Vrijedna zbirka sarajevskog kolekcionara: Posebni jatagani, dokument bosanskog vezira Ali Namik-paše koji je 1831. pokušao zaustaviti Gradaščevićev pokret…

“Nema tog alarma, tog ključa i tih blindiranih vrata, koji bi mogli sačuvati ovo moje blago”, kazuje nam kolekcionar, ipak, najviše ljut na nadležne institucije koje, tvrdi, ne čine ništa da se skupocjeni predmeti, u posjedu osoba poput njega, zadrže u BiH. U isto vrijeme, svjedoči i njegovo iskustvo, gotovo svaki dan ga kontaktira neki stranac (u posljednje vrijeme je najviše Turaka), koji kupuju raritete naše materijalne baštine.

“Upravo juče se jedan od njih interesovao za ovo džepno izdanje Kur’ana, iz Perzije, staro preko 240 godina. Stručnjaci tvrde da je u pitanju perfektan prepis, s vrlo rijetkim ukrasima”, priča anonimni sarajevski kolekcionar za Oslobođenje.

Listamo to malo remek-djelo umjetnosti, za koje je posjetilac iz Turske nudio smiješno nisku svotu novca.

“Isto je bilo i sa ovim jataganima. Tri komada, s ukrasima od srebra i pozlate. Stari su više od dva stoljeća. Na jataganima obično stoje i imena vlasnika i majstora koji ih je radio, ali na ovima ih nema. Vrlo je moguće da su pločice vremenom otpale ili su namjerno skinute. Sigurno su i one bile zlatne. No, to da su jatagani ovako raskošni, s izradom, a koje se ne bi postidio ni sultan, dovoljno govori o njihovoj ukupnoj vrijednosti”, ističe Sarajlija i pokazuje nam male zareze na gornjoj strani jatagana, suprotnoj od sječiva.
Na dva jatagana su po četiri crtice, na jednom su tri.

“To znači da su njihovi vlasnici tim jataganima ubili tri ili četiri čovjeka”, objašnjava kolekcionar, stavljajući pred nas i tri kubure. Već i prvi pogled na njih, čak i nama, neznalicama, govori da to nije bilo oružje običnih smrtnika.

Kakav dizajn, kakvo kovanje, kao da je filigranski rad! A dijelovi od srebra i od zlata!
Turčin je i za njih bio zainteresovan, čak je i povisio prvobitno ponuđenu cijenu, ali je ova opet bila jako mala u odnosu na onu koja je realna.

“A vidite ovu sliku sultana Sulejmana. Svojevremeno se nalazila u ateljeu kipara Ivana Meštrovića. Stara je blizu 180 godina, autor je nepoznat. Kod nje je vrlo karakterističan i ram. Takvi ramovi su proizvođeni za specijalne mušterije po cijelome svijetu samo u jednoj londonskoj radionici”, tvrdi Sarajlija, a mi razmišljamo: kako bi bilo dobro pokušati istražiti porijeklo pomenutog i sličnog blaga koje čuvaju sarajevske i mnoge druge porodice po cijeloj Bosni i Hercegovini. I popisati ga, makar. U mnogim državama to se obavezno čini.

Sada gledamo musaf, Kur’an koji je prepisao nepoznati imam Careve džamije.

“Pretpostavlja se da je iz 1820-1830. godine. Zna se jedino to da je isti čovjek prepisao ukupno 66 Kur’ana, a da je 40 od toga sačuvano. Samo se potpisivao kao Ja, ubogi siromah, rob Allahov…”, kazuje kolekcionar, koji posjeduje nekoliko vrlo interesantnih fermana sultana, s pečatima. Na jednom od njih je čudni znak.

“Ovo je pendža, nišandžija. Svaki sultan je imao svoga nišandžiju. To nije neko ko je gledao preko oružja, nego je to bila osoba od velikog sultanovog povjerenja. Samo on i sultan su u tim fermanima znali šifru, dokaz da je ferman autentičan. Možete onda zamisliti kakvo je povjerenje moralo biti između njih”, govori kolekcionar, u čijem vlasništvu je, pored ostalih brojnih dokumenata (do kojih dolazi strpljivo, polako, dugotrajno, na samo njemu i sličnima njemu znanom tržištu) i dokument bosanskog vezira Ali Namik-paše Moralia, koji je, pisao je prof. Mustafa Imamović u svojoj knjizi “Povijest Bosne”, početkom 1831. pokušao privoliti ajane na poslušnost, odanost sultanu i prihvatanje reformi.

Kapetani i ajani su odbili doći u Travnik i krajem januara 1831. sastali su se u Tuzli, postigli dogovor o neprihvatanju reformi i o otporu, posebno prema uvođenju nove vojske i novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Petog februara 1831. su za vođu izabrali Husein-kapetana Gradaščevića, koji je s tim odlukama bosanskih ajana, u pratnji oko 4.000 pristalica, došao u Travnik.

“U prvom većem sukobu sa vojskom velikog vezira, 18. jula 1831. kod Kačanika na Kosovu, Husein-kapetan je izvojevao veliku pobjedu, pa su ga ostali ajani potom proglasili za bosanskog vezira, u kuli Hadži Mujage Zlatara (Zlatarevića) u selu Zabilju kod Viteza. Carski vezir Namik-paša Moralija uspio je pobjeći u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad. Nakon toga je, u Sarajevu, 12. septembra zvanično proglašena i javno objavljena autonomija Bosne”, istražio je prof. Mustafa Imamović.

Eto, tu povijest, njen djelić, sada držimo u ruci. Sagovornik nam kaže da u dokumentu piše kako su se pojavili hajduci, koji pljačkaju narod, pa Ali Namik-paša traži da se podigne vojska koja će ih pohapsiti. Dokument se odnosi na Pljevlja, Čajniče, Rogaticu, koja se naziva Ćelebi pazar, priča Sarajlija, koji neke od dragocjenosti, prije svega one što se u njegovoj porodici prenose s koljena na koljeno, ne bi prodao nizašta.

“Pri ovoj pameti ne, ali nikad se ne zna. No, ima nekih predmeta koje nikada ne bih ustupio strancima. Ako se već rastajem od njih, onda bi mi bilo drago da makar ostanu u BiH. Ali, najviše bih volio da ih otkupe državne institucije. Nažalost, nema fondova za taj otkup, ili su cijene tako mizerne da vas i vrijeđaju”, govori Sarajlija.

A nama su oči ostale na đulsijama od 24-karatnog zlata i srebra, starim preko 150 godina, na raznom nakitu, na savatli posuđu, levhama, rahlama, sedžadama, buhurdarima… I, da, kako se ne složiti sa kolekcionarom da mnogi naši ljudi zapravo ni ne znaju kakve dragocjenosti posjeduju u svojim kućnim bibliotekama i u kućama uopće? Nakon smrti srodnika, sadržaj ormara često završava u kontejnerima.

“Jedna naša institucija posjeduje komadić papira, ne veći od šake ruke, za koji im je nedavno nuđeno milion maraka. Delegacija prijateljske države je samo zbog njega došla, zatražila taj dokument i nije im se izašlo u susret. Pa neka razmisle svi koji u kontejnere bacaju knjige svojih predaka”, kaže sagovornik.

A, ako neko ima višak knjiga ili želi da ih podijeli s drugima, podsjećamo Sarajlije: u MZ-u Koševo-Džidžikovac, Opštinska komisija iz Centra je do prije koji dan prikupljala knjige za Stolac. Možda još nisu tamo prebačene. A Stolac, inače, nema svoju biblioteku. Toliko o stanju našeg duha.