Putovanje po planinama

Putovanje po planinama

Tekst iz lista ‘Kalendar Bošnjak’ od 01.01.1909. Autor: Radivoj Simonović.

Moderna inteligencija svijeh kulturnih naroda odraste u školama sjedeći za skamijom, a kad svrši nauke čami po kancelarijama sjedeći pogurena za pisaćim stolom. Ma da nas medicina i i higijena uče, da taki život u zatvorenim lokalima i nezdravom vazduhu ne valja za zdravlje, većina inteligencije odučena od tjelesnoga rada i onda kad je dospješna i kad svrši svoj zvanican posao, opet ide pa sjedi po kavanama i gostionicama, a i kod kuće to isto čini.

Pošljedice takoga života bez tjelesnoga rada i takova sjedenja u pokvarenom vazduhu užasne su, jer inteligencija svijeh modernih kulturnih naroda tako strašno strada od kronienih bolesti, da skoro sve gospodske porodice za sto dvjesta godina sa svijem izumru a većina još mnogo drže; a to za to što počnu ragjati slabu djecu, koja poslije od skrohiloze, tuberkuloze, bolesti srca i bubrega pomru prije vremena ostaviv za sobom još slabiju djecu, koja još više stradavaju od till bolesti ako ne uginu u djetinjstvu od kakve zaraze.

Ingleski, njemački i franceski naučenjaci su dokazali, da samo onaj dio naroda, koji većinu dana provede u slobodnoj prirodi radeći tjelesno, može vječito da živi. Seljaci zomljoradnici moraju danas u svjema državama da stvaraju nove gospodske porodice, jer se stare gospodske porodice brzo istroše i izumru osobito po velikim varošima. Dokazano je, da u Parisu i Londonu ni polovina nijesu ondje rogjeni, nego da su doselili sa sela. Isto je tako i u Beču i Berlinu i po drugim velikim varošima, pa valjda i u Sarajevu.

Da to ne bi moralo tako biti svjedoče nam najbolje baš najveća gospoda, vladalačke i plemicske porodice, koje se održe u zdravlju više stotina godina, za to što ne žive vječito u varoši nego veći dio godine provedu gdje god na svome poljskom dobru, za to što djecu ne šalju u školu, nego im učitelje dovedu kući, za to što ne sjede cijeli dan nego se kreću, jaše, love, vozaju se, loptaju se i t. d.

U zapadnoj Jevropi počela se inteligencija da brine za zdravlje svoje i svoga podmlatka, pa su došli u modu razni športovi i igre, loptanje, voženje, jašenje, trčanje, gimnastika i najposlije pješačenje po planinama. Inglezi su u svemu prednjačili. Oni su prvi bili, koji su cijelom svijetu otvorili oči pa izveli učene ljude trgovce i zanatlije u slobodnu prirodu i u bregove. U divnim švajcarskim i drugim Alpama, danas ljeti ima na mnogo mjesta više stranaca nego ondašnjega naroda. Svuda po Alpama je sad već puno željeznica i gostionica za putnike, koji dolaze da se penju na brda i da uživajući divotu prirode i pješačeći oporave svoje zdravlje.

Samo još inteligencija našega naroda čami po sobama i kavanama. Ja sam četiri godine svako ljeto putovao pješačeći po Velebitu i većinom sam morao ići sam, jer nijesam mogao dobiti saputnika. Pa kako je zgodno i lijepo putovati po Velebitu. Možeš jedan dan iz Primorja krenuti zorom pa omrknuti na ličkoj strani u lijepoj gostionici. Sjutra dan možeš iz Like krenuti pa prešav Velebit još se možeš i u moru okupati i onda tek ići na konak u gostionu. Čak i gore na planini ima dvije gostione i pastirskih stanova, gdje možeš i pečene janjetine jesti i dobro spavati. Putujući po lijepom Velebitu doznao sam, da onuda jedva ako se svake godine zabune dva tri Nijemca da botaniziraju. Naši učeni ljudi vrlo rijetko idu.

Bosansko-hercegovačka vlada postarala se da olakša turistička putovanja po ovdašnjim planinama, i vrlo je mnogo učinila. U divnoj dolini rijeke Neretve još kad je gragjena željeznica sazidan je lijep i prostran hotel u Jablanici, zaturiste i lovce, koji hoće da izlaze na Plasu i Čvrsnicu. Prije četiri godine sagragjena je nova željeznička stanica Prenjštacija, na mjestu gdje Neretva ulazi u tjesnac izmegju planina. Tu na štaciji ima i zasebna soba za putnike, koji polaze na Prenj planinu, najljepšu u cijeloj Bosni i Hercegovini a možda i na cijelom Balkanu. Osim toga sagragjena su zakloništa za turiste na Plasi, na Gvrsnici, na Glogovu pod Prenjom, u Tisovici, na Prenju, na Treskavici, na Bjelašnici meteorološka opservatorija, sa sobom za turiste i t. d. Povrh svega popravljeni su stari i pravljeni su novi putevi za turiste na sve strane pov planinama, po Treskavici i Bjelašnici, na Plasi i Čvrsnici, a sad je vrijedni turista Julije Pojman, direktor Ilidže, sa malo novaca opravio po Prenju tako puteve da i gospogje pa čak i bolesnici mogu jašeći preći i razgledati divne hercegovačke dolomitske vrhove. Pa kad prevrćete na raznim mjestima knjigu posjetilaca (Fremdenbuch) uvjerićete se, da najviše putuju strani naučenjaci, a najmanje baš Bosanci i Hercegovci.

Naš narod i naša inteligencija ili žali novac za putovanje, ili smatra putovanje po planini za nepotreban i nekoristan sport, ili ne će da se muči, ili ne umije da uživa u ljepoti prirode, ili u opće ne razumije i ne pojmi od kakve to može biti koristi. Da osladim i rastumačim turističko putovanje po planini i da pokažem kako se po bosanskohercegovačkim planinarna može najzgodnije putovati, napisao sam ovo specijalno za činovnike, profesore i gjake viših škola.

Putovanje po planini je za zdravlje vrlo korisno, i ko god hoće da se održi zdrav treba svake godine bar nekoliko dana da se malo izliječi pješačeći po brdima, jer putovanje po bregovima je najbolja gimnastika za muškule, za pluća i za srce. Osim toga ima i bolesti, koje pješačeći po brdima možemo najbrže i najbolje izliječiti. Hoću da spomenem samo skrofulozu, kronične katare u plućima, ugojenost, reumatizam muskula, pa i šećerluk (Diabetes), i katare želuca kod velikih izjelica i t. d. Čist vazduh, sunce, umor, znojenje i nova hrana najviše liječe.

Vazduh je na planini sa svijem drugi nego u nizini ili varoši. Prije svega u vazduhu gore na visini nema ni dima ni prašine, a nema ni kliea zaraznih bolesti, pa je za pluća za to ljekovit. Osim toga je vazduh sve rjegji što se više penjemo te je pritisak na prsa manji, disanje slobodnije i cio krvotok slobodniji. Što u vazduhu ima manje oksigena naknadimo dubljim i češćim disanjem.

Sunce na planini mnogo jače peče. O tome se najbolje možemo uvjeriti kad putujemo nekoliko dana po nizini pa izigjemo na planinu i za malo dana nam ruke, vrat i lice sa svijem pocrne. Kod varošana često sunce na planini tako oprlji kožu da sva pocrveni, pa se zapali i poslije oguli. Kako je sunčeva svjetlost mnogo jaca na planini najbolje znaju amateuri koji fotografiraju, jer im za sliku treba manje svjetlosti, nego dolje. A da su hemijski zraci suncevi vrlo korisni po zdravlje naše to svjedoči najbolje nova moda „kupanja na suncu” kad varošani za skupe novce po raznim sanatorijima idu da se liječe šetajući goli po suncu.

Tjelesni umor nuždan je za održanje zdravlja, prvo za to što naprežući muskule vježbamo tijelo a drugo za to što sagorijevamo bolje hranu pa je ušljed toga cijela promjena gradiva (Stoffwechsel) sa svijem drugacija. Ljekovitost tjelesnog umora najbolje mogu osjetiti oni, koje muči ugojenost i reumatizam muskula i razne druge „reume”, osim toga oni koji boluju od šećerluka a nijesu odveć slabi. Gimnastika u sobi nikad ni blizu ne može biti tako korisna kao pješačenje po planini. Znojenje od sunca i umora, korisno je za to što na znoj izagju razni otrovi, koji se u čovječijem tijelu prave. Da je to tako svjedoče razne bolesti kod kojih sa znojenjem popušta bolest n. pr. kod upale pluća i malarije, i razni lijekovi koji u bolesti natjeraju znoj i donesu olakšanje bolesniku kao aspirin, piramidon i t. d. Osim toga znamo da i bubrezima mnogo koristi jako znojenje, jer manje otrova ide na bubrege, za to se i liječe bolesti bubrega sa toplim kupkama i znojenjem, za to su i parne kupke dobre. Osim toga znojenje izaziva žegj, koju gasimo pićem vode, a voda opet ispira iz tijela dalje razne otrove.

Putovanje po planini je nevino uživanje, i za to koristi zdravlju. Inteligentan čovjek i činovnik ili naučenjak. koji učmane u monotoniji svoga zvaničnoga posla i postane nervozan, kad nekoliko dana putuje po planini tako se osvježi da opet može da izdrži svoj naporni duševni rad. A kako ne bi! Pomislite samo kako se odmori mozak kad nekoliko dana bez brige uživajući u carima divne planinske prirode putujemo i posmatramo. Onaj dio mozga koji smo cijele godine mučili sad se odmara jer nemamo zvanična posla. Novi utisci u planini, vrhovi i dolovi, stijene i drva, snijeg i kamen, očaraju nas i razvesele, pa nas nagone da mislimo o nečem drugom prijatnom, te onda i nehotice zaboravi čovjek na svoje jade i nevolje. Pa onda tu dolaze razgovori sa putovogjama o životu planinaca, o megjedima i divokozama, o i smrčevima i borovima, o vjetru i snijegn, o njivama i pašnjacima, o šumi i hajvanu i t. d. Pa što je najglavnije kad čovjek dogje na konak u zaklonište ili mora gdje god u stanu na planini da prenoći, ne dobije za piće ništa nego vode i mlijeka pa se organizam odmori malo i od alkoholnih pića. U gostionicama po varošima mora da pije čovjek i nehotice, jer ga nude.

Putovanje po planini mladiću je škola za život, jer psihološki razvija volju za rad i čeliči karakter, mnogo instruktivnije nego preda vanje najboljega profesora. Kad se čovjek odlučuje na putovanje, kadpravi plan kuda će i kako će putovati, nauči se da o nečem u naprijed razmišlja i da se brine. Kad čovjek putuje nauči se da radi nešto po planu naprijed izračunano. Kad na putu naigje na iznenadne teškoće, nezgodan put, veliku strminu, užasnu žegu ili studen vjetar i kišu, nauči se mladić da savlagjuje prepreke i otpore u životu i da ne bude materina maza. Kad mora da se penje ili spušta po klizavoj travi ili da po uzanoj stazi iznad provalija prolazi, kad mora da pazi da mu noga ne oklizne i da se ne sruši niza stijene u provaliju, nauči se mladić, da opasnosti u oči gledi i da opasnost savlagjuje. A kad naigje na kakvo mjesto koje ne može savladati ili je tako opasno da ni vogja ne će da ide, mladić se nauči da ne može biti sve po njegovoj želji, — da treba promijeniti plan i da ne valja biti tvrdoglav.

Kad mladić savlada sve teškoće pa se poslije napornog i mučnog penjanja sav oznojen, žedan i umoran popne na vrh planine, onda pogledajući dolje i uživajući u vidiku sa planine uživa i u samome sebi, računa kakve je prepreke i nezgode savladao, veseli se da je postigao ono što je htio, raduje se što je sve to mogao izdržati — pa mu raste samopouzdanje, dobije novu volju za rad, i čeliči mu se karakter, uči da bez muke nema pravog uživanja. Eto za to je putovanje po planini vrlo važno vaspitno sredstvo.

Putovanje po planini od velike je koristi po nauku, osobito za sve prirodne nauke. za kulturnu historiju, etnografiju i sociologiju. medicinu i higijenu i t. d. Pomislite gdje bi bila geoorafija, da niko nije putovao po planinama Azije, Afrike i Amerike i na sjeverni pol. U Bosni i Hercegovini su poslije okupacije oficiri maperi sa svojom pratnjom mjesecima živjeli gore na planini, penjali se na vrhove i mjerili pa su nam načinili divne karte, po kojima možemo sad lako putovati. Geolog mora da putuje po planini da traži mjesta gdje su stijene odronjene. gdje se kamen kruni i gdje je voda brda razderala, jer na tim mjestima najlakše može proučavati geološki sastav planine. Isto tako zoologija i botanika ne bi poznavale mnoge vrste životinja i bilja da naueenjaci nijesu putovali po planinama. Ko hoće da proučava kulturnu historiju i etnografiju nije mu dosta da samo putuje po varošima i selima.

Najstarija kultura zadržala se u planinama a dolje po varošima je moderna kultura već sve promijenila i nivelirala, izjednačila sve kulturne narode. Kad sam putovao po Velebitu čudio sam se kako se u stanovima na planini kod čobana zadržala neka polunomadska pastirsko-stočarska prakultura, pa eto je i ovdje u hercegovačkim planinama nagjoh nepromijenjenu. To je nešto tako starinsko, da nas opominje čak na omirove junake i na neka mjesta u starom zavjetu, a uvjeren sam da nešto slično mora biti i u Aziji po planinama gdje Turci žive, i u Alpima gdje žive Latini. Ko proučava etnografiju našega naroda naći će u planinama ne samo običaja i kulturnih pojava prastarih, nego će naići i na imena brda, izraze i riječi koje nijesu slovenske, koje su ostale od nekoga naroda što je ovdje živio prije Slovena, od Ilira i Kelta, a mnogo od Grka i Romana.

Pa nauci koristiti može i onaj, koji nije pravi stručnjak, ako putuje po planinama pa bere biljke, sabira životinje, kupi komagje kamenja i okamenjotina, bilježi čudnovate izraze i riječi, opisuje običaje i život planinara pa šalje pravim stručnjacima na dalju upotrebu. Ko treba da putuje i ko ne smije putovati po planinama. Svaki ko živi cijele godine sjedeći u sobi za skamijom, katedrom ili pisaćim stolom treba jedared dvared u godini da putuje po planini, da se tjelesno malo umori a duševno odmori od monotonije, i da se tako osvježi za dalji rad. To su u glavnom činovnici, profesori i učitelji i gjaci srednjih i viših škola.

Oni koji su još potpuno zdravi i snažni ili samo malo nervozni mogu ići i na najviše planine, jer mogu izdržati štrapace i opasnosti od nezgodnog vremena. Slabunjavi, blijedi i malokrvni, debeljci, punokrvni, skrofulozni i tuberkulozni, pravi dijabetičari i ako su u punoj snazi ne valja da se odmah odvaže na veliki put, i da se izlože najvećim štrapacima i naporima penjući se po suncu na najviše planine, ili da se izlože opasnosti da izišav znojavni na vrh planine ozebu na vjetru ili na kiši. Za njih su kratka putovanja na kojima mogu udobno ići od zakloništa jednog do drugog ili oko stanova ili samo take ture, da se u veče opet vrate u hotel iz koga su pošli. Ko boluje od srca, od bubrega, otečenih zglobova, teškoga disanja, ili oni koji su nedavno krv pljuvali. najbolje je da ne idu u planine putovati, već neka se šetaju po ravnici u dolini.

Cjelovit tekst na infobiro.ba.

Previous Građani se uglavnom pridržavaju naredbi i preporuka te ostaju kod kuće (VIDEO)
Next Stavljena van snage sporna Naredba o zabrani ulaska bosanskohercegovačkih državljana u Kanton 10

You might also like

BH RAZGLEDNICA

Krupa na Vrbasu: Turistički biser privlači posjetioce iz cijelog svijeta

  Krupa na Vrbasu koja se nalazi na oko 25 kilometara od Banjaluke predstavlja pravi prirodni biser koji posjećuju turisti iz cijeloga svijeta. Kaskadni vodopadi, huk vode, stare vodenice, šetalište

NAŠI DANI

Primjer beogradske propagande: Skadar 800 godina bio srpska prijestonica!?

-Selekcije Kosova i Hrvatske sastaju se kvalifikacijama za Mundijal u gradu Skadru na Bojani, a grad je pun zastava. Fudbaleri Kosova dočekuju selekciju Hrvatske u kvalfikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018. ponovo

BH RAZGLEDNICA

Neobična lađa plovi Sanom

Na rijeci Sani, na dijelu vodotoka između gradskog i mašinskog mosta u Sanskom Mostu, odnedavno se može vidjeti za ovdašnje prilike neobična lađa, čiji je vlasnik Mensur Unkić došao na