‘Odrasla sam u Bosni, u strahu i mržnji prema muslimanima. Sada vidim greške Njemačke oko Gaze’

‘Odrasla sam u Bosni, u strahu i mržnji prema muslimanima. Sada vidim greške Njemačke oko Gaze’

Kao dijete, vidjela sam šta slijedi nakon etničkog čišćenja. Zato govorim o tišini mog novog doma zbog palestinskih smrti – piše Lana Bastašić, književnica s adresom u Njemačkoj, za britanski Guardian.

Kada sam se preselila u Berlin, stekla sam naviku da svraćam do Stolpersteine (spomenika na „kamenju spoticanja”) i čitam o Jevrejima koji su odvedeni iz svojih domova i prevezeni u koncentracione logore. Na putu do U-Bahn-a je jedna zgrada iz koje je odvedeno 16 ljudi. Ali Lucijin kamen me je ohladio do srži. Njen je jedan spomen kamen ispred velike zgrade. Jedan mali Stolperštajn. Sve što se zna o Lucie je da je odvedena u 61. godini. To me je natjeralo da razmišljam o svim ostalim ljudima koji su živjeli u zgradi i možda su gledali kako se to događa. sta su radili? Jesu li samo gledali na drugu stranu?

Moja porodica dolazi iz Hrvatske, a kao nehrvati napustili smo zemlju tokom nacionalističkog ludila ranih 1990-ih, koje je pokojna Dubravka Ugrešić u svom radu opisala kao borbu za „čist hrvatski zrak“. Progonjeni u Hrvatskoj od ranih 1940-ih – moj djed je sa 11 godina uspio živ napustiti logor Jasenovac – našli smo se na sjeveru Bosne i Hercegovine. Tamo je žrtva bila drugačija. Naše komšije Bošnjake, čija je jedina razlika od nas bila muslimanska imena, sada su javno klevetani skoro svi srpski mediji. Ljudi koji su živjeli pored nas, slali djecu u iste škole, govorili istim jezikom, sada su prikazani kao neljudi, kao džihadisti koji će nas ubijati dok spavamo, kao životinje koje će nam vaditi zube i silovati naše žene . Sve ove priče sam čula sa šest godina. Znala sam riječ mudžahedin prije nego što sam naučila abecedu.

Srušena je lokalna džamija iz 16. vijeka u Banjoj Luci. Neki od mojih školskih drugova su otišli preko noći i ništa se o njima nije govorilo sljedećeg dana na nastavi. Neki su promijenili imena u kristijanizirane varijante, ali su ionako bili maltretirani na dnevnoj bazi. Sa osam godina sam naučila da razlikujem nas od njih. Učiteljica više nije bila učiteljica, bila je Srpkinja. Drugarica iz razreda više nije bila drugarica iz razreda. Bila je musliman. Doktor više nije bio doktor. Oni su sada bili Hrvati.

Zašto pisati o Bosni 28 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma? Istina je da nema mira nakon etničkog čišćenja. Bosna je još uvijek duboko podijeljena. Ljudi se ne mogu dogovoriti kako nazvati jezik kojim govore. Ratni zločinci se poštuju na svim stranama. Odliv mozgova iz Bosne raste svake godine. Traumatizirana djeca su postala traumatizirane odrasle osobe, nesposobne da nađu posao ili pristupe pristojnoj zdravstvenoj zaštiti.

Napisala sam roman inspirisan mojim sjećanjima iz Banja Luke koji je preveden na razne jezike, uključujući njemački, što je dovelo do toga da mi je ponuđena njemačka kulturna stipendija. Moj život posljednjih nekoliko godina provela sam putujući po Njemačkoj da bih pričala o svojoj knjizi i o paralizi s kojom se Bosna još uvijek suočava. Svugdje sam sretala simpatične slušaoce, ljude željne da čitaju priče, da šire vijest, da pomognu. Ja sam bila određena bosanska djevojka. Udobni bijeli Evropljani sjedili su na književnim događajima i vrtjeli glavama u nevjerici dok sam im pričala o etničkom čišćenju. Nikad više, rekli bi, svaki put kada bi im se u feedovima pojavila neka bosanska godišnjica ili nešto slično.

Ali nikad više je slaba fraza. Svijet zaboravlja, kao što je zaboravio i Bosnu. Nikada su istrošeni i napušteni; opet se vraća u sve većem broju i mračnijim pričama.

Pojas Gaze, već osiromašen okupacijom i nezakonitom 16-godišnjom blokadom, čiju populaciju čini 47% djece, tepih-bombarduje najmoćnija vojska na Bliskom istoku uz pomoć najmoćnijih saveznika na svijetu . Više od 4.600 Palestinaca leži mrtvo, a mnogi se suočavaju sa smrću u nedostatku primirja, jer ne mogu izbjeći bombardiranje ili nemaju pristup vodi, hrani ili struji. Izraelska vojska tvrdi da je njena ofanziva, koja se sada pojačava, „rat protiv terorizma“; Stručnjaci UN-a kažu da se radi o kolektivnoj kazni.

Sve su to činjenice. Ipak, čak i pominjanje riječi “Palestina” u Njemačkoj riskira da vas optuže za antisemitizam. Svaki pokušaj pružanja konteksta i dijeljenja činjenica o povijesnoj pozadini sukoba smatra se grubim opravdanjem Hamasovog terora.

Ne samo da je policija zaustavila ili prekinula propalestinske skupove, već je i njemačka senatorica za obrazovanje Katharina Günther-Wünsch poslala e-mail školama u kojima kaže da
“Svako demonstrativno ponašanje ili izražavanje mišljenja koje se može shvatiti (kurziv je moj) kao odobravanje napada na Izrael ili podržavanje terorističkih organizacija koje ih izvode, poput Hamasa ili Hezbolaha, predstavlja prijetnju školskom miru u trenutnoj situaciji i zabranjeno je”. Osim zabrane simbola vezanih za Hamas, škole sada mogu slobodno zabraniti i “simbole, geste i izražavanje mišljenja koji još ne dosegnu granicu krivične odgovornosti”, što uključuje kefiju, palestinsku zastavu i naljepnice “slobodna Palestina” i značke.

Gušenje protivljenja ubijanju civila u Gazi proširuje se čak i na Jevreje. Jevrejki Izraelki koja je držala plakat na berlinskom trgu pozivajući na prekid nasilja, njemačka policija je prišla za nekoliko sekundi i odvezla je policijskim kombijem. Kasnije je puštena. Svako ko se solidariše s Palestincima automatski se sumnjiči da je prešutni simpatizer Hamasa.

Sajam knjiga u Frankfurtu otkazao je ceremoniju dodjele nagrade za Manji detalj palestinske spisateljice Adanie Shibli. Berlinsko pozorište Gorki otkazalo je izvedbu drame Situacija austrijsko-izraelke Yael Ronen planiranu za 23. oktobar. Urednik antologije koja sadrži djela 34 arapska pjesnika u egzilu rekao je da je događaj otkazao berlinski Haus für Poesie.

Dobronamjerni ljudi su me savjetovali da bi iznošenje ovakvog mišljenja moglo dovesti do toga da me ne pozovu na književne manifestacije i festivale, te da bi moja karijera u Njemačkoj – izvoru mog života u posljednje dvije godine – mogla biti gotova.

Ipak, dok su umjetnici i pisci otkazani zbog njihovog navodnog antisemitizma, pravi neonacizam je u porastu, s krajnje desničarskom strankom AfD, Alternativa za Njemačku, koja pobjeđuje na lokalnim izborima, a mejnstrim političari lebde ideju o sklapanju dogovora s njima. Isti sajam knjiga koji je zatvorio Shiblijevu ceremoniju dodjele nagrada prethodno se suočio s kritikama zbog uključivanja izdavačke kuće tvrdokorne desnice Antaios u svoj program, uz prisustvo članova AfD-a.

Nepokolebljiva zvanična podrška Njemačke akcijama izraelske vlade ostavlja malo prostora za čovječnost. Takođe je kontraproduktivno, služi širenju straha, islamofobije i, da, antisemitizma. Pošto su odrasli u sjenci kolektivne krivice za nacističke ratne zločine, čini se da mnogi njemački intelektualci gotovo vole priliku da se iskupe za grijehe predaka. Iskupljenje će, naravno, pasti na leđa palestinske djece.

Trebalo bi da se svrsta u kategoriju „izjavljivanja očiglednog“, ali se ipak mora podvući: historijski gledano, islamofobija je dovela samo do više terorizma. Pošto sam odrasla u Bosni, sa potpunom sigurnošću vam mogu reći da začaranom krugu nema kraja. Uvijek postoji još jedno mrtvo tijelo koje treba naoružavati.

Licemjerje bijelog spasitelja kojem danas svjedočimo u Njemačkoj dugoročno će koristiti samo bijelim Nijemcima. Ili ste protiv fašizma u svim njegovim oblicima, ili ste licemjer. Osuđujete terorističku organizaciju kao i terorizam koji je počinila vlada.

Zgrožena sam Hamasovim postupcima i iznosim svoje misli za njihove žrtve, ali nemam pravo glasa o tome šta rade. Nijedan od mojih poreza ne ide za finansiranje Hamasa. Neki od mojih poreza, međutim, finansiraju bombardovanje Gaze. U periodu između 2018. i 2022. Izrael je uvezao oružje u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara iz SAD-a i Njemačke.

Živeći u Njemačkoj, smatram svoju ljudsku odgovornost da je prozovem zbog njene jednostranosti, licemjerja i pristanka na etničko čišćenje Gaze. Svaki dan hodajući pored Lusinog kamena, podsjećam se na tu odgovornost. Podsjećam se šta tišina može učiniti i koliko dugo može opsjedati mjesto i ljude. Dolazim iz tihog mjesta natopljenog krvlju. Nikada nisam mislila da ću osjetiti istu tišinu u Njemačkoj.

Lana Bastašić je autorka romana Uhvati zeca

Previous Novalić: Milioni ostali na računima, kako je nova vlast došla do minusa u EPBiH, zašto je sporna isplata penzija?
Next Obilježena 30. godišnjica stradanja civila u Stupnom Dolu kod Vareša

You might also like

RIJEČ

Janjić: U Srbiji vlada velika identitetska kriza

Na Svesrpskom saboru u Beogradu delegacije Srbije i bh. entiteta RS-a usvojile su Deklaraciju o zaštiti nacionalnih i političkih prava i budućnosti srpskog naroda. Na Svesrpskom saboru u Beogradu delegacije

RIJEČ

“‘Srpski svet’ nema druge nego krvave temelje, Rezolucija o Srebrenici ih udaljava od pobjede u nedovršenom ratu”

Generalna skupština Ujedinjenih nacija će na sjednici 27. aprila raspravljati o Rezoluciji u Srebrenici o osudi genocida počinjenog u toj zaštićenoj podrinjskoj enklavi 1995. godine. Rezolucija će se naći na

SPORT

Ervin Zukanović: Bez patriotizma nema uspjeha

Nekadašnji naš fudbalski reprezentativac iz istanbulskog Karagumruka Ervin Zukanović (35), kao i svi Bosanci i Hercegovci u domovini i dijaspori, razočaran je posljednjim rezultatima našeg državnog tima. – Svaki poraz reprezentacije