Zašto se žuri hrvatskoj politici da ‘reorganizuje’ Bosnu i Hercegovinu?

Svjedoci smo intenzivne kampanje Dragana Čovića za reorganizaciju i federalizaciju Bosne i Hercegovine, lider HDZ-a je više puta naglašavao da su to prioriteti za 2017. godinu.

Čović naravno nije sam u toj priči, iza njega stoji oerganizacija koja je iznjedrila i tzv. Hrvatsku samoupravu 2001. godine – Hrvatski narodni sabor BiH.

Snažnu podršku novim podjelama naše zemlje daju i zastupnici Republike Hrvatske u Evropskom parlamentu.

Možemo reći da je lobiranje za ‘hrvatsku stvar’ u Bosni i Hercegovini glavna diplomatska inicijativa RH. Jedna od zastupnica u pomenutom parlamentu i zagovornica federalizacije Bosne i Hercegovine je i Željana Zovko, donedavna ambasadorica Bosne i Hercegovine u Italiji!

Primjer Ž. Zovko nam mnogo toga govori, pa i to da su bosanski Hrvati možda i najpovlaštenija etnička skupina uopće. Na posljednjem popisu stanovništva 15% stanovnika naše zemlje se izjasnilo kao Hrvati. Kao takvi su ravnopravni i konstitutivni u Bosni i Hercegovine, a istovremeno se vode i kao hrvatska dijaspora te posjeduju i državljanstva RH. Koriste sve povlastice dvije države…

Interese Bosne i Hercegovine nema ko zastupati u Evropskom parlamentu, izuzev Jasenka Selimovića, delegata Liberalne stranke Švedske. On je istakao da se sadržajem nacrta godišnjeg izvještaja o Bosni i Hercegovini šalju dvije kontradiktorne poruke.

– Prva je da govorimo o potrebi zemlje da razgovara sa Evropskom komisijom i Evropskim parlamentom jednim glasom i da odgovara na Upitnik jednim glasom, a zatim zagovaramo potrebu federalizacije, koja u slučaju Bosne i Hercegovine znači etničku federalizaciju, a koja će značiti nefunkcionalnu zemlju. Zatim govorimo o očuvanju Dejtona, a podržavamo amandmane koji dovode u pitanje isti taj Dejton – istakao je Selimović. Hrvatski zastupnici su uložili veliki broj amandmana na navedeni izvještaj – prijedlog istog je usvojen u utorak poslijepodne od strane Vanjskopolitičkog odbora Evropskog parlamenta.

Postaje jasno da velikohrvatska politika pokušava razgraditi Bosnu i Hercegovinu baš kao i velikosrpaska, samo na suptilniji način – diplomatski i ‘odozgo’, za razliku od otvorenih nasrtaja Dodika i sličnih protagonista s druge strane.

Posljednja šansa za velikohrvatsku politiku

Postavlja se pitanje zašto se žuri Čoviću i zašto mu je stalo da se stvari završe baš u ovoj godini?

Odgovor bi mogao biti u tome što se krajem ove godine očekuje pravomoćna presuda Jadranku Prliću i još petorici čelnika samozvane ‘HR-HB’.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je šestericu bivših čelnika samoprozvane ‘Herceg-Bosne’, optuženih za zločine nad bošnjačkim stanovništvom.

Sudsko vijeće Haškog suda presudilo je većinom glasova u prvostepenom postupku da je sukob HVO-a i Armije BiH bio međudržavni sukob, te da su šestorica visokih funkcionera nekadašnje samozvane ‘HR-HB’ i članovi državnog i vojnog vrha Hrvatske bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata.

Tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik “Herceg-Bosne” Mate Boban odlučili su da je za uspostavljanje ‘Herceg-Bosne’ neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva.

Vijeće je, također, utvrdilo da je u Bosni i Hercegovini postojao udruženi zločinački poduhvat, čiji je cilj bio osnivanje entiteta sa hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini, a on bi se naknadno pripojio Hrvatskoj ili postao nezavisan entitet.

Optužbe su to koje teško kompromituju ne samo politiku HDZ-a BiH, nego i politički vrh Republike Hrvatske! Otuda i sve nervoznije reakcije hrvatskih političara – sjetićemo se i istupa Zorana Milanovića i snimaka na kojima spominje navedeni haški proces.

Ovo što hrvatska politika pokušava postići preko EU parlamenta i Čović u Bosni i Hercegovini u vezi reorganizacije/federalizacije ili prosto rečeno nove podjele naše zemlje i pokušaja stvaranja trećeg entiteta.. u suštini je to sve na tragu propalih zločinačkih poduhvata i nastojanje da se isti ožive. Ako Haški tribunal pravomoćno potvrdi prvostepenu presudu Prliću i društvu – bila bi to presuda velikohrvatskoj politici iz devedesetih, kao i poraz onih koji i danas zagovaraju istu politiku.

 (MiruhBosne)