Kako je izvršena blokada i preuzimanje najveće JNA kasarne u Bosni i Hercegovini

Kako je izvršena blokada i preuzimanje najveće JNA kasarne u Bosni i Hercegovini

 

Danas, 5 juna 2018. se navršava 26 godina od blokade i preuzimanja kasarne Maršal Tito – najveće kasarne JNA u Bosni i Hercegovini.

Piše: Azem Dervišević –Zenga, komadant operacije blokade i preuzimanja
kasarne Maršal Tito

O samoj pripremi i vojnoj akciji koja je predhodila ovom važnom uspjehu Teritorijalne odbrane RBiH, dao sam dva intervjua i govorio na više skupova u sklopu manifestacija obilježavanja Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali do ovoga trenutka nisam nikad napisao kako se odvijala blokada koja je trajala oko mjesec dana. I kako je pripremano preuzimanje kasarne, kako je sama operacija tekla, izvan onog malog dijela kojeg su zabilježile kamere RTV BiH tog
dana i to samo na jednom dijelu kasarne, gdje je bivša JNA napuštala kasarnu.

Snage bivše JNA, koje su od 27.aprila 1992. preimenovane u Vojsku Jugoslavije, 2. maja 1992. su pokušale su zauzeti zgradu Predsjedništva RBiH u srcu Sarajeva. Nakon ovog neuspjelog učešća bivše JNA u ovim događajima, Regionalni štab TO
Sarajevo je donio odluku da se svi preostali vojni objekti bivše JNA, koji su se nalazili u dijelu grada pod našom kontrolom, stave pod punu blokadu s ciljem da se spriječi njihovo djelovanje prema građanima Sarajeva i krene u akciju preuzimanja istih i zarobljavanja materijalno-tehničkih sredstava (MTS). U tim danima bila je to jedina opcija da dođemo do lakog i teškog naoružanja i municije. Posebno značajna je bila kasarna Maršal Tito, sa oko 2.000 vojnika i izuzetno značajnim naoružanjem, te je predstavljala prijetnju jer je mogla biti spojnica za snage tek formirane Vojske Republike Srpske, koje su u tom trenutku bile stacionirane na Grbavici i Pofalićima i planirale presijecanje grada na dva djela.

Postavljen sam za komandanta blokade kasarne Maršal Tito

U to vrijeme sam obavljao dužnost pomoćnika komandanta Regionalnog štaba Teritorijalne odbrane Sarajevo – Mustafe Hajrulahovića Talijana i neposredno bio komadant Odreda hotela Zagreb; zamjenik odreda hotela Zagreb je bio Enis Srna. Hotel Zagreb se nalazio nedaleko od kasarne i veoma blizu Vojne bolnice u kojoj je bila smještena četa Niških specijalaca s količinom naoružanja za jedan bataljon. Određen sam odstrane predpostavljene komande za komandanta operacije koja se zvala “Blokada kasarne Maršal Tito”. Odlučeno je da će u blokadi kasarne učestvovati pripadnici Jedinice hotela Zagreb, Odred jedinice pod komandom Aska Prazine, Odred s Koševskog brda pod komandom Salke Gušića, TO Novo Sarajevo pod komandom Habiba Idrizovića i Specijalna jedinica MUP-a RBiH pod komandom Dragana Vikića, a koordinator na terenu je bio zamjenik komadanta Kemal Ademović. Sve ove jedinice, pored blokade kasarne, učestvovale su i u čuvanju drugih linija u gradu i neposrednoj blizini kasarne prema Grbavici, Pofalićima i Vojnoj bolnici s koje su djelovali snajperisti
Niških specijalaca prema našim jedinicama koje su bile u Skupštini RBiH.

Ratna slika komandanata - undefined

Odmah po preuzimanju dužnosti komandanta ove značajne i složene operacije, održao sam sastanak s komandantima i komandirima spomenutih jedinica i odredio koje će dijelove oko kasarne svaka jedinica držati kao i način neprekidne komunikacije između sebe. Jedinica pod komandom Aska Prazine je bila u Srednjoj mašinskoj školi. Od te škole pa do Željezničke stanice, položaje u zgradama do kasarne je držala Jedinica hotela Zagreb sa stalnim osmatračem iz te jedinice sa Velešića, odakle je bio najbolji pregled cijele kasarne. Željezničku stanicu i prostor oko stanice, kao i jedan dio prostora između kasarne i Miljacke je držao Odred s Koševskog brda. Na Skupštini su bili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a, a dio od Sarajevske mljekare do Miljacke su držali pripadnici TO Novo Sarajevo. Pripadnici Policijske stanice Marijin-Dvor, pod komandom Ruždije Kuhinje nisu bili neposredno raspoređeni na linijama oko kasarne, ali su bili uključeni u cijelu operaciju i njihov zadatak je bio da nam pruže podršku u
slučaju pokušaja izlazaka vojnika iz kasarne i Vojne bolnice.

Uspostavili smo kontrolu prostora oko kasarne

U svakom trenutku u blokadi kasarne u to vrijeme je učestvovalo između 600 i 700 pripadnika TO RBiH i MUP-a, s rezervom od oko 300 boraca ako bi bilo potrebno. Na sastancima komande bilo je i prijedloga da pokušamo napasti i zauzeti kasarnu ili djelove kasarne. Moj stav je bio da bi sigurno u pokušaju bilo kakvog oružanog napada na kasarnu pretrpjeli velike gubitke, potrošili i ono malo municije što imamo, a sigurno vojno ne bi mogli zauzeti kasarnu. Pošto mi je dato povjerenje da rukovodim ovom operacijom, predložio sam plan operacije i tražio saglasnost pretpostavljene komande da podrži moj prijedlog. Plan je bio, pokazati našom disciplinom i organizacijom da imamo punu kontrolu prostora oko kasarne i spriječiti svako kretanje unutar kasarne, neutralisati vatrom pojedine djelove kasarne da bi pokazali komandi unutar kasarne da imamo kapacitet da uništimo, ako ne cijelu kasarnu, onda značajne dijelove. S jedinim PAM-om (protuavionski mitraljez) koji je bio u posjedu Jedinice hotela Zagreb, a koji sam početkom aprila, sa 22 sanduka municije, iznio ispod Trebevića u blizini Jarčedola, selektivno bi djelovali po kasarni, što je stvaralo značajan psihološki efekat. Nažalost, neposredno poslije djelovanja našeg jedinog PAM-a istovremeno bi usljedilo i djelovanje iz više vrsta oružja po poziciji odakle je naš PAM djelovao. Hrabri “pamista” Mirsad Hodžić je morao mijenjati više vozača jer su bili u strahu poslije Mirsadovog neustrašivog djelovanja PAM-om po kasarni.

Uspješno zauzimanje Vojne bolnice 10. maja 1992. i dobijene, sada već historijski značajne, “Pofalićke bitke” – 16. maja, bitno je promijenilo odnos naših snaga oko kasarne. U ovim akcijama uspjeli smo osloboditi dijelove grada u neposrednoj blizini kasarne, zarobiti velike količine naoružanja s kojim smo naoružali veliki broj novih pripadnika TO RBiH. Dio zarobljenog oružja, slobodne i nove pripadnike TO RBiH, iskoristili smo da popunimo dijelove blokade oko kasarne, koje do tada nismo mogli pokrivati, te da stavimo kasarnu u potpunu blokadu.

U kasarni su bili smještene porodice oficira

U tim danima sam se nalazio s velikim brojem pripadnika tehničkih službi koje su radile u kasarni i informisali su me o planu kasarne, količini teškog naoružanja, goriva, vodovoda, plinovoda, raznih magacina… Tada sam prvi put saznao da se u kasarni, pored vojnika, nalazi i veliki broj civila, porodice oficira, žene i djeca i gdje su smješteni. Pri saznanju toga sam izdao naredbu da se na taj dio kasarne ne puca. Bio sam u uvjerenju da, ako ima imalo razuma kod starješina u kasarni, da će pristati da predaju kasarnu i oružje ukoliko ih možemo ubijediti u njihov bezbjedan izlazak iz kasarne. U jednom trenutku su nas pozvali iz kasarne megafonom. Javio sam se na drugoj strani, također, megafonom. Rekli su mi da imaju teško ranjenog vojnika i tražili odobrenje da ga dovezu do Vojne bolnice, koja je u tom trenutku bila pod našom kontrolom. Dao sam saglasnost i naredio našim jedinicama da ne djeluju na vozilo, koje će po dogovoru izaći na teretnu kapiju. Međutim, vozilo nikad nije izašlo.

Nekad 20. maja, pripadnici Odreda hotela Zagreb su me pozvali na motorolu i obavijestili da imaju paket iz kasarne. Odmah sam se uputio na lokaciju i vidio dvije gospođe u srednjim četrdesetim godinama, s mojim vojnicima. Komandir jedinice iz Odreda Zagreb Enver Kulović me je obavijestio da su one izašle iz kasarne. Pitao sam ih za razlog. Odgovorile su da su izašle zbog nestašice cigareta. U tom momentu nije mi bilo bitno da li govore istinu ili ne, bilo je bitno da su izašle iz kasarne, te ako im je neko to dozvolio sigurno preko njih mogu doći u kontakt s komandantom kasarne – generalom Milošem Barošem. Gospođama sam rekao da sam ja komandant blokade kasarne i da želim da stupim u kontakt s komandantom kasarne zbog pregovora. Jedna od njih je rekla da lično poznaje generala Baroša i da su bliski. Tada sam odlučio da tu gospođu zadržim kod nas, a drugu uputim nazad u kasarnu, da bi obavijestila komadanta kasarne da želim da pregovaram s njim. Naredio sam jedinicama da obustave djelovanje prema
kasarni i megafonom pozvao vojnike u kasarni da obustave vatru jer će gospođa, koja je izašla iz kasarne, vratiti se nazad. Nekoliko sati poslije njenog ulaska u kasarnu, megafonom sam pozvan od oficira iz kasarne da dođem u kasarnu. Na to sam ja njega pozvao da on dođe do zgrade u kojoj su bili pripadnici Jedinice hotela Zagreb. Nakon više minuta međusobnog ubjeđivanja, dogovorili smo da se nađemo u kući koja se nalazila između kasarne i naših položaja.

Pošto je cilj zadržavanja jedne žene bio samo zbog uspostave kontakta s komandantom kasarne ili nekim od oficira, ja sam je poveo sa sobom do kuće u kojoj sam se sastao s kapetanom prve klase. Bio je veoma visok čovjek i izgledao je snažno i odmorno. Ja sam još uvijek vidno šepao zbog ranjavanja i gubljenja velikog prsta na lijevoj nozi.

Nosio sam šangajke na kojima je prednji dio na lijevoj nozi bio isječen. Na sebi sam imao originalnu američku uniformu, koja je vjerovatno davala jak psihološki efekat oficiru s kojim sam pregovarao. Rekao sam mu da je kasarna pod potpunom blokadom, te da bi svaki pokušaj njihovog izlaska iz kasarne bio poguban. Dodao sam, također, da mi želimo oružje iz kasarne, a sva vojska mora napustiti kasarnu i da garantujem njihov bezbjedan izlazak. Tražio sam žičanu uspostavu kontakta s poljskim telefonom. Na kraju sam mu rekao da prenese moje zahtjeve generalu Barošu. U razgovoru s njim sam saznao da je on bio osoba koja je sa mnom razgovarala preko megafona i tražila odobrenje da se ranjeni vojnik iz kasarne odveze u Vojnu bolnicu, što sam ja i odobrio. Kada sam pitao zašto nije vojnik izašao, rekao mi je da niko nije imao hrabrosti da vozi stacionar, te da je taj vojnik preminuo. Rekao sam mu da mi je žao i da možemo spriječiti da niko više ne pogine. Dogovorili smo da se sutra ponovo čujemo u istovrijeme sa uspostavljenom vezom i po mogućnosti ponovo sastanemo na istom mjestu.

Uspostavili smo “žičani” kontakt s kasarnom

Sutradan, po dogovoru, čuli smo se telefonom i našli na istom mjestu. Ja sam ga pitao da li ima neku želju, a on mi je rekao da ima brata na Alipašinom polju i da bi volio da ga vidi. Taj kapetan bivše JNA je pokazao veliku hrabrost kad je odlučio da se nađemo u međuzoni, a i njegova želja je bila ili luda hrabrost ili je želio da se uvjeri koliko smo organizovani. Moj cilj je bio da se on vrati u kasarnu sa uvjerenjem da smo mi vrlo organizovani, disciplinovani i odlučni da istrajemo u našem cilju preuzmanja kasarne i oružja koje se u njoj nalazi.

Vozili smo se do Alipašinog polja i stigli ispred stana njegovog brata. Kapetan je pokucao na vrata, a ja sam stajao iza njega. Bratova supruga je otvorila vrata. Kad je ugledala vojnika u uniformi bivše JNA i mene u američkoj uniformi sa simbolima TO RBiH, zanijemila je od iznenađenja, a vjerovatno i zbog straha. Ja sam se nasmijao i rekao da smo u pregovorima oko preuzimanja kasarne, te da je kapetan izrazio želju da vidi brata i njegovu porodicu. Kada smo ušli u stan, kapetanov brat je bio u stanu. Puška “papovka” (puška Zastava M59/66, op.pr.) mu je bila naslonjena na kauču, a na prsima je imao akreditaciju TO RBiH. Ja sam u šali, ali misleći tako, rekao kapetanu da bi i on trebao postupiti kao i njegov brat i postati naš pripadnik. On je rekao da ima porodicu u Srbiji i da se nada da će uskoro biti s njima. I ja sam rekao da je i to moja želja, ali samo kad preuzmemo kasarnu i svo naoružanje koje se nalazi u kasarni.

U povratku sam pozvao komandanta Mustafu Hajrulahovića Talijana da dođe do moje baze i rekao mu da želim da ga upoznam sa novonastalom situacijom i jednom osobom. Kad je Talijan došao i vidio kapetana prve klase u uniformi sa mnom, prvo je pomislio da je to bila neka šala, sve dok mu ja nisam objasnio o čemu se radi. Sastanak s Talijanom je bio kratak, a moj cilj je bio da se kapetan uvjeri da ja imam podršku i povjerenje komande u ovom zadatku. Vratio sam kapetana nazad do kuće u kojoj smo se prvi put sreli i on je otišao u kasarnu, a ja sam i dalje insistirao da se nađem s generalom Barošom, znajući kako vojska funkcioniše, gdje komandant ima punu kontrolu u donošenju odluka, te smo se dogovorili da se ponovo nađemo za dva dana.

Sutradan sam dobio poziv od mog brata Taiba, koji je u tom momentu bio komandir jedne pozicije kod kasarne. Otišao sam na lokaciju, gdje sam zatekao oko 80 vojnika iz jedinice Juke Prazine. Komandir Jukine jedinice je bio Jasmin Kurspahić, koji se od prije rata poznavao sa mojim bratom Taibom, te s obzirom na to da smo svi imali porijeklo iz Višegrada, smatram da je to bio razlog zbog kojeg nije već došlo do oružanog sukoba između ove dvije jedinice, pošto u to vrijeme jedinice pod komandom Juke Prazine nisu bile u sastavu TO RBiH, ni MUP-a RBiH. Pitao sam Jaska otkud njegova jedinica na ovoj lokaciji, pošto je ovo zona pune blokade kasarne kojom sam ja komandovao, te da jedinice Juke Prazine ne učestvuju u ovoj operaciji. On mi je rekao da mu je tako general naredio, misleći na Juku Prazinu. Na to sam ga zamolio da stupi u kontakt s Jukom i nakon toga mi da motorolu da ja razgovaram sa njim. Juka se javio i ja sam mu rekao da Zenga govori i da želim da dođem do njega u njegovu komandu, na što je on i pristao. Našao sam se s Jukom u njegovoj komandi.

Obavijestio sam ga da je kasarna u punoj blokadi i da smo već u pregovorima s komandom u kasarni oko preuzmanja kasarne. Na kraju sam ga zamolio da povuče svoje jedinice oko kasarne. Potvrdio mi je da nije znao za ovu situaciju i rekao da će njegove jedinice biti povučene. To je kasnije i učinio.

Pregovori s generalom Milošem Barošem, komandantom kasarne

Po dogovoru sam se ponovo našao sa kapetanom kod kuće u međuzoni. On me je obavijestio da je general Baroš spreman da se sastane sa mnom u kasarni. Rekao sam mu da, kada je on imao hrabrost da izađe i bude na teritoriji pod našom kontrolom, onda i ja imam hrabrost da s njim idem u kasarnu. Telefonom sam nazvao Talijana i obavijestio ga da ću da uđem u kasarnu. Rekao je da je to veoma rizično, ali je dao saglasnost da idem u kasarnu sam. Dogovorili smo se da, ako se nešto desi sa mnom, on će preuzeti komandu ove operacije. Pred svojim komandirima iz odreda Jedinice hotela Zagreb, koji su tad bili prisutni, izdao sam naređenje: Idem u kasarnu, i u slučaju mog zarobljavanja, ja nisam dalje komandant operacije, te da ne pristaju ni na kakvu ucjenu i da sam ja svoj život halalio. Kapetan mi je i rekao da on garantuje da mi se neće ništa desiti.

Kapetan i ja smo krenuli u kasarnu s mojim Audijem, na kojem je bio amblem Policije RBiH. Ni sam ne znam ko ga je zalijepio. Vozio sam ga jer nisam htio da me vide kako hramljem, zbog još uvijek friške rane na nozi. Kada smo ulazili kroz teretnu kapiju na licima stražara sam vidio veliko čuđenje, vjerovatno na konfuznu sliku mene i kapetana skupa u istom autu, na kojem je veliki amblem “Policija RBiH” sa obje strane auta, te da sam ja u američkoj uniformi sa zelenom beretkom koja je imala amblem ljiljana. Nakon više minuta vožnje po kasarni, koja mi se činila iznutra još veća nego kad
se gleda sa Velešića, stigli smo pred jednu zgradu na drugoj strani, blizu glavne kapije.

Ispred zgrade nas je sačekao jedan pukovnik. S njim sam ušao u zgradu. U kancelariji na drugom spratu sam sreo generala Baroša u društvu još jednog pukovnika. Kapetan s kojim sam došao nije prisustvovao sastanku. Razgovor smo prvo počeli neformalno. U jednom trenutku me je general pitao koja sam bio klasa, misleći na vojnu akademiju JNA. Ja sam mu rekao da jesam služio JNA pod tadašnjom komandom Ratka Mladića, koji je u to vrijeme bio potpukovnik, ali da sam služio još neke vojske i sticao značajna vojna znanja.

“Preuzeo” sam konverzaciju i rekao generalu Barošu i pukovnicima da je kasarna pod punom blokadom i da svakog trenutka možemo da uništimo kasarnu, ali da nam to nije cilj. Želimo da oni napuste kasarnu i predaju nam sve oružje. Rekao sam mu da su to isto učinili i “niški specijalci” iz Vojne bolnice i da sam ja komandovao tom operacijom. Isto tako, rekao sam da znam da su njihove porodice u kasarni i da zbog toga nismo “djelovali” po tom dijelu objekta, ali da smo neke dijelove kasarne zapalili po mom naređenju da bismo mu pokazali da imamo te mogućnosti. Dodao sam također da bi Mladić i Radovan Karadžić voljeli da se ovdje desi masakr, gdje će nastradati, ne samo pripadnici JNA i njihove porodice, već i veliki broj pripadnika TO RBiH i da to nije naš cilj. Ali, jesmo odlučni, da ni po koju cijenu ne dozvolimo njihov izlazak sa oružjem. To oružje pripada našoj državi i narodu jer su ga oni i kupovali. General me je pitao kako da vjeruje da sam ja komadant blokade, kad on na televiziji gleda kako Juka Prazina daje naređenje svojim pripadnicima da idu na kasarnu. Ja nisam bio lik koji se pojavljuje na TV ekranu, jer je u to vrijeme većina moje familije bila u Višegradu, koji je bio pod srpskom okupacijom i gdje su već bili izvršeni brojni zločini nad Bošnjacima. Rekao sam mu da ću izaći iz kasarne i po mom izlasku dati naredbu da tri dana niko na kasarnu ne ispali ni jedan metak, što će mu dokazati da ja imam kontrolu jedinica oko kasarne, i nakon toga da se ponovo sastanemo u njegovoj kancelariji. On se složio s tim mojim prijedlogom.

Ponovo u kasarni

Azem Dervišević –Zenga

Tri dana je prošlo i nijedan pripadnik TO RBiH koji je učestvovao u blokadi kasarne nije ispalio metak. Samo se jedan metak ispalio u kasarni na što su me obavijestili iz kasarne da je bilo slučajno. U ta tri dana moja rana na nozi je dovoljno zamladila tako da sam mogao da skinem šangajke i obučem vojne čizme, što mi je bilo veliko olakšanje. Došao sam nakon tri dana ponovo u kasarnu i donio veliki paket cigareta oficirima i vojnicima, jer sam znao da imaju dovoljno hrane, ali nemaju cigareta i da će to obradovati pušače u kasarni i da ću steći dodatne simpatije pušača.

Pitao sam generala da li sad vjeruje da sam ja komandant jedinica koje učestvuju u blokadi i je li od kapetana dobio informacije da imam punu podršku i povjerenje naše komande u ovoj operaciji. On mi je rekao da mi vjeruje, te da sam ja osoba kojoj je spreman predati kasarnu. U tom momentu obojica smo bili svjesni da sad moramo uključiti naše komande u veoma složeni proces preuzimanja kasarne. General je rekao da će obavijestiti komandu u Beogradu, a ja već sada, preko naše komande moram obavijestiti Predsjedništvo koje će koordinirati pregovore sa Beogradom. Složili smo se da Pale u ovome treba u potpunosti zaobići. Majke vojnika iz Srbije su već pravile pritisak na komandu u Beogradu da dobiju svoju djecu živu i zdravu i taj pritisak je išao nama u korist.

Ubrzo iz Beograda stiže još jedan general sa pratnjom. Ministar odbrane Jerko Doko i ja smo skupa krenuli u kasarnu. Na ovim pregovorima je dogovoreno da vojnici napuste kasarnu s ličnim naoružanjem i jednim borbenim kompletom, te da je to njima sigurnost ukoliko budu napadnuti u procesu napuštanja kasarne. Svo teško naoružanje, tenkovi, topovi, minobacači, transporteri, ogromne količine municije, više stotina tona goriva i hrane će ostati. Ja sam tada rekao generalu da sve oružje mora biti ispravno i da kasarna mora biti u potpunosti razminirana. Rekao sam kapetanu da ću lično od njega tražiti da hoda po raznim dijelovima travnjaka i otvara razna vrata i sanduke jer znam da je on lično sve minirao. On se na to nasmijao i rekao da pristaje i da garantuje da će sve mine biti uklonjene. To je bilo i učinjeno. General Baroš me tad pitao kako može garantirati da nešto od oružja neće biti oštećeno. Rekao sam mu da svako oružje ima korisnika i ono koje bude oštećeno, taj korisnik neće moći napustiti kasarnu i da prenese ovu informaciju svojim oficirima.

Preuzimanje kasarne

Nakon ovoga sastanka u kasarni, održan je sastanak u Regionalnom štabu s ciljem pripreme za preuzimanje kasarne. Na ovom sastanku sam izabran da komandujem kompletnom operacijom i da će u istoj biti pridodate nove jedinice, te da će se novoformirani tehnički odred Regionalnog štaba baviti pregledom preuzimanja teškog naoružanja, tenkova i oklopnih vozila.

Zauzimanje kasarne Maršal Tito - undefined

Tada je rečeno da po izlasku iz kasarne preuzmem komandu nad objektom. Prihvatio sam komandu operacijom, što je bilo u neku ruku i logično, jer sam već proveo oko mjesec dana držeći kasarnu u blokadi, ali sam rekao da bih volio da neko drugi preuzme kontrolu kasarne poslije iseljenja. Dogovoreno je da se u kasarni stacionira već formirana Vojna Policija TO RBiH koja će učestvovati u operaciji preuzimanja kasarne.

Dan za preuzimanje kasarne je određen – 5. juni 1992. Sve jedinice koje su učestvovale u blokadi kasarne ostaju na svojim borbenim položajima s kojih imaju
punu kontrolu kasarne. Jedinica pod komandom Topić Dževada –Tope će biti na
teretnoj kapiji na koju će se izvući sva preuzeta sredstva iz kasarne.

Specijalna jedinica MUP-a pod komandom Vinka Šamarlića će biti na glavnoj kapiji i kontrolirati izlazak pripadnika bivše JNA-a iz kasarne. Spomenute dvije jedinice su bile sa mnom i u akciji “Pretis”. Dobro sam poznavao njihove starješine i veći broj pripadnika tih jedinica i imao puno povjerenje u njih. Vjerovao sam, ako dođe do bilo kakvih nepredviđenih situacija, znat će donijeti ispravnu odluku kako postupati.

Odlučio sam da tokom preuzimanja kasarne komandujem iznutra i da pored mene bude general Miloš Baroš, što sam mu već obećao na našim pregovorima i da će mu to biti moja lična garancija sigurnog izlaska pripadnika JNA i njihovih porodica iz kasarne. Pored mene i pripadnika tehničke službe, imali smo veoma mali broj drugih pripadnika TO RBiH u samoj kasarni. General je znao da su dobro pokriveni vatrom, jer su to iskusili u toku mjesečne blokade. Iz tog razloga sam donio odluku da dodatni vojnici TO RBiH ne bi puno koristili u samoj kasarni.

Prema spiskovima teškog naoružanja i oklopnih vozila formirana je nova tehnička služba Regionalnog štaba pojačana s drugim pripadnicima u čijem sastavu je bio Mirza Jamaković, načelnik Kontradiverzione zaštite MUP-a BiH i Momo Čipović, rođeni Beograđanin i jedan od najvećih stručnjaka za oklopno-borbena vozila koji je odlučio ostati u gradu i pridružiti se našem otporu od brutalne agresije na našu domovinu. Plan je bio, da dok vojnici bivše JNA-a budu napuštali kasarnu kroz glavnu kapiju, mi ćemo izvlačiti sva MTS sredstva na teretnu kapiju i odvoziti najvećim dijelom u tunel na Ciglanama i druge određene lokacije. Naša procjena je da – čim pripadnici JNA napuste kasarnu, krenuće žestoka granatiranja kasarne sa okolnih širokih položaja. I iz tog razloga moramo izvući sve oružje dok traje izlazak pripadnika JNA iz kasarne. Također, ako dođe do zastoja na teretnoj kapiji usporićemo izlazak pripadnika JNA na glavnoj kapiji.

Dobio sam vojni snajper od generala Baroša i cvijeće od kćerke jednog oficira

Gospođa iz kasarne koju sam zadržao jedan dan tokom blokade, dovela je kćerku od 16 godina da se upozna sa mnom. Djevojčica mi je donijela buket cvijeća nabranog u kasarnoj, kao znak zahvale što je njena majka ostala živa i nepovrijeđena. Pred početak iseljenja kasarne, kapetan me je zamolio da mu u kasarnu dovezem kćerku i sina od brata, koji su imali oko desetak godina, što sam i učinio. General Baroš mi je pred kraj operacije izlazaka vojnika JNA iz kasarne, poklonio vojni snajper i zahvalio na održanom obećanju.

Svi vojnici do kraja dana su bezbijedno napustili kasarnu, a TO RBiH je u svom posjedu imala prve tenkove, transportere, teške topove, minobacače i ogromne količine municije. Opasnost da grad Sarajevo bude presječen na dva dijela je otklonjena. Svi pripadnici TO RBiH, MUP-a RBiH su pokazali visoku disciplinu. Ja sam tada imao 24 godine. Reklo bi se, mlad za ovako značajan i težak zadatak, ali sam dobio povjerenje od komande i na najbolji način ga opravdao.

Načelnik Glavnog Štaba TO RBiH Sefer Halilović je to veče odlukom Broj 02/349/22, Sarajevo, 5.6.1992. godine izdao pohvalu koja je glasila: “Realizujući dobijeni zadatak iseljavanja i napuštanja kasarne “Maršal Tito” Sarajevo, jedinice TO RBiH pokazale su visoku vojniĉku profesionalnost i odgovornost. Za realizaciju ovog zadatka odajem priznanje svim učesnicima, a posebno pohvaljujem: Hajrulahović Mustafu, Lučarević Kerima, Dervišević Azema, Topić Dževada, Ademović kemala, Jedinice TO koje su učestvovale u realizaciji ovog zadatka.”

Osobe i jedinice koje je načelnik Sefer Hallović pohvalio u svojoj odluci su sigurno među najzaslužnijim, ali spisak je mnogo veći. Volio bih da znam ime svakog našeg vojnika i policajca koji je dao svoj doprinos u uspješnoj blokadi i akciji iseljenja kasarne Maršal Tito. Ali, nažalost, nisam u mogućnosti. Svima bih želio lično zahvaliti, jer su oko mjesec dana danonoćno izvršavali dobivene zadatke u uspješnoj totalnoj blokadi kasarne. Jedinice i neke od komadanata, komandira i učesnika sam već spomenuo, a oni koji su bili dio ove operacije mogu ponaosob napisati ono što su oni vidjeli i doživjeli i na taj način upotpuniti moju priču. Napisao sam ono što sam ja radio i što znam lično.

Faksimil pohvale - undefined

Želja mi je da svi oni koji pišu o ratnim događajima, ne kao analitičari ili historičari, već kao učesnici, pišu samo ono što su lično vidjeli i u čemu su učestvovali. Nažalost, mnoge priče će ostati nepoznate našim budućim generacijama, jer oni koji su bili ključni akteri nisu više među živima. Kada se piše o događajima gdje ključni akteri nisu živi, treba uključiti više preživljelih učesnika i na taj način prikazati najbližu istinu o značajnim događajima vezanim za odbranu RBiH u periodu 1992-1995.

Preuzimanje kasarne Maršal Tito je bila naša velika pobjeda koja nam je dala veliki moral u daljim bitkama za Sarajevo i cijelu Bosnu i Hercegovinu. I veoma sam ponosan na svoje učešće u ovoj vojnoj operaciji naše Armije.

 

(RadioSarajevo/MiruhBosne)
Previous Sjećanje na jedini oslobođeni logor u našoj zemlji
Next Smail Krivić, tobdžija sa Žute tabije: Njegovom pucnju raduju se svi u Sarajevu (FOTO)

You might also like

OTPOR BOSNE

Obilježena 23.godišnjica od pogiblje komandanta Muje Šejte (FOTO)

U organizaciji Udruženja šehidske porodice, porodice poginulih boraca, Jedinstvene organizacije boraca Vogošća, ratnih vojnih invalida Vogošća te Udruženja logoraša Općine Vogošća obilježena je 23. godišnjica bitke na Žuči i pogibije heroja komadanta Muje Šejte

AGRESIJA|GENOCID|ZLOČINI

Srpski general Mladić osuđen na doživotnu kaznu zatvora!

  Sudsko vijeće Haškog tribunala danas je osudilo ratnog komandanta takozvane Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića na kaznu doživotnog zatvora. Mladić je proglašen krivim po 10 tačaka optužnice, a

HISTORIJA

SRBIJANSKI HISTORIČAR MILIVOJ BEŠLIN: SRPSKA NACIONALISTIČKA INTELEKTUALNA ELITA PLANIRALA ZLOČINE

Nacionalistička inteligencija ima dominantnu ulogu u Srbiji još od šezdesetih godina 20. vijeka Historičar Milivoj Bešlin izjavio je danas da je srpska nacionalistička intelektualna elita planirala zločine koji su se