Tomislav Marković: Sport kao povod za nacionalističko mahnitanje

Srpska košarkaška reprezentacija osvojila je srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Manili, što je obradovalo svakog ljubitelja sporta u Srbiji. Među ljubiteljima košarke posebno se istakao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je ovim lIjepim povodom organizovao prijem za košarkaše.

Državni funkcioneri već dugo ugošćavaju sportiste nakon postignutih uspjeha u svetu, nije tu tradiciju Vučić izmislio, ali ju je objeručke prihvatio, ne bi li nešto od sjaja zlatnih i srebrnih medalja prešlo i na njega.

Nadnaravna popularnost sporta je adut koji se ne smije propustiti. Pošto predsjednik ne može da se pohvali uspjesima na polju za koji je zadužen, koristi svaku priliku da se ogrebe o rezultate tuđeg rada. Nakon 11 godina naprednjačke vladavine, Srbija je i dalje po svim parametrima na dnu Evrope, kao jedna od najsiromašnijih zemalja, zarobljeno društvo, autokratija iz koje stanovništvo bježi glavom bez obzira.

Ima se, može se

Takvo neveselo stanje za koje je sam odgovoran, Vučić pokušava da maskira i zabašuri sportskim dostignućima. U tome naizgled nema mnogo logike, ali obožavanje sporta ionako nije racionalna pojava, već je skopčana sa nekim drugim ljudskim potrebama, mahom emotivne i mitološke prirode.

Predsjednik je u susretu sa košarkašima pokazao svu širinu svoje slovenske duše i nesebičnost u pogledu materijalnih stvari. Čvrsto je obećao da će svaki igrač dobiti premiju u iznosu od 200.000 eura, ako reprezentacija osvoji zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu naredne godine. Pohvalio se Vučić kako će “Srbija biti peta u svijetu po visini premija za osvojeno zlato na Olimpijskim igrama”.

Ima se, može se, tamo gde ima, tamo se i preliva. Toliko je Srbija bogata zemlja da može da se takmiči sa najimućnijima u obasipanju uspešnih sportista dukatima. S pravom je napisao Mijat Lakićević: “Po čemu je to, ekonomski gledano, Srbija peta u svijetu ili, sa druge strane, koji su to ekonomski parametri Srbije u posljednjih 10-12 godina poboljšani za 5-6 puta? Nema ničeg takvog. Sasvim obratno, ako je po nečemu među prvih pet u Evropi, onda je to po siromaštvu”.

Skupe premije i jeftini parizer

Samo par dana prije ove rasipničke najave, Vučić je u živom TV prenosu vadio najosnovnije potrepštine iz crvene korpe i najavljivao velika pojeftinjenja, kako bi siromašni građani uspjeli nekako da prežive. Tom prilikom se slavodobitno uhvatio za pileći parizer i objavio da će kilogram ovog delikatesa ubuduće koštati samo 259 dinara. Dotični proizvod samo formalno u nazivu ima pridjev “pileći”, u stvarnosti tu ima samo tri posto pilećeg mesa.

Takva je politička agenda naprednjaka: uspješnima, onima od kojih vlast ima koristi, slijeduju enormne novčane nagrade; siromašnima slijeduje nekvalitetna hrana po povoljnim cijenama. No dobro, u nekim ranijim epohama bivalo je i gore, vladari su zaslužnima poklanjali čitava imanja, sa pripadajućim kmetovima i robovima. Dobro su siromašni prošli sa jeftinim parizerom, mlijekom i krompirom, mogli su da završe i kao vlasništvo kakvog velmože.

Nakon prijema kod predsjednika upokojene republike, uslijedio je doček košarkaša na balkonu Skupštine Beograda. Pridružio im se i Novak Đoković, na scenu je izašao Beogradski sindikat, omiljeni bend svakog Ilije Čvorovića, sindikalci su izveli pjesmu posvećenu Đokoviću, a slavlje se ubrzo pretvorilo u nacionalistički dernek i divljanje. Svečanost je krunisana kolektivnim pjevanjem ultimativnog litijaškog hita Danice Crnogorčević “Veseli se, srpski rode”, pa se srpski rod proveselio uz pominjanje Nemanjića, Petrovića, Obilića, i neizbiježni srpski barjak što se vije od Prizrena do Rumije.

Na kraju je cijela masa klicala “Kosovo je Srbija”, popularni košarkaški slogan, dobro znan svakom ljubitelju sporta. Slavila se srpska superiornost uz neizbježno troprstašenje, veličalo se to što nijedna nacija na svijetu nema ovo što mi imamo, čitava manifestacija je otišla u smjeru koji nije baš sportski, atmosfera je podsjećala na one slavne mitinge s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Nedostajalo je samo da Beogradski sindikat otpjeva “Dogodine u Prizrenu”, pa da utisak bude kompletan. Nakon dočeka, košarkaši su nastavili slavlje uz Cecu Ražnatović, Arkanovu udovicu, koja je osuđena zbog protivpravnog prisvajanja novca od transfera deset fudbalera FK Obilić. Vaistinu idealna pjevačica za ovakvu prigodu.

Sublimacija rata

Kakve veze srednjovekovna dinastija Nemanjića ima sa košarkom, to ni medievalistima nije jasno. Pomenuti barjak je posveta nepretrgnutoj težnji velikosrpskog nacionalizma ka svojatanju tuđih teritorija, ali ni to nije baš lahko povezati sa sportom. Zar ne bi moglo da se pjeva, na primjer: Nek se srpski barjak vije od Pirota do Golije? Šta fali toponimima iz Srbije, ako se već proslavlja medalja srpske reprezentacije? Možda je košarkaški teren zapravo sveta srpska zemlja, samo nam to niko nije javio? Možda košarka, tenis i ostali sportovi nisu samo igra, već i nešto mnogo više, simbolička zamjena za političke i ratne igre? Možda su pobjede srpskih sportista neka vrsta utjehe za poraze u besmislenim ratovima devedesetih?

S druge strane, možda ipak postoji neka srodnost između sporta i vojnih formacija, između sportskih takmičenja i ratnih dejstava. Francuski sociolog Žan-Mari Brom konstatovao je “srodnost sporta, njegovog načina organizacije, njegovog govora, njegove ideologije i njegovih vrijednosti s vojnim svijetom”. Brom piše: “Sport, kako su to zabilježili brojni sociolozi, jeste predsoblje rata. On predstavlja, na neki način, njegovu institucijsku simbolizaciju”. Takva sličnost ne mora biti nešto negativno, filozof i sociolog Edgar Moren smatra da je sport jedini stvarni izlaz za nagon borbenosti.

Sport može poprimiti različite funkcije, u zavisnosti od političkog i ideološkog konteksta u kojem nastaje. U kapitalističkom društvu forsira se takmičarski duh, kult uspješnih, izbacivanje neuspješnih i slično, dakle – reprodukcija vladajuće ideologije. U socijalizmu je njegovan kult amaterskog sporta, fizičke kulture, a u militarizovanim društvima kakvo je srpsko naglašava se upravo ovaj borbeni, militantni aspekt sporta.

Njemačko sportsko ludilo

Masovna histerija oko sportskih dostignuća, medalja i pobjeda najviše podsjeća na “sportsko ludilo” o kojem govori Sebastijan Hafner u “Historiji jednog Nijemca”. Njegovo pravo ime je Rajmund Precel, bio je njemački pravniki i novinar, rođen 1907. godine, a u knjizi bilježi sjećanja koja pokrivaju period od 1914. do 1933. godine i opisuje stanje duha u Njemačkoj koje je omogućilo dolazak nacista na vlast. Hafner opisuje kako se Njemačka u periodu od 1924. do 1926. razvila u sportsku velesilu, te kako je i sam, kao šesnaestogodišnjak, podlegao njemačkom masovnom ludilu u vremenu kad su bokseri i trkači postali narodni heroji.

Svoje oduševljenje za sport Hafner poredi sa entuzijazmom za rat koje je imao kao sedmogodišnji dječak. “Sportski izvještaji igrali su ulogu kao prije deset godina vojni izvještaji, a ono što su tada bile brojke zarobljenika i cifre plijena, to su sada bili rekordi i vremena trčanja. ‘Houben pretrčao 100 metara za 10,6’, to je izazivalo tačno ista osjećanja kao svojevremeno ‘Zarobljeno 20.000 Rusa’”, prisjeća se Hafner. Sportsku maniju različito su doživljavali na desnici i na ljevici. Nacionalisti su smatrali da je to sjajna zamjena za nedostajuću vojnu obavezu.

Ljevičari su imali svoju verziju, Hafner kaže: “’Ljevičari’, pametnjakovići i time u krajnjem ishodu (kao i uvijek) skoro još gluplji od ‘nacionalaca’, smatrali su veličanstvenim izumom što će se od sada ratnički instinkti trčanjem i tjelesnim vježbama ‘prazniti’ na mirnom zelenom travnjaku i u tome su vidjeli spas za svjetski mir”. Hafner je vrlo kritičan prema ovakvom načinu razmišljanja, pa veli: “Nisu dolazili na pomisao da se draž ratne igre, stari oblik velikog, napetog nadmetanja nacija, ovdje samo uvježbavala i održavala u budnom stanju – a da ‘ratnički instinkti’ nipošto nisu ‘iživljavani’. Nisu uviđali tu vezu, a ni povratak na staro”.

Nacionalne svete krave

Hafnerove riječi neobično podsjećaju na atmosferu današnje Srbije. Mogla je proslava srebrne košarkaške medalje da izgleda i sasvim drugačije, bez bildovanja nacionalističkih mišića, uz muzičare koji nisu ideološki podmladak Memoranduma SANU, uz pjevanje sportskih pjesama ili songova koji ne pozivaju na osvajanje i podjarmljivanje susjednih zemalja. Moglo je sve da prođe i bez grebanja političara o uspjehe sportista, bez srbovanja i širenja nacionalističke histerije. Moglo je, ali u nekoj drugačijoj zemlji. U naprednjačkoj Srbiji sport se tretira kao sublimacija rata, sportska takmičenja kao nastavak nekih davnih bitaka, a sportisti kao kosovski vitezovi koji se svete neprijateljima za sve nacionalne poraze i frustracije.

Sport je postao još jedan nedodirljivi tabu o kojem se ne smije kritički razmišljati, uz mnoge slične svete krave kao što su narod, crkva, nacionalizam, Aleksandar Vučić, država, tradicionalne vrijednosti, pravoslavlje, svetosavlje, Kosovo kao srce Srbije i slične ideološke fantazije. Nikakva skepsa tu nije dozvoljena, jedino je moguće klečati i obožavati narečene nacionalne kumire, sve drugo je čista jeres, otpadništvo i nacionalna izdaja.

U takvoj atmosferi nemoguće je racionalno razgovarati o obogotvorenim predmetima nekritičkog obožavanja, pa nije ni čudo što se oko njih plete atmosfera masovnog ushićenja, zaluđenosti i histerije. Što reče Žan-Mari Brom, “u nerazvijenim zemljama, sport je istinski opijum naroda”. Doduše, ni u ostatku svijeta racionalan pristup nije na cijeni, i tu ima mahnitosti u neizmjernim količinama, pogotovo otkad je sport postao ozbiljan biznis koji obrće astronomske količine novca.

Otriježnjujuće riječi

Zato ima smisla podsjetiti na riječi bivšeg fudbalera Ivana Ergića, nekadašnjeg kapitena Bazela i državnog reprezentativca, izrečene u jednom intervjuu prije ravno deset godina: “U profesionalnom smislu, kada se osvrnete i pogledate sve te medalje, trofeje i titule, za koje vam sugerišu da je to, kako bi mladi u žargonu rekli ‘vrh’ i ostvarenje nekakvog sna, ako ste brutalno iskreni prema sebi vidite koliko je sve to isprazno. Govore vam da ste ušli u historiju zbog ove ili one titule, stalno se koriste neke hiperbole i glorifikacije, a ustvari su to najobičnije koještarije, zato što u ljudskom smislu nisi stvorio nikakvu dodatnu vrijednost, nisi oplemenio ni sebe ni druge. Za mene je porazna činjenica da sat vremena socijalne radnice, ljekara ili učitelja u konkretnom ljudskom smislu više vrijedi nego moja čitava karijera”.

Zaista otriježnjujuće riječi, sušta suprotnost gotovo svemu što možemo čuti i pročitati u medijima i na društvenim mrežama. Male su šanse da ćemo ikada živjeti u svijetu koji drži do pravih vrijednosti, u kojoj su na najvećoj cijeni ljudske djelatnosti koje oplemenjuju čovječanstvo. U takvom svijetu socijalne radnice, ljekari i učitelji spadali bi u najpoštovanija i najpoželjnija zanimanja. Teško je čak i zamisliti takav svijet, a pitanje je i da li je njegovo ostvarenje uopšte moguće. Međutim, nešto drugo je sasvim moguće i lahko izvodljivo: kritički sagledavati realnost, njegovati svijest o stvarnoj ljestvici vrijednosti i ne podlijegati masovnim histerijama. Svejedno da li su ta kolektivna ushićenja nacionalne, sportske, vjerske, političke ili bilo koje druge prirode.

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin.

Izvor: AJB