Abdulah-paša Deftedarija: Pravedni i ponosni bosanski namjesnik

–Pored najstarije travničke džamije, Jeni džamije, nalazi se turbe glasovitog Bošnjaka, rodom Sarajlije, Abdulah-paše Deftedarije (Deftedarevića).

Četiri godine bio je vezir, tj. današnjim eglenom kazano predsjednik, Bosne. U vrijeme njegovog vezirovanja a to je period od 1780. do 1785. god. ponovo je od strane Austrije pojačano jurtisanje, tj. jurišanje da se Bosna zauzme.
Austrija je tražila da joj se predaju sve teritorije na ”bosanskoj zapadnoj suhoj međi” kako je stajalo u ultimatumu upućenom vlastima u Stambolu. Svako zna šta je međa ali šta je ”suha međa”? Ako postoji ”suha međa” onda mora postojati i nekakva ”mokra međa”, zar ne? ”Suha međa” je originalna sintagma (kratak jezički izraz) jezika bosanskoga, kojim se označavala državna kopnena granica. Za razliku od ”suhe međe” Bosna je imala, a ima i dan danile, vodne državne granice, tj. državne granice na moru, rijekama ili jezerima.

U zahtjevu Austrije da joj se predaju sve teritorije na ”bosanskoj suhoj međi” radilo se o teritorijama zapadno od rijeke Une, tj. današnja Krajina, Cetingrad, Kladuša, Cazin, Ostrožac, Krupa, Bužim itd. Ukupno 21 tvrđava i 4 kule.

Osmanska uprava iz Stambola uputila je naredbu da se Austriji ne pruža otpor nego da joj se pomenute teritorije predaju. Dobivši ovakav ferman bosanski vezir Abdulah-paša nije bio iznenađen jer bilo je to doba opadanja kuveta Osmanske Imperije.

Septembra 1784. god. Abudlah-paša je sazvao Ajansko vijeće kojeg su činili bošnjački prvaci, a potom je u Stambol uputio mahzar. Umjesto svojeg ćatiba Avdulah-paša je svojom rukom mahzar napisao. Mahzar je bio plaho kratak i u njemu je stajala poruka za sultana lično:

„Bosna ti je sorguč carevini,

Bosna ti je serhat carevini,

Bosna ti je arslan na Stambol kapiji.“

Potom je Abdulah-paša napisao i glavni dio odgovora a on se sastojao od samo pet riječi. Tih pet riječi napisao je tri puta, pritisnuo svoj muhur na mahzar a potom su menzildžije to u Stambol odnijele. Koliko god je brzo Abdulah-paša svoj mahzar u Stambol poslao to je iz Stambola još brže novi ferman u Travnik stigao. Uz ferman je Abdulah-paši donešena i jedna plaho lijepo ukrašena maštrafa a u njoj nekoliko drama crveno žute tekućine. Značilo je to da je Abdulah-paš vakti sahat došao, tj. da je na smrt osuđen jer je u njegovom odgovoru, u onih samo pet riječi, koje je on uputio u Stambol, stajalo da o predaji teritorija na bosanskoj ”suhoj međi” nema ni govora. Zbog toga je treba popiti otrov koji se u maštrafi nalazio.
Vezir se od smrtne presude nije uplašio. Bio je petak 1. rebiul-ahira 1199. god. – računato po Muhamdu a. s. tj. 12. januar 1785. god. – računato po Issa a.s. U rečeni vakat Abdulah-paša je klanjao uobičajeni dnevni namaz a potom, sjedeći na postekiji, tri puta ponovio istih onih pet rijeèi koje je i sultanu napisao.

Bile su to riječi:
– Baš vererdum bir taš verem –

Što je značilo: ”glavu dajem, a kamena jednog ne dam\”.

Pri trećem izgovaranju, uz tekbir i šehadet, nagnuo je maštrafu i ispio smrtni otrov.
Ovaj gazijski i patriotski čin Bošnjaka Abdulah-paše Deftedarlije ostao je upamćen u narodnoj predaji a hroničari toga doba o Abdulah-paši bilježe ovo:
„U odnosu na druge paše bio je dobar čovjek“ – utefterio je mudri Mula Mustava Bašeskija.

„Za vrijeme njegova vladanja siromasi nisu znali šta je zlo“ – potvrđuje Abdulah-pašinu dobrotu i fra Nikola Lašvanin. Ljetopisac franjevačkog samostana u Kreševu zapisao je da je Abdulah-paša bio „csovik posve dobar, siromaha i raje mila majka“.

Gazijski postupak Abdulah-paše opjevao je i Safet-beg Bašagić u scenskoj igri „Abdulah-paša, dramski spjev u 4 čina iz XVIII stoljeća (Sarajevo 1900). Abdulah-paša je kao dobrotvor još za života uvakufio svoje imanje u korist islamskih ustanova… – bilježi Ferid Šantić u tekstu ‘Suha Međa‘.