𝗧𝗲𝗸𝘀𝘁 ‘𝗡𝗮š𝗮 𝗼𝗺𝗹𝗮𝗱𝗶𝗻𝗮’ 𝗼𝗯𝗷𝗮𝘃𝗹𝗷𝗲𝗻 𝘂 𝗹𝗶𝘀𝘁𝘂 𝗕𝗼š𝗻𝗷𝗮𝗸, 𝟭𝟴𝟵𝟭. 𝗴𝗼𝗱𝗶𝗻𝗲

-Vrijeme je, da već progovorimo koju o našoj omladini, koja bi trebalo da bude prava potpora i uzdanica našeg naroda. Trebalo bi da teži za nečim višim, da korača višem stepenu obrazovanosti, da napreduje duševno i tjelesno.

O omladini ovisi naša budućnost, koju treba da ona svojim radom snuje. Ona treba da svoje zlatno vrijeme upotrijebi na koristan rad ili na nauku, te da se pripravi za svoju svetu zadaću, koja je čeka u starije dane, a da i njezini stariji, vidivši je tako spremnu, mirne savjesti umru i mirno počivaju u svome grobu.

Ali na žalost naša omladina ne shvaća svoje svete dužnosti. Ona se udaljila daleko od svog cilja, pa zabludila stranputicom, koja je vodi vječitoj propasti.

U samome Sarajevu naćićeš puno mladića, koji nemaju nikakve korisne zabave ni zanimanja, već trate svoje zlatno vrijeme u besposlici. Naslijedili su imanja i gotovinu, koju su njihovi oci zaslužili krvavim znojem pa sad troše bez računa, troše i onoliko kolko ne mogu.

Zimske dane provode u kafanama ili drugim mjestima, te ne samo da na igrama gube silan novac, nego sjedeći po vas dan u onom zagušljivom i pokvarenom vazduhu i dimu troše svoju mladost i kvare dragocjeno zdravlje.

A čim se približi veče, nastane drugi život.

Mladež se razigje po gostionama i mejhanama te nastavi pijančevanje do kasno doba noći. Tu se troši i pije bez kraja. S početka se to troši i pije umjereno, a čim im piće zavitla mozgom odmah i oni okrenu debeli kraj.

Sad pospu forinte u bezposlici kao karantani, a boce se redaju po stolu, pa ko se je god tu desio, samo neka pije. Kad se tako mladići valjano izopijaju, pa ako se prije toga još megju se junački ne potuku i ne dobiju konak u policiji, krenu u neko doba noći kući mjereći testu s desna i s lijeva.

U tako žalosnom stanju jedva se dotetura svaki mladić svojoj kući, prevali se u postelju kao bez svijesti i prespava noć, ili bolje reći dan, u ludim snovima. Kad se opet digne, jadan i žalostan, glava puna mahmurluka, a tijelo sve dršće, nije sposoban za nikakav rad. A on šta će, već udri Jovo na novo kao i jučer. Traži rakiju, da razbija mahmurluk, pa onda u kafanu na igru, pa opet u gostionu ili u mejhanu. I tako ti naši mladići trate dan za danom, tako troše svoje dragocjeno vrijeme.

A kad toplije sunce grane i otopi se snijeg, kad se livade zazelene i voćke okite beharom, onda se mladež kreće po teferičima, a ostavlja kafane i mejhane varoške. To se sada čine izleti po vrelu Bosne, po llidži po Kiseljaku i t. d. Ta da samo dogješ na Ilidžu, kojim bilo danom, a osobito petkom i nedjeljom, pa šta ćeš vidjeti?

Medju ostalom svjetinom, padaju ti u oči naši mladići, koji se jatomice kupe u bašče pod zeleno drveće i traže zabavu samo u rakiji i drugome piću. Kad se tako mladići sakupe na teferiču i dočepaju se rakije, ne mogu se prije ostaviti, dok im se ne počme čitav svijet oko njiha kretati.

Kad se tako dotjeraju, onda nastane istom pravo njihovo veselje. Sad istom čuješ ne moralne pjesme i razgovore, a malo za tim nastane vika i svagja. Primakni se malo bliže kolu tih mladića, pa im zaviri u lice, vigjećeš, da su to sve mladići od 15-25 godina, mladići, koji još imadu vremena, da se poprave i koji su kadri, da što nauče.

Čisto te u srcu zaboli, kad vidiš dječka od 15-16 godina, gdje se testom zavaljuje, ili ga vidiš, gdje se je od pjanosti gdje god strovalio, pa ne zna gdje mu je glava. Ali šta ćemo mi, kad oci i starješine, koji su pozvani u prvom redu, da to zapriječe, gledaju hladnokrvno, kako im se sinovi gube u raskošnim društvima i tope se u svojoj nesreći, kad gledaju mirne duše, kako im sinovi propadaju moralno i materijalno.

Roditelji i starješine trebalo bi, da rade iz svih sila, da svoju djecu izbave iz te pokvarenosti te da ih okrenu na pravi put dok je još vremena.

Ali ovdje moramo da prigovorimo i nekim očevima, koji su razmazili svoje sinove i daju im i sami povoda, da krenu stranputicom.

Vodajući svoje sinove po teferičima u raskošna društva, gdje se samo pije i vode ne moralni rasgovori, oslagjuju svojoj djeci taj život i čim se dočepa novaca, počme, naravno je, taki život i provoditi. Još moramo, da istaknemo jednu vrlo žalosnu pojavu, a ta je: prekomjerno teferičovanje našeg ženskinja po javnim mjestima, kao po llidži i vrelu Bosne.

O tome ne ćemo ovaj put da govorimo opširnije, nego krivimo i u tom pogledu domaćine, koji dopuštaju, da im ženskinje, svojom raskošju, nanose sramotu.

Ovoliko za sad, a drugi put ćemo biti oštriji, te ne ćemo štediti nikoga.

Naslovna fotografija – ilustracija (internet)