Prirodni biser jugoistočne Evrope

Struja u prirodnom raju – Bosna i Hercegovina
Gdje je rijekama još dozvoljeno da vijugaju – planinske ture usamljenim stazama – Nacionalni parkovi – Divlji konji, predani zaštitnici prirode i prijeteće kamene kugle – započinje priču o našoj zemlji Natur nachhaltig erfahren.

-Opušteno krstarim Dunavom, drugom najdužom rekom u Evropi, koja spaja najrazličitije kulture i priča bogatu priču. Danas je većina njenih prirodnih rukavaca nestala i rijeka je postala uređeni plovni put i privredna arterija. Kao rezultat toga, samo na nekoliko mjesta Dunav još uvijek predstavlja utočište za floru i faunu. Međutim, postoji jedna regija u Evropi koja se smatra domom posljednjih živih rijeka. To je Balkan, a tu posebno mlada zemlja Bosna i Hercegovina, gdje je priroda još uvijek uglavnom netaknuta. Ovdje će ljubitelji prirode pronaći rijeke sa bistrom, svijetloplavom do smaragdno zelenom svjetlucavom vodom, poredane šumovitim, često strmim planinskim padinama.

Planirao sam svoju rutu putovanja od Augsburga do Sarajeva sa zaustavljanjem u Beču. Uprkos svim predrasudama o nepodobnosti za putovanja, odlučio sam da put od 1200 kilometara pređem električnim automobilom, IONIQ 5 iz Hyundaija. (…) Nakon dva inspirativna dana kulture u Beču, turneja se nastavlja prema Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Odmah nakon granice sa Hrvatskom primjetna je razlika u prirodi. Šume su gušće i bujno zeleno svjetluca na suncu. Također primjetno: vjetrobran mog automobila krasi više leševa insekata nego prije. S jedne strane, to je žalosno, ali s druge strane i raduje, jer je ovdje populacija insekata očito još uvijek visoka kao što je nekada bila u područjima njemačkog govornog područja. Prije nego što su im oduzeta staništa i sve više poljoprivrednog zemljišta se intenzivno obrađivalo.

Moj domet je sada preko 400 kilometara nakon punjenja do 80 posto, zahvaljujući seoskim putevima na ruti, zbog kojih vozite ležernijim tempom u odnosu na nekoliko dionica autoputa. Osim toga, potrošnja energije se smanjuje regenerativnim kočenjem pri vožnji nizbrdo.

Ovdje ima mnogo grubih makadamskih puteva koji vode kroz divlju prirodu, ali ih je lako savladati zahvaljujući pogonu na sva četiri točka. Ponekad se vozi i do 20 kilometara kroz šume ili u kanjonima uz rijeku, a da ne naiđete na čovjeka ili čak automobil.

U planinama srećem Dževada Džinu i Zehrudina Isakovića, vjerovatno najpoznatije alpiniste u zemlji. Jednom sam išao na planinarenje sa Zehrudinom. To bi bila “laka” turneja, rekli su. Pa, za nekoga ko se popeo na Mont Everest, svakako, ali meni se to činilo kao predvorje pakla… Tura je išla na planinu Prenj, Himalaje na Balkanu. Pogled je bio fantastičan, ali brzo sam osjetio da vlada priroda, a ne čovjek. Nisam navikao ni na to da nema klasičnih planinarskih staza kao u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, na primjer; u Bosni i Hercegovini jednostavno hodate kroz prelijepe pejzaže. Stoga nije preporučljivo pješačiti sami, rizik od gubitka je prevelik. A tu su i medvjedi i drugi stanovnici šuma. Čovjek je još uvijek ovde gost. I to je dobra stvar!

Zehrudin i Dževad često idu zajedno na turneje. Dok je Zehrudin, po zanimanju novinar, napisao nekoliko knjiga o planinarenju i objavio video seriju o planinama Balkana, Džino je strastveni fotograf. Njegove slike su objavljivane širom sveta, a rijetko ko drugi umjetnik je u stanju da dočara ljepotu zemlje kao on. Rođen je u Jablanici, gradiću ispod onoga što smatra dvjema najljepšim planinama u zemlji, ozloglašenog Prenja i Čvrsnice. Divlje ljepote na kojima planinari mogu osjetiti iskonski mir u svojim dušama. Sa svojih jedanaest vrhova preko 2000 metara nadmorske visine, svaki za sebe jedinstven i zahtjevan, Prenj se izdvaja od ostalih. Zehrudin je posvetio knjigu samo ovoj veličanstvenoj planini, koja me za nekoliko sati naučila poniznosti.

Čini se da se Bosna i Hercegovina sastoji samo od planina. Niz planinskog masiva Dinarida, koji se proteže cijelom državom, nije ništa drugo do magičan. Ovdje možete osjetiti pravi, pravi osjećaj planinarenja u divljini i biti nagrađeni pogledima na fantastične vrhove, prekrasne doline i netaknuta jezera. Ali klimatske promjene se i ovdje osjećaju. Vegetacija je posljednjih godina postala mnogo bujnija i bujnija. Mali borovi i kleka dominiraju dolinama. „Bojim se da ćemo izgubiti neke od jedinstvenih livada i dolina na najljepšim planinama“, zabrinuto mi kaže Dževad. “Volio bih da svaka planina bude proglašena nacionalnim parkom, što bi uključivalo zabranu masovne sječe i intenzivnog lova.” To je jedini način da se sačuva obilje jedinstvenih prirodnih dragulja za buduće generacije.

Kaled Idrizović iz Sarajeva svaku slobodnu minutu provodi na planini Bjelašnici. Strastveni sokolar ovdje gradi sokolnicu u sklopu privatne inicijative. Kasnije će služiti kao ekološki edukativni centar za školske časove i druge goste. Kad ga posjetim, u naručju drži jednog od domaćih sivih sokola. Možete osjetiti simbiozu između njih dvoje. Kaled je odnjegovao teško ozlijeđenog lovca na zrak. Mnogim vrstama ptica grabljivica i ovdje prijeti izumiranje, a neke od njih su na Crvenoj listi ugroženih vrsta. Djelomično zahvaljujući Kaledovoj posvećenosti, njihova populacija ponovo raste: „U suštini, mi nismo udruženje koje se bavi spašavanjem ptica grabljivica, ali ljudi nam se često obraćaju kada pronađu ozlijeđene ptice, koje uzimamo i puštamo nazad u divljinu nakon što se oporave.”

Jastreb me radoznalo gleda, ja se držim distanci s poštovanjem od njega. Kaled se smije: “Samo priđi bliže, neće te ozlijediti!” Zajedno se slikamo. Gledam u oči sokola. Fasciniran sam njegovom ljepotom i snagom. Lov sa sokolovima seže u srednjovjekovno bosansko kraljevstvo. Već tada su putnici opisivali lov na sokolove u zemlji, koji je po svom tradicionalnom načinu bio jedinstven na ovim prostorima.

Vozim dalje do planine Romanije, 20-ak kilometara od Sarajeva.

“Ovdje ćete sresti divlje konje”, objašnjava mi moj rođak Faruk. I zaista! Dok sunce zalazi, pojavljuju se na pašnjaku da pasu. Mali su, snažni i gustog krzna. Nisu stidljivi, ali drže distancu poštovanja.

Pretpostavlja se da je porijeklo bosanskih planinskih konja izumrli zapadnoevroazijski divlji konj Tarpan i pasmina konja Przewalski porijeklom iz mongolskih stepa. Danas preostalim zalihama prijeti izumiranje. Ranč na planini Vlašić u srednjoj Bosni pruža im zaštitu i na taj način obnavlja stanovništvo. Azra Bekić iz Beča je zajedno sa svojim suprugom osnovala ovaj Ark Stud, od kojih se jedna nalazi i u Austriji.

U srednjem vijeku, kraljevstvo je bilo jedno od najutjecajnijih u Evropi. I danas o tome svjedoče brojni srednjovjekovni dvorci rasuti po cijeloj zemlji. Na putu do Bobovca, gdje je 1377. godine osnovano Bosansko kraljevstvo, posjećujem mjesto sa misterioznim geološkim fenomenom koji se može naći samo na Novom Zelandu ili na Arktiku: kamene sfere su iskopane usred prirode. Njih oko 60 je manjeg prečnika, ali najveći teži preko 30 tona i nalazi se na privatnom imanju. “Slučajno sam ih našao dok sam cijepao drva”, kaže mi Suad Keserović, vlasnik imanja. “Drvo je palo i ova glatka zakrivljena površina je izašla na videlo ispod njega. Bio sam radoznao i nastavio sam da kopam. Ono što je izašlo na videlo je ova džinovska sfera.” Neki to vide kao misteriju oblikovanu rukom majstora, poput onih u Kostariki. Geolozi, međutim, pretpostavljaju da je nastala konkrecijom, postepenim taloženjem materijala. Kako god bilo – on, kao i manji primjerci, posebno su blago i vrijedni posjete.

Suad je izgradio mjesto susreta i mira u blizini sfere. Drvena koliba usred prave bajkovite šume, uokvirena stijenama prekrivenim mahovinom i paprati. Suad mi sprema još jedno iznenađenje – kod šporeta. Dječak iz prirode je strastveni kuhar, a veganska i vegetarijanska jela također su dio njegovog kuharskog umijeća. “Nemam pojma ko ili šta je stvorilo ovu sferu. Važno mi je da je ovo mjesto mira gdje se moji gosti mogu povezati sa majkom prirodom.” Suad mi donosi tanjir domaćih gljiva u krem sosu. Naravno, punomasna pavlaka dolazi od žene farmera i sve je organsko. „Naša zemlja nam nudi sve što nam je potrebno za život“, objašnjava mi Suad. Dugo je živio u Veneciji, ali danas ne bi ponovo napustio svoj prirodni raj ni za kakav novac na svijetu.

Četiri nacionalna parka pozivaju goste na divljenje. Svaki od njih je jedinstven i drugačiji po svojoj prirodi.

Sutjeska na jugoistoku zemlje, na crnogorskoj granici, najstarija je. Sa planinom Maglić i svojih 2386 metara visine, jedna je od najviših u zemlji. Ovdje se nalazi i prašuma Perućica. Drveće je staro i do 300 godina i na nekim mjestima je toliko gusto da za nas ljude nema prodora.

Kozara na sjeverozapadu zemlje smještena je između četiri rijeke. Popularno područje je savršeno mjesto za planinarenje, šetnju ili jednostavno druženje. Jedna od četiri rijeke je Una. Ime je dobila od Rimljana – u prevodu znači “jedinstveni”. I to je zaista ono što jeste. Ovaj nacionalni park na samoj granici s Hrvatskom ne smijete propustiti! Široku rijeku kruniše nekoliko stepenastih vodopada, Štrbački buk. Voda je toliko čista da svjetluca od svijetloplave do smaragdno zelene.

A tu je i Nacionalni park Drina, posvećen drugoj rijeci, ali se nalazi na jugoistoku na granici Srbije. U antičko doba, u doba Rimljana, predstavljao je prirodnu granicu između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva. Njeni izvori su takođe među najljepšim u zemlji.

Bosna i Hercegovina je jedna od najmanjih zemalja u Evropi sa 51.000 km2, ali je bogata historijom, kulturom, florom i faunom. Blago koje se želi ponovo otkriti i sačuvati. Priroda je opojno lijepa, ali i gruba i neukroćena. Zemlja mi se čini kao mjesto gdje se čovjek osjeća bliže Majci Zemlji i svemiru nego bilo gdje drugdje.