Dejan Muhamedagić: Pismo daidži iz Beča

Dejan Muhamedagić: Pismo daidži iz Beča

Dragi moj daidža!

Nekako ti naši telefonski razgovori uvijek završe u ofsajdu, da se izrazim fudbalskim rječnikom. Probaću sad na ovaj način da nam poboljšam komunikaciju. Znam da se ti jako brineš i da misliš da je sve što radim suludo. Ali, da krenem sad odnekud, recimo od Beča i Austrije. Meni nikad nije odgovarao njihov mentalitet niti običaji, niti način na koji obavljaju poslove ili provode svoje slobodno vrijeme. Švabo je to! Ima izuzetaka, ali ja ne želim da živim s izuzecima. I ti izuzeci se ne mogu potpuno otrgnuti od tog “austrijanizma”. Okreni, obrni, džaba je koprcati se jer spasa nema. Nema rahatluka! A kakav mi je to život bez rahatluka?!

Meni je u Bosni dobro jer imam tebe i sve vas: ujnu, Bracu, Ildesu, Dijanu, Selu… da ne nabrajam jer tu su, bogami, i komšije. Meni je ćeif sa Salkom razmijeniti koju na mostiću preko jaruge ili… ma, ćeif mi je jednostavno stajati i promatrati one naše kuće i bosansko nebo i… opet da ne nabrajam: Krajina je mjesto za mene, i Samardžići su mjesto za mene, meni su i te naše muke i naporne i slatke, jer se možemo požaliti jedan drugome i jer ima uvijek mjesta za šalu i za pokoju doskočicu. Ukratko, ja se s našim ljudima daleko bolje razumijem nego s bilo kim drugim, bili to Austrijanci, Francuzi, Amerikanci, ili šta ti ja znam ko. I naši ljudi, uprkos svemu, uglavnom imaju dobru narav, čak i kada izgleda da nije tako, do nje se uz sasvim malo napora može doprijeti, sa samo malo dobre volje, a ja dobre volje imam napretek.

Večeras sam skinuo svoje ime s vrata jer se ovdje više ne osjećam sigurno. Ne želim te ružnim detaljima zasipati, ali moje ime je ovdje pogrešno, i to s dvije strane. Meni ovdje više nema mjesta, i tačka. To bi trebalo i vi da možete shvatiti. To je i tata učinio negdje 1992. godine.

Eto, dragi moj daidža, ne znam šta bih ti više pisao, imalo bi se još mnogo toga reći, ali ovo moje pisanije je već predugačko. Radi se jednostavno o osnovnom egzistencijalnom strahu, i to se mora razumjeti.

Izvor: urbanmagazin.ba

Previous Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin: Godišnjica rođenja Meše Selimovića
Next Dani vakufa: Svečano otvoren Islamski centar "Sultan Ahmed" u Zenici

You might also like

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Janja Beč Nojman: Negiranje genocida ne mijenja činjenice

“Sve dok su na vlasti u Srbiji isti oni koji su na različite načine učestvovali u genocidu u Bosni i Hercegovini, reizdanje knjige ‘Pucanje duše’ jeste čudo” , kaže autorka

RIJEČ

Marija Ratković: Bez jasnog političkog stava u Srbiji o tome šta se desilo, režim i njegovi istaknuti pojedinci i dalje truju i huškaju na rat

Osvrt publicistkinje Marije Ratković na nedavni pokušaj negiranja prijedorskih logora i omalovažavanje žrtava… -Da skratimo priču. Negiranje zločina iz 92 u Prijedorskom kraju, 2021. godine kada je većina počinioca već

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

U Sarajevu promovisana knjiga “Kćeri magle”: Priča o Gorancima, narodu koji je svačiji i ničiji

Namik Dokle, poznati albanski pisac, promoviosao je danas u Bošnjačkom institutu u Sarajevu roman “Kćeri magle” objavljen u izdavačkoj kući Connectum iz Sarajeva, koji obrađuje život i patnje Goranaca iz