Svjedočenje: Nema sigurnosti za djecu u Gazi

Portparol UNICEF-a James Elder iz prve ruke govori o uticaju rata na djecu i porodice.

Ništa me nije moglo pripremiti za moju nedavno završenu misiju u Pojasu Gaze, gdje se djeca suočavaju s katastrofalnim uvjetima. U mojih dvadeset godina provedenih u UNICEF-u, putujući od jedne humanitarne krize do druge – od gladi do poplava i ratnih zona do izbjegličkih kampova – jednostavno nikada nisam vidio takvu devastaciju i očaj kao što se dešava u Gazi.

Intenzitet napada, ogroman broj žrtava djece, očaj i panika ljudi u pokretu – ljudi koji već nemaju ništa – je opipljiv. To je humanitarna katastrofa povrh humanitarne katastrofe.

Blizu početka nedavne kratke pauze u borbi, krenuli smo rano ujutro u Rafah na granici s Egiptom. Naš konvoj kamiona koji je prevozio vitalnu humanitarnu pomoć polako je krenuo kažnjavajućim putovanjem na sjever do grada Gaze, koji nije vidio pomoć sedmicama. Dva grada su udaljena samo 35 kilometara, ali putovanje kroz ratnu zonu uvijek čini udaljenosti zastrašujućim.

Usput sam vidio stambenu zgradu za stambenom zgradom, kuću za kućom, sravnjene bombama, distopijski prizor koji se protezao kilometrima.

U gradu Gazi izašao sam da pažljivije pogledam zgradu koja je pretvorena u ruševine. Unutra sam primijetio mrlje od krvi, ali nemoguće je znati da li su ljudi koji su izvučeni iz ove mase betona preživjeli.

Nikada neću zaboraviti kako je muškarac u svojim 60-im izašao iz ruševina nedavno bombardovane stambene zgrade. Prvo sam mislio da pokazuje broj 10, jer je u 10 ljudi ubijeno. Ali on je ovo ispravio, koristeći štap da upiše u zemlju: 30. Nije to bio broj ubijenih ljudi. To je bio broj njegove članova šire porodice ubijenih u eksploziji.

Ovaj čovjek je izgubio sve, cijelu svoju širu porodicu, sve koje je volio. Na početku ovog rata, UNICEF je rekao da je Gaza “groblje za djecu i živi pakao za sve ostale”. Samo se pogoršalo kako su bombardovanje i borbe nastavljene.

Postojala je nada da se razaranja viđena prije pauze neće ponoviti ako se borbe nastave. Ali nakon što sam čuo stotine i stotine metaka artiljerije i još eksplozija, mogao sam reći da se to događa.

U roku od nekoliko sati, humanitarna pauza se osjećala kao davno prošla.

Hodao sam preko olupina onoga što mi je rečeno da je nekada bila tijesno povezana zajednica koja je sada razbijeno staklo, ruševine i čelik škripe pod mojim nogama. Kuće otvorene, njihov sadržaj izložen poput kućica za lutke, unutrašnjost života ogoljena.

Na sivoj ruševini pojavili su se jezivi ostaci normalnosti, poput sofe u stanu na trećem spratu bez zidova, ili slike na jedinom zidu koji je ostao stajati nakon eksplozije.

Pogledao sam ono što je nekada bila dječja spavaća soba, s ružičastim ćebadima, ormarićem, policama punim knjiga, pahuljastim plišanim igračkama. Izgledala je kao soba bilo koje 12-godišnje djevojčice, iz bilo koje porodice srednje klase, bilo gdje u svijetu. Bio je uglavnom netaknut. Djevojčica bi bila bezbjedna da nije bila u drugoj sobi sa svojom porodicom kada je dom pogođen.

Vozeći se kroz Gazu, nikad nema puno vremena za razmišljanje. Konvoj pomoći mora nastaviti da se kreće.

Na ruti smo vidjeli da se ista tema ponavlja u susjedstvu za susjedstvom: osnovne potrebe nisu zadovoljene. Ljudima je potrebna voda i hrana. Bolnicama su potrebni lijekovi. Ovaj konvoj ima sve te stvari. Ali uprkos našim naporima i naporima naših kolega iz UN-a, znam da to nije dovoljno. Nije ni približno dovoljno.

Kao što je primijetio jedan od mojih kolega iz UNICEF-a, samo nekoliko sedmica nakon rata, ubijanje i sakaćenje djece, otmice djece, napadi na bolnice i škole, te uskraćivanje humanitarnog pristupa su mrlja na našoj kolektivnoj savjesti. Bila je istina tada, to je istina i sada.

Od grada Gaze smo gurali dalje na sjever, do Džabalije. Prvo što sam primijetio bile su gomile truhlog smeća ispred bolnica, kancelarija i škola. Sanitarije i usluge odvoza smeća su, naravno, potpuno pokvarene, jer kamioni nemaju goriva za prikupljanje, a sukob je raselio većinu radnika koji ionako rade ove poslove. Jedna bolnica koju smo posjetili, Arapska bolnica Al-Ahli, bila je krajnje haotična. Bilo je pretrpano, glasno, intenzivno. Naši kamioni su dopremali sanitetski materijal, dok su ranjene ljude žurno dovoženi u krvarenju.

Na kraju smo se vratili na jug Gaze, u ono što zovemo Zajednički operativni centar. Tamo se sastaju desetine radnika UN-a kako bi razgovarali o sljedećoj misiji. Raspoloženje je bilo tmurno. Svi znamo šta je palestinskim porodicama potrebno: potrebno im je više od svega, posebno lijekova, vode, goriva, hrane.

Ali istinska sigurnost za djecu u Gazi ovisi o stranama u sukobu koje osiguravaju da humanitarci imaju nesmetan pristup civilima gdje god da se nalaze… o našoj sposobnosti da donesemo vodu, esencijalnu hranu, dodatke ishrani, gorivo i druge humanitarne potrepštine na teritoriju… i od strana koje implementiraju hitan humanitarni prekid vatre.

Ukoliko se ti uslovi ne ispune, djeca u Gazi su sada u opasnosti s neba, bolesti na zemlji i smrti od gladi i žeđi. Nigdje nije sigurno.

Djeca Gaze su dovoljno patila. Sada nam je potreban humanitarni prekid vatre i mir.