“Ona je meni taj dan umrla na rukama u šumi” – bol za ubijenim članovima porodice u Hranči ne jenjava ni 31 godinu poslije zločina

“Ona je meni taj dan umrla na rukama u šumi” – bol za ubijenim članovima porodice u Hranči ne jenjava ni 31 godinu poslije zločina

Tri dana nakon što je Sead Ramić napunio 19 godina, u maju 1992. je u grupi muškaraca odveden iz bratunačkog sela Hranča, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. U istoj grupi odveden je i Adem Ramić, a njihovi ih se srodnici na 31. godišnjicu prisjećaju i govore o zločinu zbog budućih generacija i onih koji bi mogli otkriti lokacije grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci njihovih najmilijih.

Iako je smješteno uz magistralni put prema Bratuncu, selo Hranča teško je pronaći bez pomoći mještana. Table koja označava mjesto više nema. Hiba, čiji je suprug Adem 3. maja 1992. godine odveden iz sela, a potom i ubijen, telefonski usmjerava novinare Detektora da pronađu njenu kuću, svega desetak metara od puta.

Ona dovodi novinare do kuće, koja joj je, kaže, bila neprepoznatljiva kada se prvi put vratila u selo. Zapaljena je u proljeće 1992. godine.

Tu je u svojoj 24. godini posljednji put vidjela muža.

“Prošli su pored nas, očekivala sam bilo šta da mi kaže, međutim ni dan-danas tog nekog perioda i tih par metara ja se ne sjećam uopšte, a nisam se onesvijestila”, govori ona kroz suze.

Nekoliko dana poslije, njena kćerka se razboljela, ali je zbog pucnjave nije mogla odvesti doktoru.

“Ona je meni taj dan umrla na rukama u šumi”, kaže Hiba.

Krajem aprila i početkom maja 1992. godine, kaže, “nešto se dešavalo, u suštini nismo znali šta”.

U jutarnjim satima 1. maja do njene kuće je došao Ademov radni kolega sa naoružanim vojnicima. Pitali su je za supruga, koji te prilike nije bio kući, te kazali da se mora javiti u policijsku stanicu.

Ona se prisjeća da je tada sa devetomjesečnom kćerkom Dženanom otišla do svekrove kuće, gdje je bio Adem, i prenijela poruku, ali da mu njegov otac nije dao da ide u Bratunac, nego je pozvao stanicu, odakle mu je rečeno da “će sutradan doći da pokupe oružje”.

“Ujutro 3. maja jednostavno se zapucalo sa svih strana. Mi smo doručkovali – baš jutarnji sati, možda šest i 30 – gore kod svekra u kući”, kaže ona i dodaje da je Adem s manjom grupom muškaraca otišao u šumu.

Sjeća se da se taj cijeli dan pucalo i da se, nakon što je granata pogodila svekrovu kuću, s porodicom i drugim mještanima smjestila u jedan podrum.

“Negdje u popodnevnim časovima pokucali su i na vrata tog podruma, gdje je bilo nas sigurno pedesetak žena i djece i starijih, u tom podrumu. Izveli su Šaćira i Osmana, tu su ih tukli, dok smo mi još bili u podrumu. Šaćira su ubili odmah. Osman je ostao iza kuće, a nas su istjerali ovdje do ovog ulaza gdje se spaja međa”, priča ona i pokazuje rukom kroz prozor.

Ona kaže da se formirala kolona od stotinjak mještana. Stajala je kod jedne prodavnice.

“U momentu kad smo pogledali, oni vode njih devetoricu. Među njima je bio i moj suprug. Adem je negdje bio u sredini te kolone i njemu su jedinom bile vezane ruke otpozadi”, govori ona kroz suze.

Adem je s grupom muškaraca položen na zemlju. U večernjim satima, prema Hibinom sjećanju, oni su odvedeni u Bratunac.

“Došao je kombi s mrtvačkom glavom i tad su devet tih momaka odveli prema Bratuncu. Nažalost, još njih dvojicu nismo našli. Ja sam muža pronašla, ukopala. Još dvojicu – njegovog brata Dževada i Seada – nismo našli”, kaže ona.

Gubitak devetomjesečne bebe

Narednih dana Hiba se sa ostalim stanovništvom krila uglavnom po šumama. Njeno najmlađe dijete, devetomjesečna Dženana, preminula je 9. maja.

“Moja Dženana se u međuvremenu razboljela, pa sam je par puta bila ponijela kod ljekara, međutim zapucaju na mene pa se vratim”, kaže i dodaje da joj je kćerka umrla u naručju.

“Moja komšinica je nosila, nisam ja. Ona je nosala cijeli dan, tek smo je sutradan ja, svekar i još jedan komšija ukopali kod svekrove kuće. Nikad je nismo pronašli kad smo se vratili, jer su oni sve pretraživali, mislili su da smo mi tu naoružanje zakopali, tako da je nikad nismo našli tu”, govori Hiba.

Mještani su se, nakon nekoliko dana i poziva, predali. Odvedeni su u Bratunac, gdje su muškarci odvojeni te odvedeni u Osnovnu školu “Vuk Karadžić”, a ostali su povedeni prema Kladnju, prepričava ona.

Tokom godina dobijala je različite informacije o tome gdje je njen suprug odveden, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Kazan-bašči u Zvorniku.

“On je bio u toj vreći. Vjerovatno je mučen, nije imao garderobe uopšte na sebi. I negdje doktor kaže da je bilo klasično to gušenje”, prisjeća se ona.

Hibino lice se ozari dok opisuje supruga.

“Ja bih takvog sina, brata, muža, oca, poželjela svakome. I ne samo mog Adema, pošto je on imao još četvoricu braće. Nažalost, svi su izginuli. To je bila jedna kompletna porodica, stvarno za poželjeti”, kaže ona.

U sjećanju joj je ostalo vrijeme koje su provodili zajedno sa svoje petero djece, izleti, priče koje im je pričao…

“Moj Adem je bio osoba koja je imala razumijevanja za sve. On je radio u MUP-u ovdje u Bratuncu. I djecu i kuću, bukvalno u tih devet godina sve smo oformili”, kaže ona i dodaje da je sve kratko trajalo.

Adem Ramić imao je 28 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su 2007. ukopani u mezarju Veljaci.

Nada za pronalazak sina i dalje postoji

Sinan Ramić. Foto: BIRN BiH

Odmah preko ceste, Hiba novinarima pokazuje put koji vodi do kuće Sinana Ramića, kojem je također 3. maja 1992. odveden sin Sead, za čijim posmrtnim ostacima otac još uvijek traga. Sead je bio u grupi muškaraca s Hibinim suprugom Ademom.

Sinan pojašnjava da je baš krenuo rezati drva. Vraća se u kuću kako bi se presvukao za razgovor u uređenoj bašti, koju krasi drvo magnolije u ljubičastom cvatu.

U proljeće 1992. godine Sinan se nalazio u Libiji, gdje je radio. U Hranči su bili njegova supruga s djecom, kao i roditelji.

“Čuli smo se mi negdje 12. maja ‘92. Ja sam iz Libije nekako dobio telefon u Kladnju – oni su protjerani odavde u Kladanj možda 9. maja. I tad sam informaciju imao od žene da su mi oca ubili, dijete odveli”, kaže on.

Sinan je vidno emotivan dok priča o svom sinu i potrazi za njegovim posmrtnim ostacima.

“Djeteta i dan-danas nema, 31 godina sad će biti 3. maja. Kad je odveden, imao je 19 godina i tri dana. Išao je u mašinsku, završavao je, to je već i završena srednja mašinska. Jedno vrijeme bavio se sportom u FK ‘Bratstvo’. Imam i sad njegovu karticu tu”, govori Sinan kroz suze.

Godine nakon rata Sinan je proveo tragajući za informacijama šta se dogodilo njegovom sinu i gdje bi njegovi posmrtni ostaci mogli biti. Imao je informaciju da su tih devet muškaraca, među kojima je bio i njegov sin, bili zatvoreni u šupi kod igrališta u Bratuncu, da mu je sin u logoru u Srbiji, ali do pravih informacija nikada nije došao.

Prisjeća se da mu se ponudio i jedan čovjek da ga traži u Srbiji, bez naknade, što posebno naglašava.

“Ja sam njemu rekao: ‘Vi meni dijete, a ja ću vama pare pripremiti, pa nije bitno koliko je.’ Sve se završavalo obično na tome. I danas tako”, pojašnjava.

Ni sam ne zna kako bi objasnio da li još uvijek ima nadu da će ga pronaći.

U Hranči je ubijen i Sinanov otac Selim, koji je imao 65 godina.

“Ubijen je ovdje gdje je autobusko stajalište, ima iznad u njivi. Ukopan je u porodično mezarje 2007. godine”, kaže on.

Godišnjice otvaraju stare rane

Sud BiH je osudio Najdana Mlađenovića na tri i po godine zbog uništavanja imovine 3. maja 1992. u Hranči, tako što je grupi vojnika pokazao kuće Bošnjaka koje treba zapaliti, nakon čega su vojnici to učinili, te da je sam izvršio pretres i zapalio jednu kuću. On je oslobođen optužbe, između ostalog, za učešće u ubistvima. Njemu se sudilo sa Savom Živkovićem, koji je oslobođen svih optužbi.

U presudama Haškog tribunala koje je analizirao Detektor u “Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH” konstatovano je da su pripadnici srpske Teritorijalne odbrane početkom maja 1992. godine u Hranči vršili ubistva, palili kuće, a da je oko 250 mještana dovedeno u salu Općine u Bratuncu, odakle je otprilike 60 ljudi odvedeno u školu “Vuk Karadžić”.

Dok pokazuje imena svog supruga, kćerke, ostalih članova porodice i mještana na zajedničkom spomen-obilježju svim stradalim mještanima Hranče, Hiba priča da povratak nije bio nimalo lagan, te da su se mještani rasuli po drugim dijelovima BiH, ali i svijeta.

“Treba pričati istinu i samo istinu. I treba je uvijek ponavljati. Treba pričati djeci, treba pričati omladini, treba zapisivati”, kaže ona.

Uoči 31. godišnjice napada na Hranču, Sinan kaže da ne bi volio da se ikada ovakav zločin ponovi.

“Imao bih reći za sve one koji znaju za grobnice, da kažu, bilo bi ljudski. I da narod više ne doživljava ovo. Ja bih volio da se ne desi više nikom ništa. Omladini pogotovo ovakve stvari, to je ružno. Teško pretrpjeti, teško podnijeti”, poručuje on.

Previous Narod ne da svoje ljiljane
Next VELIKA ANALIZA "NEW YORK TIMESA": Kako je Vučić, uz pomoć kriminalnih bandi, Srbiju preoblikovao u autokratiju

You might also like

NAŠI DANI

Bosanski novinar na novosadskoj adresi odbjeglog optuženika za ratne zločine D. Kornjače – ratnog gospodara Čajniča

Ekipa Istrage, O kanala i Oslobođenja u srijedu je u Novom Sadu pronašla odbjeglog ratnog zločinca Duška Kornjaču. Nakon što je shvatio zbog čega su došli, optuženik za zločine protiv

NAŠI DANI

Hag: Potvrđen međunarodni oružani sukob, okupacija i hrvatski udruženi zločinački poduhvat

  Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju danas su izrečene pravomoćne presude u predmetu protiv bivših političkih i vojnih vođa samoproglašene Herceg-Bosne – Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića,

NAŠI DANI

Posmrtni ostaci ubijenih stanovnika Lješeva još nisu pronađeni

Na današnji dan 1992. godine na zvjerski način strijeljana su 22 stanovnika sela Lješevo u općini Ilijaš. Tim povodom, ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Muharem Fišo položio je cvijeće