ZAŠTO SE U KUR’ĀNU SVEMIRSKA PROSTRANSTVA MJERE VREMENOM?

 Autor: Enes Karić

“Pa ga [meleka Džibrila/Gabriela] upitah [ja, Muhammed] kolika je udaljenost od neba na kojem je prijestolje Allahovo do Zemlje. I on [Džibril] odgovori da je od onoga neba na kojem je prijestolje Allahovo pa do Zemlje daljina tolika da bi je čovjek svojim hodom mogao preći za pedeset hiljada godina, ovih naših godina, izdijeljenih na mjesece naše i dane.” 

“Postmodum vero quesivi ab eo quantum esset a celo ubi ca-thedra Dei est usque ad terram. Ipse quidem respondit quodab illo celo ubi cathedra Dei est usque ad terram est tantumspacii quantum posset homo ire in quinquaginta milibusannorum de nostris annis et nostris mensibus et diebus.

Uvod

Kako je poznato, u Kur’anu, u suri Oni koji pušu/ Aḏ-Ḏāriyāt  (51:47), kaže se: A Nebo smo mi snagom sazdali i zbilja širimo ga [stalno] Mi!

Nesporno je da se ovdje spominje čudo neprestanog “širenja svemira” i čudo velikih daljina i razdaljina kojima obiluje svemir. Prema Kurʼānu, “širenje svemira” jedan je od načina očitovanja Božijeg ili Božanskog stvaranja. Iz cjeline Kurʼāna vidi se da je kosmos ili svemir ono najveće jamstvo da Bog ima i da je On Onaj Koji Jeste ‒al-Mawğūd.

Dakako, u tzv. naučnom tumačenju Kur’ana ovaj navedeni ajet iz sure Aḏ-Ḏāriyāt  uzima se kao krunski dokaz za tzv. teoriju o Velikom prasku ‒ Big Bang Theory. Nakon Velikog praska, kosmos se stalno širi ‒ tvrde mufessiri koji zastupaju tzv. naučno tumačenje Kur’ana. Prema ovim komentatorima Kurʼāna, sam Bog je htio da dođe do “Velikog praska”, naime, u Kurʼānuse čovjeka opominje da predano razmišlja o tome kako je Bog započeo stvaranje.

Sura Pauk / Al-ʻAnkabūt  (29:20) poziva ljude:

[O ljudi]: Pomno razmislite /duboko poronite/ u to [kontemplirajte o tome] kako je Bog započeo stvaranje!

Naravno, prema Kurʼānu, svojim stalnim stvaranjem svemira Bog dovodi do stalnog širenja i stvaranja svemirskih prostranstava, izvodi ih u postojanje, a time Bog stvara i mnoštvo novih vremena diljem svemira. Vidjet ćemo domalo kasnije da su, prema Kurʼānu, svemirski prostori nerazdvojivi od svemirskih vremena. Njih dvoje se jedno u drugo neprestano ulijevaju, kao svjetlost i sjena, kao dva mora koja se međuse susreću, ali među njima je pregrada, pa svako more traje zasebno. Vrijeme se, tako, javlja kao mjera kretanja vidljive materije u kosmosu. U svojim alinejama o Suncu i Mjesecu, u Kurʼānu se na nekoliko mjestau kazuje da je kretanje Sunca i Mjeseca za ljude na Zemlji važnoi poradi toga jer po tome oni računaju ‒ vrijeme!

Nepojamna prostranstva kosmičkih prostora i vremena

Našu pažnju, u vrlo kratkim napomenama, treba usmjeriti prema pitanju samih prostranstava kosmosa ‒ kako prostorno tako i vremenski. Sama po sebi, ta prostranstva jesu jedno veliko čudo. Stari muslimanski komentari Kur’ana, kao i općenito stara muslimanska djela, govore o prostranstvu kosmosa, i o “hiljadama godina”, najčešće čovjekovog hoda, da bi se ta prostranstva prešla i prostorom, i vremenom. Veoma je zanimljivo, za ovu priliku, napraviti jednu usporedbu između toga kako su ova grandiozna i zapanjujuća kosmička prostranstva prostora i vremena mjerili stari komentatori Kur’ana a kako ovo prostranstvo kosmosa i njegovih vremena mjere danas naučnici i inžinjeri iz NASA-e.

Obje strane, i stari muslimanski komentatori, i “moderne”teorije NASA-e, kosmička prostranstva mjere vremenskim pro-stranstvima. Komentatori Kurʼāna služe se “godinama”, “mjesecima” i “danima”, dok teorije NASA-e uvode tzv. “svjetlosne godine” ‒ na arapskom: as-sanawāt aḍ-ḍawʼiyyah; na engleskom: the light years. Jedna “svjetlosna godina” označava ogromno vrijeme ‒ i jednako tako prostor. To je vrijeme koje u sebi sabire kretanje svjetlosti tokom jedne godine, s tim da svjetlost u svakoj pojedinačnoj sekundi te godine pređe ili prevaljuje kosmički prostor od 300.000 kilometara! Zanimljivo je da i sam Kur’an na nekoliko mjesta ukazuje na to da se prostranstva kosmosa mjere VREMENOM ‒ DANIMA ILI GODINAMA. U suri Padanje ničice/ As-Sağda (32:5) kaže se:

Bog sve raspoređuje, od neba do Zemlje, a zatim se sve k Njemu uspinje u Danu koji traje hiljadu godina kako vi vrijeme računate!

Iz ovog mjesta u Kurʼānu posve se jasno vidi da se kosmička prostranstva mjere “pojmovima” vremena ‒ npr.dan ‒ yawm. Zanimljivo je da se spomenutih “hiljadu godina” vezuje za ljudsko računanje vremena ili vremenskog platna od “hiljadu godina” ovdje na Zemlji. Naravno, sa stranica Kurʼāna, na skrovit način, poručuje se ljudima da njih to vrijeme od “ovih hiljadu godina” višestruko nadmašuje, kao i sam prostor na koji to vrijeme aludira. Time se sugerira čovjeku da ima u vidu da ga kosmička vremena i kosmički prostori višestruko nadmašuju!T akođer, u suri Stupnjevi uspona/ Al-Maʻāriğ , 70:4, jasno se vidi da se nepojamno velika kosmička prostranstva mjere vremenom ili jednim “danom koji traje pedeset hiljada godina”:

Meleci/anđeli i Džibril/Gabriel penju se k Njemu [Bogu] u Danu ‒ pedeset hiljada godina mjera je njemu!

Napominjemo da ove kurʼānske āyate/stavke (32:5; 70:4) ne treba razumijevati u smislu da Bog ima “Svoje mjesto” u svemiru gdje boravi i stoluje ili da je “Bog obuhvaćen nekim mjestom”u svemiru! Naprotiv, ovi āyati/ajeti svojim izricanjima trebaju istaknuti Božansku Veličinu, kao i veličinu Njegova stvaranja svemirskih prostranstava i svemirskih vremena. Naime, iz cjeline Kurʼāna razumije se da Boga ne obuhvata ni mjesto ni vrijeme, On je Taj koji obuhvata sva mjesta i sva vremena i beskrajno ih nadilazi. Prema tome, navedene ajete (32:5;70:4) treba razumijevati i shvatati kao sredstva kurʼānskog izraza kojim se naglašava veličina Božanskog stvaranja i veličina toga što On stvara, napose kosmosa, njegovih prostranstava vidljivihu prostorima i vremenima.

Klasične muslimanske predodžbe o svemirskim prostorima i vremenima

Stari muslimanski komentatori Kur’ana, naprimjer Ibn Ğarīraṭ-Ṭabarī (um. 923. po ʻĪsāu, a.s.), Abu l-Layṯ as-Samarqandī (um. 983. po ʻĪsāu, a.s.) i mnogi drugi, navode mnoga predanja ‒riwāyāt  u kojima se prostranstva kosmosa mjere vremenima ili su izražena u vrlo jasnim vremenskim kategorijama. Iz njihovih djela vidimo da se, barem što se čovjeka tiče, svemirski prostorne može zamisliti ‒ niti ga ima bez kosmičkog vremena, niti se vrijeme može zamisliti ‒ niti ga ima bez kosmičkog prostora. O ovome je lahko konsultirati Aṭ-Ṭabarīja, As-Samarqandīja i druge komentatore Kurʼāna. Njihova djela su danas pri ruci u elektronskim formama i u bibliotekama. Ovaj način i postupak da se svemirska prostranstva mjere vremenima naročito su prisutni u starim muslimanskim djelima koja govore o stvaranju svijeta. Tu se vidi kako klasični muslimanski autori uvode u svoja predanja tvrdnje o nepojamno velikim melecima koji su krilati, kao i predanja o drugim živim bićima, naprimjer, pticama ogromne veličine, ogromnih raspona krila. Paun ‒ṭāwūs, pijetao ‒dīk  i tako dalje ‒ sve do jednog krilatog bića, al-Burāqa, na kojem je Božiji poslanik Muhammed, a.s., prenesen u svome Noćnom putovanju i Usponu ‒al-isrā wa l-miʻrāğ , nalaze se u mnogobrojnim predanjima.

Gotovo sve te hiljade predanja ističu nepojmljivo velike kosmičke daljine i prostranstva, pritom se sve mjeri hiljadama vremenskih jedinica ‒ sati, dani, mjeseci, godine, koje su razumljive čovjeku jer ih živi ovdje na Zemlji. Naprimjer, u djelu Behdžetu t-Tawarih ‒ Radost hronika odŠukrullaha ibn Šihabuddina Ahmeda az-Zakija, govori se da je Svemogući Bog prvo stvorio: a) Muhammedovu svjetlost, iz te svjetlosti stvorio je b) drvo sa četiri grane i to drvo nazvao Jekin ‒Yaqīn, potom je Bog iz Muhammedove svjetlosti stvorio c) pauna i postavio ga na drvo Jekin, Paun je na drvetu Jekin proveo d) sedamdeset hiljada godina itd. Izraz sedamdeset hiljada godina ovdje se donosi ne samo kao objašnjenje trajanja već i objašnjenje veličine prostora koji zaprema drvo Jekin i dotični paun. Dakako, ovaj ulomak treba čitati u okrilju simbolike unutar koje je on jedino i razumljiv. 

Naravno, navedena mjesta iz Kurʼāna utjecala su na to da se u klasičnim muslimanskim komentatorskim djelima nebeska prostranstva mjere vremenom, najčešće zemaljskim godinama. Taj postupak posebno jasno vidimo u starim muslimanskim djelima i knjigama o Miradžu ili Muhammedovom, a.s., usponu kroz nebeske sfere svemira. Na stranicama tih djela vidi se da gotovo svi meleci, koje Muhammed, s.a.v.s., susreće na Miʻrāğu, imaju razumom nepojmljivo velika krila. Vrlo često se kaže da je raspon ili razmak između jednog i drugog krila tih meleka sedamdeset hiljada godina! Ili se, pak, kaže da je širina stopala u tih meleka ‒ ili tih kosmičkih živih bića “sedam hiljada godina hoda čovjekova”.

Kad seu djelu Kitāb al-miʻrāğgovori o “zavjesama”, “pregradama” ili“zastorima” u svemiru, kaže se da ih na jednom mjestu ima sedamdeset, te da “svaka od zavjesa imaše debljinu pet stotina godina hoda ljudskoga”. U istom djelu govori se o jednome meleku: “A taj melek imaše u ruci svojoj jedno pero, cijelo sjajno, čija dužina bijaše pet stotina godina ljudskoga hoda.” Naravno, ovog meleka ili anđela poslanik Muhammed susreo je na jednoj od svo-jih dionica uspinjući se s Džibrilom kroz nebeska prostranstva.

Također, na pitanje poslanika Muhammeda, a.s., koliko je “Zemlja udaljena od prvoga neba”, Džibril mu je odgovorio: “Znaj, Muhammede, da je daljina između zemlje i prvoga neba tolika da bi čovjeku trebalo šest stotina i šezdeset i tri godine hoda da je pređe.”

‒Scias, Machomete, quod a primo celo usque ad terramest tantum spacii quantum posset homo ire in. VI c LXIII. annis. 

Kitāb al-miʻrāğ  navodi i da je sam Raj, na neki način, dio kosmosa i da je obuhvaćen velikim prostranstvima. Tako Ridwān, melek koji stražari i čuva Raj ‒al-ğannah, odvodi poslanika Muhammeda do nekog “zabrana, koji bijaše pun ptica, zelenih, žutih i svakojakih drugih”. Dalje se kaže: “Te ptice bijahu čudesno velike i prelijep bijaše miris njihov.” Erant enim hee aves mira-biliter magne et bene ultra modum similiter redolentes.  Kitāb al-miʻrāğ  spominje i jedno biće u obličju vola: “Znaj da onome volu od jednoga roga do drugoga ima pet stotina godina ljudskog hoda…” Nadalje, govori se o jednom meleku, koji drži jednu zemlju, “stasom je [taj melek] tolike dužine koliko bi čovjek pješice mogao preći za pet stotina godina”.

Također, poslanik Muhammed je za svoga Mirādža vidio i“sedam zemalja”, tamo je vidio jedan predio ‒ brijeg Thara, koji je podijeljen krugovima na sedam dijelova. “Svaki od tih sedam dijelova udaljen je od drugih zemalja pet stotina godina[čovjekova] hoda.” ‒ Et quilibet istarum septem parcium distatab aliis terris quantum posset homo ire in .V c. annis… I tako dalje, sve u ovom smjeru mjerenja prostora vremenom, koje sespominje na mnogim mjestima u ovoj vrijednoj knjizi. Naravno, cilj ovdje nije da se cijenjeno čitateljstvo zamara nabrajanjem tih predanja iz drevnih muslimanskih knjiga u kojima se na hiljade mjesta govori o tome da su stari muslimanski autori mjerili kosmička prostranstva vremenom ‒ sve to u skladu sKurʼānom. K tome, meleci ili ptice ‒ npr. spomenuti paun ‒ṭāwūs, služili su im kao jedna predstava da njome predoče veličinu i nezamislivu ljepotu i grandioznost Božijeg stvaranja kosmosa i svega što je u kosmosu, zvijezda, planeta i sazviježđa, naprimjer.

NASA i njezine predstave svemirai mnogih vremena u njemu

U principu, NASA-ine predstave o kosmosu, njegovim prostranstvima i vremenima, mnogo se ne razlikuju od starih muslimanskih predstava. Naravno, u NASA-inim teorijama i predstavljanjima kosmosa najčešće se Bog ne spominje, nema meleka ili anđela, ne susrećemo velike kosmičke ptice, ne govori se o Božijem stvaranju. Ali, u svoje teorije NASA, ipak, uvodi vrijeme i njime mjeri prostranstva kosmosa gotovo na isti način na koji su to radili i klasični muslimanski autori ili mnogi klasični autori iz drugih kultura.

Ako pogledamo NASA-in film Infinity ‒ Beskraj ili Duboki svemir , vidimo da se spominju takozvane “svjetlosne godine”. Kaže se da je sazviježđe Andromeda od “našeg” Sunčevog sistema [ili “naše galaksije” Mliječni put] udaljeno oko dva miliona svjetlosnih godina. Potom film Infinity govori o galaksijama udaljenim deset miliona svjetlosnih godina. Potom se nabrajaju galaksije koje su udaljene dvadeset miliona svjetlosnih godina itd., da bi se spomenula galaksija Sombrero koja je od “nas udaljena četrdeset miliona svjetlosnih godina”! A onda se u filmu Infinity kaže da su sve ove spomenute galaksije “relativno blizu” naše galaksije ili Mliječnog puta. “Blizinu” i “daljinu” među galaksijama ili sazviježđima film Infinity uvijek mjeri “svjetlosnim godinama”. K tome, film Infinity ustvrđuje kako se galaksije jedna od druge udaljavaju “prema svim smjerovima u svemiru”, reklo bi se: nekuda prema svim vanjskim obodima svemira ‒ ako je takvo što uopće zamislivo! Naravno, danas se izraz “svjetlosna godina” uzima kao nešto što je naučno, kao nešto što je tačno, ikao nešto što se uopće ne dovodi u pitanje. Dakako, “svjetlosna godina” nezamislivo je veliko vrijeme ‒ i vremensko prostranstvo, uzmemo li u obzir da moderna fizika tvrdi da svjetlost pređe tri stotine hiljada kilometara u jednoj ‒zemaljskoj sekundi! Ali, vrlo je važno vidjeti da NASA-ine teorije i emisije o kosmosu ne mogu bez svjetlosnih godina ‒ baš kao što ni stare ili klasične muslimanske teorije o kosmosu nisu mogle bez onih silnih hiljada i hiljada godina. Princip je ostao isti, prostranstva kosmosa mjere se prostranstvima vremena. 

NASA uglavnom spominje na milione svjetlosnih godina ‒ baš kao što muslimanska djela spominju na hiljade hiljada krilatih meleka koji nastanjuju ovaj kosmos na način jednog “krilatog i letećeg vremena”. Ovdje se dolazi do važnog pitanja: da li je tzv. naučno objašnjenje od NASA-e objasnilo prostranstva kosmosa na neki bolji ili vjerodostojniji način, od starih muslimanskih objašnjenja raspona kosmosa, gdje se uvode krilati meleciili neobično velike ptice i gdje se govori o ogromnom rasponu njihovih krila ‒ najčešće se između jednog i drugog krila nalazi razdaljina od sedamdeset hiljada zemaljskih godina?! Na ovo pitanje svako treba pronaći svoj odgovor tako što će uspoređivati klasična muslimanska djela o kosmosu, posebno ona o Poslanikovom Mirādžu, s jedne strane, i NASA-ine teorije i one njihove nezamislive milione, pa i milijarde, svjetlosnih godina, s druge strane.

Recimo posve na kraju: pretpostavljamo da su mnogi od čitatelja ovog eseja barem nekada pogledali nebesa kroz teleskop, makar onaj najobičniji. I šta su vidjeli? Vidjeli su sazviježđa, najčešće u spiralnom obliku, sva ta sazviježđa nalik su pticama čudnih oblika, s krilima još čudnijih oblika. Sva sazviježđa koja kro zteleskope vidimo kreću se svojim lebdećim putevima svemirom koji se neprestano širi. Štaviše, teorije NASA-e vrlo često govore o “jatima sazviježđa” pri čemu misle na skupine sazviježđa. Pojam ptice ili jata ptica jezik NASA-e nije mogao izbjeći. I dok nam je lahko zamisliti jata ptica, jer ih vidimo na planeti Zemlji, jata sazviježđa moramo gledati kroz velike teleskope. Gledanjem kroz teleskope tajna svemira ne biva manjom, već sve većom.

 Naravno, muslimani danas ne trebaju biti protiv moderne nauke, potrebno je da je izučavaju, da budu kompetentni istraživači svemira i, kako se to obično kaže, pojavnoga svijeta. Pa ipak, pri svemu tome ljudi trebaju biti svjesni da je “zvjezdano nebo” iznad nas, kako bi kazao Immanuel Kant, jedna velika tajna i jedna činjenica koja čovjeka obavezuje na moralna pozvanja.

Mnoge današnje NASA-ine teorije o kosmosu mogu dobro objasniti to KAKO kosmos izgleda i kako se širi. Mnogo teže je objasniti ono ZAŠTO uopće ima kosmos, zašto je došlo do njegova nastanka? Recimo na kraju da klasični muslimanski autori ovo ZAŠTO KOSMOS nisu objašnjavali bez Boga. Nisu ga objašnjavali bez Božanskog čuda stvaranja. Dakako, dobro je napomenuti posve na kraju da se nikakvim teleskopima, pa ni onim najsnažnijim i najvećim, ne može vidjeti Bog u Svemiru ili negdje “onkraj” ili “iza” svemira. Poruka Kurʼāna je da se prvo razmišlja o Božijim stvorenjima, npr. o sazviježđima. Potom će samo čovjekovo srce spoznati Boga, dok će čovjekov razum spoznati razloge i svrhe Božanskog stvaranja prostora i vremena. Vjerovatno su tu razlozi zašto Kurʼān spominje u istom mahu prostor i vrijeme. Bez toga dvoga nije moguće spoznati vječnost. (…)

Naslovna fotografija – NASA

Iz opisa iste: Ovaj pejzaž “planina” i “dolina” prošaran svjetlucavim zvijezdama zapravo je ivica obližnje, mlade regije u kojoj se formiraju zvijezde zvane NGC 3324 u maglini Carina. Snimljena u infracrvenom svjetlu NASA-inim novim svemirskim teleskopom James Webb, ova slika po prvi put otkriva ranije nevidljiva područja rađanja zvijezde.

–Nalazi se otprilike 7.600 svjetlosnih godina od nas.