Bosanski pojasevi i nakit rađen na bosanski način

Bosanski pojasevi i nakit rađen na bosanski način

U dokumentima se najprije pojavljuju pojasevi sa oznakom da su rađeni u bosanskom stilu, zatim nakit (prstenje, naušnice, vijenci za glavu), posuđe, oružje, a potom i odjeća.

Među proizvodima domaćih zlatara pojasevi zauzimaju prvo mjesto. Po težini i obliku izrade razlikovali su se muški i ženski pojasevi, a potom i pojasevi izrađeni od srebra, zlatni i pozlaćeni.

D. Kovačević-Kojić kaže da se prema broju arhivskih podataka može zaključiti da su upravo pojasevi karakteristični za bosansko zlatarstvo. Njihova težina i način obrade ih karakterišu kao bosanski proizvod.

Sa ostalim izrađevinama od srebra, pojasevi su predmet nasljeđivanja, nalaze se u depozitu van zemlje, ali se najčešće pojavljuju kao zalog u kreditnoj trgovini.

U depozitu kojeg su zajednički otvorili Sandalj Hranić, njegova žena Katarina i njena majka, banica Anka Vukčić Hrvatinić, , 1406. godine, nalazio se i pojas sa srebrenom verigom, težak oko 7,5 kilograma, zatim dva uznosita i dva niska pozlaćena pojasa. Dva su načinjena na velutu, jedan na crvenoj koži, a jedan na crvenoj svilenoj tkanini. Već u januaru 1407. godine iz depozita su izuzeta ona dva na velutu i onaj rađen na crvenoj svilenoj tkanini.

Pojas uznositi srebreni, pozlaćen, na crvenoj koži i pojas sa srebrenom verigom izuzeti su iz depozita u januaru 1413. godine, da bi ponovno bili uloženi, ovaj put u depozit samo banice Anke i njene kćerke Katarine koja se u međuvremenu razvela od Sandalja.

Druga Sandaljeva žena Jelena deponuje u Dubrovniku 1441. godine srebreni pozlaćeni pojas na plavoj tkanici i jedan pojas na crvenom hazdeju (skupocjenoj tkanini) izvezen srebrom.

Ovaj pozlaćeni srebreni pojas na plavoj tkanici spominje se ponovo u njenom testamentu iz 1442. godine, a u testamentu hercega Stjepana iz 1466. godine spominje se pojas “činjen s biserom” i još dva pojasa koje ostavlja svojoj trojici sinova.

Tu je i “pas lep i velik zlatan na pantareli crveni što je načinio Rambot”. (Bilježi Lj. Stojanović…)
U testamentu kneza Pribislava Vukotića iz 1475. godine, kojeg je sačinio u Padovi, pored više srebrenih pojaseva, njegovih i njegove žene Doroteje, nalazi se i knežev veliki srebreni, pozlaćeni pojas izrađen na bosanski način. “Ne zna se da li se ovaj bosanski pas izdvajao od ostalih po kroju i ornamentici”.

Domaći trgovci su, između ostalog, davali u zalog i bosanske srebrene pojaseve kao garanciju za uzimanje novčanih kredita, uglavnom kod dubrovačkih trgovaca. Ukoliko nisu bili u mogućnosti vratiti pozajmljeni novac u dogovorenom roku, založene stvari su se mogle prodati na javnoj licitaciji. Na taj način su se, između ostalog, i bosanski pojasevi našli u posjedu dubrovačkih trgovaca, kako onih koji su poslovali u Dubrovniku tako i onih u bosanskim gradovima, a od njih kupljeni, našli bi se u posjedu ne samo dubrovačke vlastele, nego i plemića drugih dalmatinskih gradova.

Njihovu vrijednost potvrđuje i činjenica da nisu samo bosanski velikaši nosili ove pojaseve.

Mnogi plemići iz dalmatinskih gradova upotrebljavali su bosanske srebrene pojaseve, pa su ih tako 70-ih godina XV stoljeća posjedovali splitski plemići Mihovil Avanzi i Franjo Petraki.

Dubrovački trgovac u Fojnici Maroje Veseoković, u popisu zaloga svojih dužnika, je pored 20 srebrenih čaša, 60 srebrenih i 3 zlatna prstena, te više dugmadi imao i dva srebrena pojasa.
Doberko Stuparić, također trgovac iz Fojnice, u svom dućanu je imao čak 23 ženska pojasa.

Radojko Dobrojević, trgovac sa Neretve, je također na ime zaloga primio pet pojaseva i 10 srebrenih čaša, a u dućanu splitskog trgovca Ostoje Utišinovića 30. marta 1450. godine inventarisano je 17 bosanskih pojaseva.

Vojvoda Petar Kovačević je dao dubrovačkom trgovcu Petku Pribojeviću u Srebrenici, kao zalog za kredit u iznosu od 200 dukata, pozlaćeni srebreni pojas. “Doduše nije izričito rečeno da je pojas bosanski, ali ne treba izgubiti iz vida da se radi o poslovnoj transakciji u samoj Bosni”.

Već je rečeno da, ukoliko kredit na vrijeme nije bio vraćen, založeni predmeti su prodavani. Tako je na jednoj licitaciji, pošto dug od 50 dukata nije bio vraćen, prodan srebreni pojas u visini duga, koji su založila braća Staretići kod dubrovačkog zlatara Andrije Sorkočevića.

Međutim, bosanskih pojaseva bilo je i u običnim zalagaonicama duž Jadranske obale. Cijena im se određivala po količini srebra koja je u njih ugrađena, ali i po izradi, pa je tako jedan založen u Splitu procijenjen na 30 dukata, dok je drugi, na Korčuli 1455. godine, vrijedio 54 dukata. U Splitu se 1438. godine našao založen i srebrom ukrašeni pojas bosanskog kneza Restoja, koji je procijenjen čak na 230 dikata.

U Splitu se 1482. godine nalazi založen i jedan srebreni bosanski pojas težak oko 3,5 kilograma procijenjen na svega 20 dukata. Bosanski pojas splitskog trgovca Radića Radosalića, 1488. godine, procijenjen je u vrijednosti od 45,5 dukata. Kako je to period nakon pada Bosne pod osmansku vlast, vjerovatno ih je bilo dosta založenih, pa im je cijena pala ispod stvarne vrijednosti.

Nakit rađen na bosanski način

Među podacima koji se odnose na nakit ima i onih koji se odnose na predmete rađene bosanskim stilom, mada daleko manje od onih koji se odnose na na bosanske pojaseve.

N. Miletić navodi da se o posebnoj vrsti prstenja, tipičnog za Bosnu, može govoriti samo kada je riječ o prstenovima rađenim u bakru na kojima su ornamenti gotovo identični onima na stećcima. I za B. Radojković samo grupa bakarnih prstenova sa urezanim mačem, strijelama i sličnim znacima potekla je sa tla Bosne. “Na tom prstenju, koje je verovatno rad bosanskih zlatara, nalaze se i dekorativni motivi koji kao da su kopirani sa stećaka, što bi opet govorilo o jedinstvu stila na bosanskom tlu, ali van dvora”. (B. R.)

Činjenica jeste da se nošenje i posjedovanje srebrenih i zlatnih prstenova mora vezivati za vladare i bosansku vlastelu, ali to ne znači da su svi bili predmet uvoza, odnosno da su ih izrađivali dalmatinski majstori.

Pored arheoloških nalaza (tri zlatna prstena nađena u Vrućici kod Teslića, sa ugraviranim natpisom “Virnoga Bog pomaga”, zatim zlatni prsten sa kamenom nađen u kraljevskom grobu u Arnautovićima,) i pisani dokumenti spominju zlatne prstenove, doduše ne uvijek sa odrednicom da su rađeni u bosanskom stilu.

U testamentu Jelene spominje se više prstenova među kojima i jedan zlatni prsten sa dva plava kamena i jednim safirom i prsten sa zmajevim okom, a u testamentu hercega Stjepana “prsteni gospodina hercega što ih se nađe s kamenjem”.

U testamentu iz 1475. godine kneza Pribislava Vukotića, komornika hercega Stjepana, spominje se njegov pečatni prsten od zlata i sedam zlatnih prstenova sa dragim kamenjem, njegove žene.

Na jednom vjereničkom prstenu, na kojem se osjeća utjecaj gotike, stoji natpis koji potvrđuje da je rađen u Bosni.

M. Wenzel stilskom analizom prstenova ukazuje, između ostalog, i na snažan memlučki utjecaj na umjetnost u Bosni prije osmanskih osvajanja.

Prstenova rađenih na bosanski način ima i među založenim predmetima. Dubrovački trgovac u Fojnici Maroje Veseoković, u popisu zaloga svojih dužnika, između ostalog je imao i 60 srebrenih i tri zlatna prstena.

Katarina, žena hrvatskog plemića Petra Mihalića, dvorjanina u službi Frankopana, založila je u Splitu kod Radića iz Bosne između ostalog i prsten bosanske izrade.

Stanica, žena splitskog trgovca Radića Radosalića, prilikom otkupa jednog zaloga 1482. godine, spominje 6-7 srebrenih prstenova s dijamantima, bosanske izrade.

Pečatni prstenovi bosanskih vladara i vlastele, sa izrađenim grbom, amblemom ili monogramom vlasnika, su svakako rađeni u bosanskom stilu.

Uz prstenove najbrojnije kao arheološki nalaz su naušnice, od onih izrađenih kao jednostavne karike, preko onih sa jednom, dvije ili tri jagode, do naušnica zrakastog tipa (oboci), za koje P. Anđelić navodi da su rad domaćih majstora, nastale pod utjecajem dalmatinskohrvatskog kulturnog kruga. “Kao specifične zlatarske tehnike upotrijebljene su najčešće razne vrste filigrana i granulacije”, izrađene od srebra ili pozlaćene. Podataka o ovoj vrsti nakita nalazimo i u pisanim izvorima.

Humski vlastelin Nenac Ćihorić je deponovao u Dubrovniku jedan par “slavenskih okruglih naušnica od zlata sa dragim kamenjem, i to sa umetnutim safirima, rubinima i krupnim perlama u krugu oko njih”.

Gospođa Jelena Sandaljeva ostavi 1436., a potom i 1441. godine “u poklad u našem komunu” oboce (naušnice zrakastog tipa), od kojih su jedne sa četiri velika i dva mala crvena kamena sa 12 zrna velikog bisera, okovane sve u zlatu “i pri njih dvie grivnice manega bisera, zatim, jedne također zlatne sa 4 crvena i 4 plava kamena, druge “načinjene od bisera sa 4 balasi i još jedne biserne sa 4 balasi i 4 safira”.

U njenom testamentu spominju se samo veliki i mali oboci, a u ostavštini hercega Stjepana dva mala oboca s malim biserom.

U arheološkim nalazima rijetko se susreću ogrlice, što ne znači da nisu bile u upotrebi kao sastavni dio nakita, o čemu svjedoče likovne predstave (na liku kraljice Katarine prepoznaje se dvostruka ogrlica).

“Kolarini” izrađeni sa dragim kamenjem se spominju u testamentu hercega Stjepana.

U svom testamentu iz 1486. godine Milorad Boxienovich iz Smedereva navodi i “una zoya alla bosnexe cum perle”.
Izvor: ‘Bosanski stil – jedna od osobenosti bosanskog srednjovjekovlja’, Vesna Mušeta-Ašćerić

Naslovnica: zlatni srednjovjekovni pečatni prsten sa ljiljanom – pronađen 2012. na lokaciji zgošćanske nekropole stećaka u Kaknju.
(MiruhBosne)

Previous Stari Grad će stipendirati učenike koji izučavaju stare zanate
Next Bosanski ljiljan pod nogama srpskog orla

You might also like

KULTURA I UMJETNOST

Pjesma “Ne daj se Bosno” bila je prvi poziv da moramo stati na branik odbrane domovine Bosne i Hercegovine

Ponosna sam što sam bila vojnik u redovima Armije RBiH, koji je pjesmom branio svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu, i bez razmišljanja bih to ponovno učinila, rekla je u intervjuu

KULTURA I UMJETNOST

U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine otvoren History Fest

  Ovogodišnji History Fest, koji se održava od 31. maja do 3. juna, otvoren je večeras u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Organizator Festa je Udruženje za modernu historiju,

NASLIJEĐE

Bosanski kraljevski grad – Čajangrad (Visoko)

Čajangradska utvrda u naučnoj literaturi prvi put se spominje u djelu „Stari bosanski gradovi“ autora Hamdije Kreševljakovića. U pomenutoj publikaciji, izdatoj, 1953. godine u Sarajevu, Kreševljaković navodi: „ To je