Kako je dječak Haso Hasanović pobjegao sa strijeljanja u Kravici

Kako je dječak Haso Hasanović pobjegao sa strijeljanja u Kravici

Izvor pored kuće još žubori. I ptice cvrkuću. Čini se, kao nikada prije. U avliji Hasanovića, zaronjenoj u srebreničko zelenilo, rodilo je i voće. Neobična je tišina u Lehovićima, mjestu nedaleko od Potočara. U bajkovitim predjelima dječiji glasovi sve manje se čuju.

Tišina je i u malinjaku ispod kuće. Tišina koja krije bol. Pogledom sa makadamskog puta posmatramo Hasu dok pažljivo ubire plodove maline. Ponosno ih pokazuje i nudi gostima, baš onako “velikog srca”, kako to narod Podrinja uvijek i čini. Reći će nam kasnije da prodajom malina zarađuje hljeb za svoju porodicu.

“A kod onog gore izvora smo se rastali”, govori nam Haso dok sjedimo u hladu između dva reda malina, započinjući prvi put kompletnu ispovijest o jednom od najvažnijih svjedočanstava o genocidu.

Bili su Hasanovići sretna porodica. Babo Edhem i majka Saliha su se borili da školuju i na pravi put izvedu svoje maksume – Hasu, njegovog brata i sestru. Sve do 1992. godine. Tada za ovu porodicu, ali i sve Bošnjake Podrinja, počinju najteži dani.

“Živjeli smo u vrlo teškim uslovima, bez hrane. Preživljavali smo od onoga što posijemo.”

U Lehovićima su preživljavali sve do pada Srebrenice. Tada je, pored izvora što žubori, uslijedio rastanak 10. jula 1995. godine.

“Razmišljali smo da li da idem s majkom u Potočare, ili da idem s ocem preko šume. Onda je neko kazao da odvajaju mušku djecu u Potočarima. Kod ove vode smo se rastali s majkom, bratom i sestrom”, prisjeća se Haso.

“Tu se cijelo selo rastajalo”, dodaje on.

Tada 16-godišnji dječak, zajedno s babom, hiljadama komšija i sugrađana, iz mjesta Jaglići kreće na put koji ledi krv u žilama. Julski pakao je započeo nakon kraćeg pješačenja, u mjestu Buljim, kada je napadnuta kolona. Uprkos zasjedama, kolona je nastavila put.

“Tako je bilo sve do pada Bukve. Sjedili smo. Kolona je bila zaustavljena. Odjednom je počelo da puca sa svih strana, da ječi, da huči… Nismo znali šta se dešava. Onda je pala Bukva. Noć je bila. Nastala je vriska. Tada sam se izgubio”, priča Haso.

Krenuo je da bježi, a potom je udario glavom o drvo. Pao je u nesvijest.

“Ne znam koliko sam bio bez svijesti. Kada sam se probudio, nije nikoga bilo. Bila je noć. Oko mene su bili samo mrtvi i ranjenici, koji su tražili pomoć. Okretao sam tijela, dozivao sam babu, ali niko se nije odazivao”, govori Haso drhtavim glasom.

Nastavio se kretati kroz šumu i stigao je do puta. Nakon stotinjak metara, zarobila su ga četiri srpska vojnika. To se desilo, sjeća se, u šumi iznad zemljoradničke zadruge u Kravici.

“Svezali su mi ruke i doveli do magacina, koji je bio pun zarobljenika. Ljude koje su dovodili redali su ispred magacina, jer nije bilo mjesta unutra. Ujutro su izvodili po 10-15 ljudi i strijeljali ispred magacina. Tako su radili više puta dok sam ja bio tu”, svjedoči Haso o stravičnim događajima iz jula 1995. godine.

Tokom strijeljanja dječak se nalazio ispred zadruge u Kravici. Brutalne likvidacije je gledao svojim očima. Svi ostali koji su dovođeni boravili su ispred nekadašnje zadruge.

“Čekali smo ispred dok nisu ispraznili magacin, dok nisu poubijali ljude koji su bili unutra, kako bi druge mogli smjestiti tamo. Govorili su nam: ‘Ovako isto vas čeka, samo dok dođe red na vas'”, priča Haso.

Dok suze naviru, dodaje kako je u ovu stravičnu sliku ostao urezan još jedan ožiljak. Ispred zadruge je vidio svog školskog druga Nermina. Stajao je uplašen i izgubljen. Čekao je smrt.

“Dolazi jedan srpski vojnik i rafalno mu puca po nogama. Dijete pade, počne plakati i puštati krike. Dođoše dvojica vojnika i odnesoše ga iza hangara. I nikada se više nije pojavio”, sjeća se Haso ubistva svog druga iz školskih klupa.

U hororu ispred zemljoradničke zadruge u Kravici potom je uslijedio događaj koji je velikim dijelom odredio njegovu sudbinu i ostavio još jedan stravičan ožiljak. Prišao mu je vojnik u crnom odijelu, dao flašu i rekao da ide donijeti vode, koja se nalazila iza zadruge.

“Kada sam tamo došao, vidio sam crijevo iz kojeg ide voda. Ali, pored vode bila je djevojčica, koja je imala 15-16 godina, koja je bila tek zaklana i koja se tresla. Krv je tekla. Bila je još živa”, govori Haso.

Tada je, kaže, imao osjećaj da gubi pamet i razum. Bio je izgubljen, tražio je vodu. Izbezumljeno je gledao zaklanu djevojčicu i krv koja je tekla.

Cjelovit tekst na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kako-je-djecak-haso-hasanovic-pobjegao-sa-strijeljanja-u-kravici

Previous Predsjedavajući državnog Predsjedništva pozvao ambasadora Srbije na hitan sastanak
Next Vučićev obavještajac hitno pozvan u Beograd, otkazan sastanak sa Džaferovićem

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|ZLOČINI

U iščekivanju presude Ratku Mladiću (VIDEO)

  Doajen bosanskohercegovačkog novinarstva, profesionalno se uz Srebrenicu veže najmanje posljednja tri desetljeća. Iako u penziji, i dalje je izuzetno aktivan i kao novinar, ali i kao dokumentarista koji vrijedno

NAŠI DANI

Genijalan odgovor na provokativne bilborde “PRAVOnaSLAVLJE“

Bilbordi sa porukom “PRAVOnaSLAVLJE“ postavljeni širom RS-a uoči proslave 9. januara, a koji jasno asocijaraju na pravoslavni karakter tog neustavnog praznika, su dobili i svojevrstan odgovor. Imajući u vidu da

NAŠI DANI

Sarajevski hrabri momci šokirali agresora: 2. maj pokazuje hrabrost, odanost, volju i herojstvo branilaca Sarajeva

Povodom manifestacije “Dani Kantona Sarajevo”, a u okviru obilježavanja Dana KS-a i 25. godišnjice bitke za odbranu Predsjedništva RBiH, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, delegacije Skupštine i Vlade Kantona Sarajevo