Oni kapitaliziraju naš muslimanski identitet. Onda nas napuštaju u našem vremenu potrebe

Tačka gledišta: Dok advokatske firme otpuštaju propalestinske zaposlenike, a univerziteti ućutkuju studente koji pozivaju na pravdu, njihova takozvana posvećenost različitosti se ruši, piše AnalystNews.

U danima nakon što je Izrael počeo bombardirati Gazu, Jinan Chehade je trebala započeti svoj prvi posao advokata u Foley & Lardner, istaknutoj advokatskoj firmi u kojoj je prethodno stažirala kao ljetni saradnik. Muslimanka koja je nosila hidžab, Chehade je nedavno diplomirala pravo u Georgetownu i pohvalila se impresivnom biografijom prestižnih pravnih stažiranja.

Ali dan prije nego što je počelo njeno udruživanje, Chehade kaže, partneri u firmi su je pozvali na sastanak kako bi je ispitali o objavama na društvenim mrežama i studentskom zagovaranju podrške Palestini.

„Kada sam ušla na sastanak, bukvalno su izvukli paket, otprilike 15 do 20 stranica, koji je imao snimke ekrana mojih objava na društvenim mrežama, snimke ekrana mog učešća, moje citate, moju pozadinu,“ objašnjava ona u nedavnom intervjuu . “Potom su mi postavili niz neprijateljskih pitanja o mojoj podršci palestinskim pravima… Čak su me pitali da li osuđujem Hamas i napade 7. oktobra.”

Nakon sastanka, Foley & Lardner je povukao ponudu za posao. Chehade je progovorila o ironiji “advokatske firme koja se ponosi različitošću i uključenošću” izdvajajući “jednu od jedinih vidljivo arapskih muslimanskih saradnica u advokatskoj kancelariji u cijeloj zemlji” za svoje zagovaranje kada drugi saradnici koji su podržavali izraelsko bombardiranje nisu imali nikakvih posljedica.

Kao vidljivo muslimansku ženu, institucije su me iskoristile da hvale posvećenost različitostima, dok su u više navrata demonstrirali da im nije stalo do briga i dobrobiti muslimana – njihovih studenata, kolega, zaposlenih, fakulteta, klijenata.

Zaista, na vlastitoj web stranici advokatske firme tvrdi se da je “posvećena zapošljavanju, zadržavanju i promoviranju različitih advokata”. Ali takav nesklad između iskazanih obaveza o različitosti i stvarne prakse, nažalost, nije ništa novo. Kompanije i visokoškolske institucije imaju dugu evidenciju o iskorišćavanju različitosti, dok ne podržavaju i štite svoje različite zaposlenike i studente. 

Mogu se povezati sa Jinanom Chehadeom. Kao vidljivo muslimansku ženu, institucije su me iskoristile da hvale posvećenost različitostima, dok su u više navrata demonstrirali da im nije stalo do briga i dobrobiti muslimana – njihovih studenata, kolega, zaposlenih, fakulteta, klijenata.

Prije nešto više od deset godina, bila sam student na Pravnom fakultetu Kolumbije. Za vrijeme mog boravka tamo, bilo je jasno da muslimanski studenti poput mene nisu prioritet za administraciju. Bilo je malih znakova, poput pravnog fakulteta koji je zakazivao banket dobrodošlice za studente prve godine tokom Ramazana kada bi muslimanski studenti postili. 

A onda su bili veliki znaci. Poput vremena na mojoj trećoj godini kada je administracija pokušala da ubije projekat studenata upisanih na kliniku za ljudska prava Pravnog fakulteta, koji su istraživali diskriminatornu politiku stanovanja, zemljišta i imovine u Izraelu koja je palestinske porodice dovela u opasnost od deložacije i rušenja domova i podsticao širenje ilegalnih izraelskih naselja. (Nema veze što je koleginica koja je nadgledala rad bila i sama ugledna izraelska pravnica za ljudska prava.) Moji prijatelji i ja smo se pobrinuli da prisustvujemo događaju o radu studenata kako bismo pokazali našu podršku jer su se bojali da će administratori pravnog fakulteta u svakom trenutku ugasiti to.

U isto vrijeme, pravni fakultet nije mogao odoljeti da iskoristi moj imidž da pokaže svoju navodnu posvećenost različitostima i zaštiti od bilo kakvih optužbi za pristrasnost. 

Iste institucije koje radosno prikazuju naše slike u svojim oglasima i tokom svojih kampanja za vlastitu dobrobit, neizbježno nas napuštaju u trenutku kada se naše istine više ne uklapaju u njihove pročišćene prikaze različitosti.

Tokom tog prvog banketa dobrodošlice, na velikom ekranu ispred banket sale pojavila se fotografija mene sa dvoje studenata koje sam upravo upoznao – snimljeno nekoliko trenutaka ranije. Bilo je trenutaka na mom času zakonodavstva kada se iznenada pojavio fotograf i počeo da me fotografiše, verovatno da bi se koristio u sjajnim materijalima za prijem da bi namamio buduće studente. Kada je konačno otišao, prijatelj se nasmijao: „Vau, to si bio sve ti!“ (Nije bilo sve o meni: naš profesor je bio jedan od rijetkih tamnoputih članova fakulteta. Fotografu se dogodilo da je pogodio zlato kada je zatekao još jednu raznoliku temu u razredu).

Otkako sam završila pravni fakultet, imala sam mnogo poslova. Gotovo svaka institucija koja me je zaposlila iskoristila je moj imidž u svoju korist, a istovremeno ignorirala potrebe svojih muslimanskih zaposlenika, kolega, klijenata, studenata i fakulteta. Dok sam prisustvovala prikupljanju sredstava za neprofitnu organizaciju za koju sam radila, šokirala sam se kad sam vidjela fotografiju na kojoj sam s još jednim kolegom (bez naznaka da sam tamo zaposlen advokat, možda da bi ljudi pretpostavili da sam klijent) koji su molili za donacije. Fotografija je tada bila istaknuta na novoj web stranici organizacije; i danas je tu. Moju sliku institucije koriste u godišnjim izvještajima i promotivnim materijalima. Vodili su me na prijemne događaje kako bih razgovarala s budućim studentima i isticao me na web stranicama o raznolikosti osoblja.

Korporacije, političari, univerziteti, pa čak i obični građani dugo su koristili obojene ljude kako bi stekli i ekonomske prednosti (za privlačenje različitih studenata ili postizanje boljih rezultata; firma koja je otpustila Chehadea rekla je da raznoliko radno mjesto vodi do „kreativnijih i inovativnijih rješenja ” pravnim problemima) i društvenim (da signalizirate da ste svjetovna, antirasistička osoba, na primjer). 

Važno je da ove institucije prihvataju samo „prave“ obojene ljude — one koji se ponašaju onako kako institucija želi da se ponašaju. Chehade je bila dobrodošla sve dok se nije javno založila za svoju zajednicu.

Nancy Leong, profesorica prava na Univerzitetu u Denveru, označila je ovaj fenomen “kapitalizmom identiteta” ili “procesom u kojem grupa ima koristi od identiteta van grupe”. U svojoj knjizi Identity Capitalists: The Powerful Insiders who Exploat Diversity to Održavanje nejednakosti , Leong opisuje kako se kapitalizam identiteta dugo prakticirao u Sjedinjenim Državama od strane onih u prošlosti koji su se protivili ukidanju, pravu glasa za žene i desegregaciji; moderne korporacije poput Nikea; političari od Bernija Sandersa do Donalda Trampa; sudija Vrhovnog suda Brett Kavanaugh; pa čak i njena prijateljica sa fakulteta. 

Bez obzira na to koliko postanemo mejnstrim – bez obzira na to koliko se žena u hidžabu pojavljuje u reklamama velikih korporacija ili u robi za kampanje za političke stranke – patnja i glasovi muslimana ovdje ili u Gazi nisu bitni.

Iako je američka praksa cijenjena kroz vrijeme, kapitalizam identiteta je opasan jer stvara furnir jednakosti, objašnjava Leong u svojoj knjizi. Ono što je najvažnije, kaže ona, odvlači pažnju od stvarne reforme: „Nekritički prigrliti kapitalizam identiteta znači prihvatiti lažnu različitost nauštrb stvarnog napretka. Pravi napredak bi vanjskim grupama dao moć u arenama u rasponu od kuće do škole, posla, politike do biznisa, sporta do zabave. Politika identiteta samo aproksimira izgled napretka.”

Za muslimane koji žive u Sjedinjenim Državama, nedavni događaji su još jednom razjasnili ovu bolnu stvarnost: bez obzira na to koliko postanemo mejnstrim – bez obzira na to koliko se žena koje nose hidžab pojavljuju u reklamama velikih korporacija ili u robi za kampanje za političke stranke – patnja i glasovi muslimana ovdje ili u Gazi nisu bitni. 

Zapravo, iste institucije koje radosno prikazuju naše slike u svojim oglasima i tokom svojih kampanja za vlastitu dobrobit, neizbježno nas napuštaju u trenutku kada se naše istine više ne uklapaju u njihove pročišćene prikaze različitosti.

U proteklih nekoliko sedmica, muslimanski, arapski i drugi propalestinski studenti (od kojih su mnogi obojeni ljudi) na najelitnijim i dobro opremljenim visokoškolskim ustanovama u Americi — Harvardu , Kolumbiji , NYU , Univerzitetu Brandeis i drugima — suočili su se s prijetnjama smrću, doxxing (iznošenje ličnih podataka o pojedincu ili organizaciji, obično putem interneta i bez njihovog pristanka za to), fizičkim napadima i zastrašivanjem. Ne samo da većina institucija nije uspjela adekvatno odgovoriti na ove stvarne prijetnje, neki univerzitetski administratori su umjesto toga osudili i ućutkali ugrožene studente, suspendujući njihova ogranka Studenti za pravdu u Palestini i Jevrejski glasovi za mir i otkazali događaje u Palestini. 

Niz istaknutih advokatskih firmi je opozvao ponude studentima prava koji su izrazili podršku ili imali vodeću ulogu u organizacijama koje su izrazile podršku Palestini, uključujući Davis, Polk, & Wardwell i Winston & Strawn . Sidley Austin je otpustio saradnika koji je napisao otvoreno pismo  u kojem se založio protiv „spajanja takve netrpeljivosti sa geo-političkim pitanjem legitimiteta Izraela“ (napisano kao odgovor na drugo otvoreno pismo koje je potpisalo više od 200 advokatskih firmi pozivajući dekane pravnih fakulteta da preuzmu akcija protiv antisemitizma, sa islamofobijom ubačenom kao naknadnom misli). Advokatske firme nisu jedine: grupe javnih branilaca takođe pokušavaju da potisnu govor zaposlenih u znak podrške Palestini.

Nakon što su vidjeli da administratori i poslodavci reaguju na ovaj način, članovi fakulteta su pokušali da odvrate davanjem vlastitih izjava . U jednom pismu upućenom dekanima američkih pravnih fakulteta, koje su potpisale stotine uključujući i mene, profesori prava su molili dekane “da preduzmu konkretne korake za zaštitu slobode govora, kao i vrijednosti jednakosti i različitosti koje su tako sastavni dio rada vaših institucija”.

Umorna sam od toga da me institucije koriste na ovaj šupalj način — i nisam jedina. Nakon što sam svjedočila kako su muslimani i naši saveznici kažnjeni i ućutkani zbog njihovog zagovaranja podrške Palestini od strane poslodavaca i univerziteta, objavila sam o svom ličnom iskustvu sa kapitalizmom identiteta. Za nekoliko sati, moje riječi su doprle do stotina hiljada širom svijeta, a mnogi muslimani su posegnuli da podijele svoja iskustva.

Institucijama koje nas eksploatišu poručujemo: Ako muslimane ne vidite kao pune ljude, čiji glas zaslužuju da se čuje i čiji su životi važni, mi smo završili s tim da budemo vaš simbol.

Faiza Sayed je profesorica na pravnom fakultetu u Bruklinu i direktorica klinike Safe Harbor. 

(MiruhBosne)