, što je brojčano više od Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali i u Gazi.

Ako je 6. oktobra Netanyahu likovao da je pobjeda cionista neminovna, mašući mapom Izraela pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda koja je zbrisala Palestinu sa mape, onda danas njegovo hvalisanje izgleda žalosno pogrešno; ako se potpis Saudijske Arabije na sporazum o priznavanju Izraela smatrao samo pitanjem vremena, Abrahamov sporazum se danas raspao u kazanu koji je Izrael ložio u Gazi.  

Netanyahuova ‘igra okrivljavanja’

A kakvo je mišljenje u Saudijskoj Arabiji? Najnovija anketa sadrži dvije zapanjujuće brojke za zemlju čiji lider svjesno pokušava odbaciti stare puteve, što uključuje podršku Palestini. 91 posto se slaže da je rat u Gazi pobjeda Palestinaca, Arapa i muslimana, a 40 posto ima pozitivan stav prema Hamasu, što je pomak od 30 posto u odnosu na august ove godine.

Danas, ako čitate i slušate šta pričaju Saudijci, Bahreinci, Katari i Emiraćani, priznanje Izraela zapanjujuće liči na Arapsku mirovnu inicijativu iz 2002. godine, koju su sporazumi trebali zamijeniti.

Ključna karakteristika Abrahamovog sporazuma, kako su ga osmislili bivši američki ambasador u Izraelu, David M. Friedman, i Jared Kushner, bila je da se palestinski veto učini nevažnim. Sada se ponovo vratio. Čak i ako više zemalja potpiše, to postaje nevažno, jer se prava borba kristalizira između Palestinaca i Izraela. 

U ruševinama svih ovih planova, Netanyahu i njegova ekstremno desničarska koalicija imaju samo jedan put – naprijed. Ne mogu se povući.

Za svoj politički i pravni opstanak, Netanyahu mora nastaviti rat. Kao i nacionalni vjerski cionizam. Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrich znaju da će izgubiti priliku koja se pruža jednom u životu da promijene demografsku ravnotežu Jevreja i Palestinaca na Zapadnoj obali ako Netanyahu bude prisiljen da zaustavi rat od strane američkog predsjednika Joea Bidena.

Na pitanje Middle East Eye-a kakve planove Izrael ima za “dan nakon” završetka rata, visoki izraelski analitičari i bivši diplomati bili su jednoglasni u svom odgovoru – nije ih bilo. 

Eran Etzion , bivši diplomata i član Vijeća za nacionalnu sigurnost, rekao je da je Netanyahu zaista razmišljao o danu poslije, ali samo u onoj mjeri kako to utiče na njegove šanse za politički opstanak.

“Vrlo je jasno da je već shvatio da će ga Amerikanci zaustaviti prije nego što ostvari ciljeve rata”, rekao je.

“On se već priprema za ‘igru okrivljavanja’, u kojoj će mu na meti biti Bajden, šefovi vojske, mediji i, kako na hebrejskom kažemo, cijeli svijet i njegova supruga koja ga je spriječila da ostvari pobjedu.

Dakle, za njega je dan poslije nastavak rata na bilo koji način, a cilj je opstanak na vlasti.

Etzion je napomenuo da, čak i nakon dva mjeseca kampanje, nije postojao službeni forum ili grupa zvaničnika koji planiraju upravu u Gazi nakon rata, te da nije bilo zvaničnih razgovora između izraelskog odbrambenog establišmenta i američkih zvaničnika u Washingtonu.

Zapanjujuća pogrešna računica

Rat bi se mogao ugasiti pod pritiskom SAD-a i nastaviti kao sukob obilježen udarima izraelske vojske protiv vodstva Hamasa i produženim gerilskim ratom koji vode borci koji djeluju u malim jedinicama. 

Ali to podrazumijeva da Izrael ne samo da zauzme prijelaz Rafah i zapečati tunele kako bi spriječio da se Hamas ponovo snabdijeva oružjem krijumčarenim preko granice, već znači da Izrael daje civilnu administraciju za sjever Gaze koji je tako potpuno uništio.

Za desno krilo, taoci koje Hamas i dalje drži su mrtvi, ali Netanyahu će biti pod sve većim pritiskom njihovih porodica da odustane od rata.

Duhovi Libana se zaista vraćaju da progone Izrael. Izraelu je trebalo 15 godina da ode nakon što je Bejrut postao neodrživ, ali su otišli 2000. Kada su to učinili, Hezbolah je postao dominantna vojna i politička snaga u zemlji.

Ovaj rat je bio zapanjujuća greška za Izrael. Osim što je moralna katastrofa, ona je i vojna. To je otporu dalo popularnost i status u arapskom svijetu nezapamćen dugi niz decenija. 

Čak ni prva i druga intifada nisu bile tako uspješne kao što je Hamas bio u Gazi u posljednja dva mjeseca. Gaza je ponovo zapalila žar arapskog gnjeva zbog poniženja od strane jevrejskih imigranata.

Ishod ovog rata mogao bi biti kontinuirani sukob koji će lišiti Izrael tvrdnje da je postao normalna država zapadnog tipa. U ovim uslovima, ekspanzija rata će uvijek postojati, kao što pokazuju napadi Huta u Jemenu na zapadne brodove koji prolaze kroz Crveno more.

“Mitut Hamas” (srušiti Hamas) je slogan na hebrejskom i cilj izraelskog ratnog kabineta. Nakon dva mjeseca takvog razaranja, mogli bi i ovo revidirati tako da glasi “mitut Israel”, jer je to efekat koji bi ovaj rat još mogao imati.

Saudijci velikom većinom kažu da bi arapske nacije trebale prekinuti veze s Izraelom