Piše: Mirza Sadiković
Bosanska krajina je odvajkada bila čuvena po dobrim kovačima. Gotovo da nije bilo naselja, a da u njemu nije bilo barem jednog majstora. Danas je, pak, u cijeloj Krajini tek poneki. Otimajući zaboravu ovaj zanat oživljavaju tradiciju – vraćaju topove na stare gradove i tradiciju njihovog oglašavanja u vrijeme ramazana.
Strpljivo, s vještinom koja se ne može naučiti, nasljeđuju sve tajne kovanja. U nizu dana i noći nastaje top. Rođen iz želje da oživi tradiciju, čiji su pucnji od davnina javljali u ramazanu iftarsko vrijeme, a utihnuli nakon Drugog svjetskog rata.
„Top bi trebao biti na svakom starom gradu. Ja sam imprivizirao ovaj top da ga mogu napraviti da bude u funkciji“, kaže majstor izrađivač topova Dursum Halilović.
Nešto čudno, neka naslijeđena upornost, tjera Dursuma da se ognjište u kovačnici ne ugasi, da vrati topove, koji su odavde iz Bosanske Otoke zauzeli mjesta u Bihaću kod Kule, na starom cazinskom i gradu na Ostrošcu. Uskoro će i u Velikoj Kladuši, Travniku, kao i onaj upravo završen u Maglaju. Konstrukcija i svaki detalj njegovo je djelo. Ručno i radi ih sam.
„To je napravljeno od suhog jasenovog i hrastovog drveta, okovano. Ni voda ne može ući. Cijev je metalna,a obložena je da bude starina. Unutra je metal i sedlo“, kaže Dursum.
Gotovo da se ne zna kada je u ovoj kovačnici počelo da se kuje. Jedna je od prvih u Krajini, danas najstarija. Kovački i kolarski zanat Dursum je naslijedio. Otac Ahmet, djed Ale, pradjed Okan bili su kovači.
Posebno je sretan što su postali turistička atrakcija. I ono najvažnije da su oteli zaboravu tradiciju – ramazanski topovi ponovo odjekuju krajiškim gradovima…
