Afera Agrokomerc – uništavanje Bosne preko uništenja H. Pozderca

Iz rada O POLITIČKOM KONTEKSTU “AFERE AGROKOMERC” (utjecaji na razvoj tvornice u svjetlu odbrambenog koncepta u SFRJ)* ADMIR MULAOSMANOVIĆ – Institut za istoriju, Sarajevo, Bosna i Hercegovina:

“Afera Agrokomerc” počinje izbijanjem požara u tvornici koji se dogodio 25. januara 1987. godine. Bilo je puno nagađanja o požaru, kružile su priče da je podmetnut ali to nikada nije dokazano.

Za požar je okrivljen Poslovodni odbor tvornice jer nisu instalirali protupožarni sistem i tako indirektno doprinijeli uništenju jednog od većih Agrokomercovih pogona. Nakon požara Služba državne bezbjednosti (SDB) je ušla u Agrokomerc i uspostavila kontrolu nad tvornicom. Prvo je regionalni centar u Bihaću intervenirao da bi potom Duško Zgonjanin, načelnik republičkog SDB-a, osobno preuzeo sve akcije koje su se ticale Agrokomerca. Kako je isticao Milan Uzelac na sjednicama raznih partijskih foruma, koje su postale česte poslije izbijanja afere, jedino je SDB mogao srušiti tu megalomansku tvrđavu.65 Odmah po ulasku u Agrokomerc, Duško Zgonjanin je obavijestio Milana Uzelca da postoje indicije o drugim nezakonitostima koje su ozbiljnije od nepostavljanja protupožarnog sistema.66 Upravo kada se desio požar, što je veoma indikativno, počela je provjera platnog prometa i posebna provjera poslovanja Agrokomerca.

Isto tako, u januaru 1987. godine se dogodila emisija 5 lažnih teleks- naloga (zapravo od 29. decembra 1986. do 30. januara 1987. godine) koji su pokrenuli lavinu i koji su Agrokomerc doveli u katastrofalan položaj. Tih 5 teleks-naloga je stiglo iz Prištine, Beograda i Novog Sada u ukupnom iznosu 15.513.989.328 dinara. Puno različitih aktivnosti, koje nisu bile praksa ondašnjeg jugoslavenskog režima, u samo mjesec dana!

“Afera Agrokomerc’’ je, dakle, počela u januaru 1987. godine kada se desio požar u jednom od pogona koji je otvorio put SDB-u da uđe u tvornicu. Iz perspektive logičkog promišljanja građanina nejasno je zašto bi SDB trebao istraživati požar u tvornici čim se on dogodio. Aktivnosti nekoliko republičkih službi su se usmjerile na Agrokomerc, kao što sam naveo, formirana je i komisija SDB-a 17. marta da bi se istražile nezakonitosti unutar Agrokomerca. Bosanskohercegovačko Predsjedništvo je prvi put raspravljalo o Agrokomercu 19. aprila 1987. godine i tada se dala podrška tvornici.

Zapravo je Predsjedništvo BiH sve do 11. augusta, kad je održana sjednica Predsjedništva SR BiH, bilo na poziciji podržavanja razvojnog programa velikokladuške tvornice. Ovo je bila druga i najznačajnija faza afere kojom je rukovodstvo Republike stavljeno na velika iskušenja. Sada je, jednostavno rečeno, red poteza koje je vukao Hamdija Pozderac uvjetovao red poteza koje je vuklo srpsko rukovodstvo. Ovim je Pozderac, kao predsjednik Savezne komisije za promjenu ustava, bio ucijenjen. Ukoliko bi radio po notama Beograda Agrokomercovi problemi bi bili riješeni mimo javnosti i na način kako se do tada radilo. Ukoliko ne, odstrijel je bio spreman.

Također, 11. augusta 1987. godine i bosanskohercegovačko rukovodstvo je podijeljeno, što nimalo ne čudi uzme li se u obzir uloga nekih političara (Zgonjanin, Uzelac, Ubiparip) pri kreiranju afere. Tada izazvani rascjep, što je najgore, izbio je na nacionalnoj osnovi.71 Na sjednici Predsjedništva SR BiH od 19. aprila 1987. godine su razmatrani različiti materijali koji su pristigli i bili pripremljeni za raspravu. Tu je bio tzv. “Zgonjaninov izvještaj” koji je nastao 9. aprila 1987. godine kao i 3 pisma iz Velike Kladuše koja su poslali Stevo Repac, predsjednik OK SK Velika Kladuša, Slobodan Miljković, predsjednik SO-a i Fikret Abdić, predsjednik PO SOUR Agrokomerc. 72 Hamdija Pozderac je prilikom izlaganja na ovome skupu tvrdio da se organizirano radi protiv Agrokomerca i da se time žele srušiti braća Pozderac.

Time je nagovijestio da se na probleme sa Agrokomercom koji su iskrsli treba gledati sa isključivo političkog stajališta. Prema Petru Dodiku, ondašnjem članu Predsjedništva SR BiH, Duško Zgonjanin je tada odbio Hamdijin zahtjev da se zaustavi kampanja protiv Agrokomerca što je Dodiku izgledalo sasvim čudno, skoro nevjerovatno. Sasvim racionalno je zaključio da onoga ko smije nešto odbiti Hamdiji Pozdercu drže i vode “veći igrači”. Hamdija je tada bio značajan jugoslavenski igrač tako da ovo odbijanje govori o promijenjenim odnosima i konceptima u Jugoslaviji. Također je interesantna tvrdnja Petra Dodika da je iz držanja Munira Mesihovića, također tadašnjeg člana Predsjedništva SR BiH, i Milana Uzelca na ovoj sjednici naslutio da je sve već dogovoreno kako da se prevlada novonastala situacija. Sličnu stvar je ponovio i Alija Alešević tvrdnjom da je u noći 19./20. aprila 1987. godine primio poziv iz Sarajeva u kojem je obaviješten da je Predsjedništvo odlučilo njega poslati na robiju.

Čak su, po njemu, odredili i visinu zatvorske kazne koja je bila 16 godina. Mogućnost da se sve riješi bez uplitanja javnosti i suda bila je velika, samo je trebalo prihvatiti igru koju je nametao srpski vrh.

Stanje u Jugoslaviji, pa samim time i Bosni i Hercegovini, pred početak “afere Agrokomerc’’ 1987. godine bilo je veoma kaotično. Urušavanje komunizma se sve više naziralo, a u Jugoslaviji su dominaciju preuzimali nacionalisti. Posebno je to bilo izraženo u srpskom korpusu unutar kojeg je postojao već niz javnih radnika i znanstvenika koji su sasvim otvoreno zagovarali redefiniranje odnosa u zemlji, pa i rekompoziciju same zemlje.Već 1986. godine je bio obnarodovan Memorandum SANU-a, a Slobodan Milošević se pripremao da izvrši udar u rukovodstvu SK Srbije i tako preuzme totalnu vlast u toj republici.

To se i dogodilo na poznatom Septembarskom plenumu CK SKS (14. 9. 1987.) kada su Ivan Stambolić i ostali oponenti, do tada vodeći ljudi SK Srbije, izgubili vlast. Pored Ivana Stambolića najveći gubitnik bio je Dragiša Pavlović, predsjednik Gradskog komiteta SK Beograd, koji je trebao doći na mjesto koje je pripalo Slobodanu Miloševiću. Prema mišljenju admirala Mamule, Milošević nije došao na čelo Srbije na talasu nemira kosovskih Srba i zovu intelektualne elite na obnovu programa Velike Srbije.

O pripremama njegovog dolaska na vlast se vrlo malo zna. Presudna ulogu za Miloševićevo “instaliranje”, prema Mamuli, imao je general Ljubičić, bivši komandant JNA i čovjek koji je zamijenio na čelu Armije Titu odanog generala Ivana Gošnjaka.77 Admiral je, prema njegovom svjedočenju, upozorio Stambolića na Ljubičićevu infiltraciju u JNA i na to da general radi vrlo upitne poteze na što se Stambolić oglušio. Stambolić je smatrao da je general Ljubičić i dalje odani sljedbenik Titovog puta. Veoma se prevario. Tek kasnije, nakon što je protjeran sa srpske političke scene, Stambolić će kazati da je general Ljubičić imao jednu od najpresudnijih uloga u rasturanju Jugoslavije.

Da je Ljubičić doista bio jedan od glavnih projektanata “nove srpske supremacije”, a za pitanja vojske vjerovatno glavni, dokaz je njegova svađa s generalom Džemilom Šarcem, dugogodišnjim predsjednikom SK u JNA. Razlozi za svađu, kako je ustvrdio general Šarac, su njegovo mišljenje da je Ljubičić predao Armiju srpskim hegemonistima.

Bosna i Hercegovina je još od Garašaninovog “Načertanija” u velikosrpskim koncepcijama bila ugaoni kamen i pitanje kojem se davala najveća pozornost. Tako je bilo i početkom osamdesetih godina kada je nastajao novi akcioni plan srpske elite. Nije stoga čudno da je Bosna i Hercegovina malopomalo postajala problematična republika u kojoj su se nizale afere a medijska slika o njoj kreirana u Beogradu.

Beogradski mediji su posvećivali značajnu pažnju Bosni i Hercegovini ali je izvještavanje bilo pretežno takvo da je ova republika ličila na mitološki “tamni vilajet”. Skoro ništa što se događalo u ovoj republici nije govorilo o dobrim i zdravim odnosima u bilo kojoj domeni društvenog života.

Ovakav pristup, koji govori o zastrašujućoj izrežiranosti napada na Bosnu i Hercegovinu, neki autori, a posebno nekadašnji novinar na Omladinskom radiju Sarajevo Neven Anđelić, su nazvali buđenjem javnog mnijenja. Proces demokratizacije i oslobođenja medija iz političkog zagrljaja sredinom osamdesetih godina, prema Anđeliću, može se pratiti preko informiranja o aferama Moševac, Agrokomerc, Neum82 itd. Možda je, da budem sarkastičan, bilo jedino moguće pratiti “oslobođenje” medija koji su se stavili u funkciju ostvarenja politike koju je definirao SANU. Također, Anđelićeva argumentacija kako je nemoguće povezati Miloševića sa “aferom Agrokomerc”, jer je on izvršio puč 23. septembra 1987. godine, što se pak dogodilo poslije otkrića afere i isključenja Fikreta Abdića iz SK, smatram da nije tačna.

Isto tako, Miloševićevo preuzimanje srpskog kormila se nije dogodilo na Plenumu, kako to Anđelić ističe, jer je on na kormilu bio već određeno vrijeme. Plenum je to samo potvrdio i dotada vladajuće ljude iz sjene stavio pod svjetla političke pozornice. Stambolića je, zakulisnom igrom, porazio njegov učenik i miljenik. Osma sjednica CK SK Srbije je bila farsa i spektakl koji je završen prije nego je počeo jer takvi događaji samo tako mogu da se i odigraju.

Srbijansko rukovodstvo koje je bilo ili dolazilo na političku scenu, kako je to napisao admiral Mamula, trebalo je što brže djelovati jer su čak kasnili u sprovedbi “zadataka” koji su pred njih postavljeni. Za SR Srbiju je veliko opterećenje bilo pitanje ustavnih promjena koje su se najviše doticale državnosti ove republike i njenog odnosa sa autonomnim pokrajinama. Ekonomske prilike Jugoslaviju su sve više dezintegrirale tako da je ona mnogima (Slovencima posebno jer su ekonomske razlike protegnuli i na političke, kulturne itd.) postajala opterećenje i uteg oko vrata, a akcije političkih i ekonomskih elita u republikama su bolju suradnju ostvarivale sa inostranim partnerima nego sa jugoslavenskim republikama.

Od 1981. godine kosovski problem je bio akutan. Manje tenzija je bilo u Vojvodini ali ni u toj pokrajini situacija nije bila sasvim jasna. Na čelu komisije koja je radila na ustavnim promjenama nalazio se Hamdija Pozderac, tadašnji potpredsjednik SFRJ, koji je ubrzo trebao postati i predsjednik Predsjedništva SFRJ zbog nacionalnog i republičkog rotacijskog ključa koji je uspostavljen u državi. SR Srbija je, također, u osamdesetim godinama 20. stoljeća izvršila pritisak na savezne organe da zaustave program stabilizacije i uvedu kontrolirane cijene.

Zaključak je da su ovim htjeli izazvati sukob i raspad Jugoslavije i tako je pretvoriti u proširenu Srbiju. Sasvim je jasno da se ne radi o kratkovidosti (ovu opciju je odbacio i Mamula iako ju je on spomenuo u svojoj knjizi) jer je predsjednik SIV-a Branko Mikulić “pao” čim je liberalizirao cijene u SFRJ što nije odgovaralo srbijanskoj politici.

Izrazito značajnu ulogu u ovoj aferi odigrao je bankarski sektor u Jugoslaviji. Banke su bile te koji su plasirale ogromna sredstva prema Agrokomercu u januaru 1987. godine i sve su se nalazile na području SR Srbije (Ljubljanska banka Novi Sad, Jugobanka Beograd, Jugopetrol banka Beograd, Osnovna banka Priština). Agrokomerc je imao dugogodišnju suradnju sa preko pedeset banaka širom Jugoslavije ali su januarske mjenice sa enormnim iznosima stigle samo iz srbijanskih banaka. Iako je Branko Mikulić, kao predsjednik SIV-a i kao politički predstavnik Bosne i Hercegovine, inzistirao i na odgovornosti bankarskog sektora, u vezi finansijskih malverzacija Agrokomerca, to se nije dogodilo. Bankari su, ipak, imali veoma jakog i utjecajnog zaštitnika, a to je bio Slobodan Milošević. Njegova povezanost s bankarskim krugovima doprinijela je tome da ga se osobno stavi u središte “afere Agrokomerc’’.

U prilog toj tvrdnji ide i oprost duga Agrokomercu 1989. godine, no o tome kasnije. Da je u augustu 1987. godine počelo uništavanje Bosne i Hercegovine preko uništenja Hamdije Pozderca potvrđuje niz činjenica. Nakon objavljenog intervjua Hamdije Pozderca u NIN-u, 2. augusta, u kojem je potvrdio da je rješenje problema ustavne pozicije SR Srbije i njenih pokrajina blizu, događaji su se počeli redati kao na traci.

Nešto ranije, 30. jula, u Sarajevu je boravila delegacija Jugoslavenskog tržišta novca (JTN) i ponudila katastrofalne uvjete saniranja posljedica mjenične afere. Vodstvo JTN-a je bilo voljno da dug Agrokomerca pretvori u trogodišnji kredit koji bi u potpunosti na sebe preuzela Privredna banka Sarajevo (PBS), što znači Bosna i Hercegovina. Kamate su bile tako velike da bi se vratilo duplo više novca od iznosa koji se smatrao glavnicom. Od strane JTN uvjeti su ponuđeni a predstavnici PBS-a nisu imali mogućnosti da bilo što predlože. Bilo je uzmi ili ostavi. U Bosni i Hercegovini su, naravno, bili nezadovoljni odnosom JTN-a prema problemu koji se pojavio. Nakon niza konzultacija pokazali su spremnost da prihvate uvjete i konsolidiraju stanje u privredi na ovaj način o čemu su ih obavijestili 4. augusta.

Nakon ovakvog razvoja situacije, prihvatanja uslova kredita, iz Republičkog zavoda za zakonodavstvo SR Srbije su hitno reagovali jer su neke okolnosti postale drugačije. Saopćili su, nakon sastanka, da je potez JTN-a ishitren i da nije u skladu sa zakonom, odnosno, da se dug Arokomerca ne može učiniti kreditom. Sve se moralo, po njima, predati sudu i na taj način rješavati nastalu situaciju. Sastanak na kome je sugerirano svim imaocima Agrokomercovih mjenica, a bili su prisutni predstavnici SDK, banaka, određenih OUR-a i drugih društveno-pravnih organizacija, održan je 17. augusta a sazvao ga je Radenko Žunić, potpredsjednik Izvršnog vijeća SR Srbije. Već 26. augusta 1987. godine na sjednici Izvršnog vijeća SR Srbije zaključeno je da se priča o Agrokomercu može riješiti samo na sudu i da su pravosudni organi sada na potezu.

Ništa drugo se, dakle, u Srbiji nije prihvatalo osim pokretanja sudskog postupka. Ovu akciju srbijanskog rukovodstva odmah su podržali i u Narodnoj banci Jugoslavije, najvišoj finansijskoj instanci u Jugoslaviji. Viceguverner Narodne banke Jugoslavije, Vukašin Marković, pridružio se stavu SR Srbije da za krivično djelo ne može biti ništa drugo nego sudski postupak i time odbacio priču o pretvaranju Agrokomercovog duga u kredit. Uporište za ovaj svoj stav je mogao naći u zakonu ali nikako u praksi jugoslavenskog bankarskog sektora, pa čak i logici bankarskog poslovanja.

Upravo u periodu kada se Agrokomercu (Bosni i Hercegovini) mjenični dug nije mogao pretvoriti u kredit, navodno zbog zakona, zbog iste stvari u Srbiji je kredit odobren Pomoravlje – prometu iz Ćuprije, i to izuzetno povoljan. Tada je Narodna banka Srbije donijela neustavnu odluku da ne prima mjenice od poslovnih banaka iz Bosne i Hercegovine. U ostalim republikama nije bilo tako snažnih i isključivih reakcija, osim u SR Sloveniji, ali pretežno na verbalnom nivou.

Također, Izvršno vijeće SR Srbije zauzelo je stav da je rukovodstvo Bosne i Hercegovine stajalo iza Agrokomerca i da kao takvo ne može raščistiti situaciju koja je nastala već to može učiniti samo Federacija. Stoga su se oni, kako su isticali, zalagali da se “slučaj Agrokomerc’’ dovede do kraja. Ono što je slijedilo bila je borba mačke i miša.

Bosanskohercegovačko rukovodstvo koje je već bilo na koljenima više nije imalo nikakvih mogućnosti da djeluje u interesu građana republike. Pojavile su se tendencije da se uvede prinudna uprava nad Bosnom i Hercegovinom. To je bilo jedno od ključnih pitanja na sjednici CK SKJ koja se održala 8. 9. 1987. godine u Beogradu.

Na spomenutoj sjednici CK SKJ trebalo je staviti pečat na samostalnost bosanskohercegovačke politike, što je i učinjeno. Branko Mikulić je u svojoj diskusiji sasvim direktno rekao da “smo suočeni sa zavjereničkim djelovanjem usmjerenim na rušenje sistema”. Nešto ranije na jednoj od sjednica Predsjedništva CK SK BiH Mikulić je naglasio da “ne treba biti naivan i misliti da je Agrokomerc glavna stvar već su vrlo ozbiljna pitanja na dnevnom redu”. Također, sva ova događanja su, po njemu, predstavljala opasnost za Jugoslaviju i trebalo je voditi o tome računa. Veoma koncizno dat je presjek problema sa kojim se suočila Jugoslavija i taj problem je, prema Mikuliću, zemlju držao na ivici katastrofe.

Bosanskohercegovački vrh je očito vrlo dobro znao šta je pozadina pokrenute afere ali su bili svjesni da nemaju nikakve snage boriti se otvoreno, jer su malverzacije velikih razmjera u Agrokomercu ipak postojale. Jedina primjedba na ove Mikulićeve stavove je njegovo uzmicanje od imenovanja onih koji generiraju krizu. Zbog toga su njegovi stavovi podložni različitom tumačenju, iako je zapravo sasvim jasno da je odgovornim za ova događanja, pa čak i mnoga događanja iz ranijeg razdoblja koja su imala negativan odjek u Bosni i Hercegovini, držalo srbijansko rukovodstvo. Ovo rukovodstvo je, pak, imalo ogromnu prednost u diskusiji koja se vodila na sjednici 8. 9. 1987. godine.

Već spomenuti koraci koje su napravile institucije u SR Srbiji davali su im “vjetar u leđa” i oni su mogli voditi raspravu u željenom pravcu. Zapravo je bosanskohercegovačko rukovodstvo bilo na optuženičkoj klupi. U najboljem slučaju mogli su se osjećati kao mlađi retardirani brat. Vidoje Žarković, crnogorski političar, odmah je zahtijevao da se oformi državna komisija koja bi ispitala odgovornost saveznih organa za propuste koji su učinjeni. Time je, navodno, želio da se stvari istjeraju na čistac (već smo ovo čuli!) i da se utvrde krivci za malverzacije koje su jugoslavensku ekonomiju dovele u težak položaj.

Diskusije Milana Uzelca, Branka Mikulića i Milana Kučana, slovenskog predstavnika, su malo ublažile efekte stavova Vidoja Žarkovića. Da se, ipak, radilo o nepopustljivim stavovima potvrdio je Slobodan Milošević u svojoj diskusiji. On je prvo pozdravio saopćenje Predsjedništva CK SK BiH i istakao da je to “prva svijetla tačka jer se kategorično, ljudski reklo šta je šta i ne može se nikoga kriviti što se nada gubi nedeljama i danima kada se zna da se svim instrumentima vlasti raspolaže a ništa se ne preduzima”.

Sasvim fino, kako je on to znao, diskvalificirao je bosanskohercegovačko rukovodstvo učinivši ga nesposobnim i podržao Vidoja Žarkovića u njegovom stavu da se formira državna komisija. Na ovoj je sjednici bosanskohercegovačka politika izgubila samostalnost. Državna komisija nije oformljena, valjda zbog već postojeće radne grupe SIV-a koju je Žarković kvalificirao ipak drugačijim organom koji bi imao drugačiju funkciju od državne komisije. Bez obzira na činjenicu da bi to bio presedan u jugoslavenskoj unutrašnjoj politici Žarković i Milošević nisu popuštali.

Kako god bilo, na proširenoj sjednici Predsjedništva CK SK BiH koja je održana 12. 9. 1987. godine, četiri dana poslije sjednice CK SKJ, Hamdija Pozderac, glavni cilj srpskog napada, dao je ostavku. Prvi korak, koji je učinjen i koji je pokazivao da je sudski proces izvjestan, je oduzimanje poslaničkog imuniteta Fikretu Abdiću od strane Mandatsko-imunitetske komisije Skupštine Jugoslavije. To se dogodilo 8. septembra 1987. godine uz obrazloženje da je: “Emisija mjenica bez pokrića izazvala dalekosežne posljedice za privredu SFRJ ugrozivši njenu ekonomsku osnovicu čime je učinjeno krivično djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja iz člana 114. Krivičnog zakona SFRJ”. Gotovo istovremeno, na sjednici Predsjedništva OK SK Bihać osuđeno je djelovanje Fikreta Abdića, ali i Hakije Pozderca čime se nagovještavalo slično rješenje i za potonjeg.

Predsjedništvo SK BiH je na svojoj sjednici od 12. 9. 1987. godine, na kojoj je Hamdija dao ostavku, utvrdilo da Hakija Pozderac ima političku odgovornost za događanja oko Agrokomerca. Optužnica je podignuta od strane Višeg javnog tužilaštva u Bihaću 29. februara 1988. godine i sa početkom suđenja u Bihaću (5. maj 1988.), koje je krenulo nekoliko mjeseci nakon pritvaranja Fikreta Abdića, Hakije Pozderca, Alije Aleševića, Ibrahima Mujića i drugih, počela je i igra oko Bosne i Hercegovine.

Kontrarevolucionarno djelovanje predstavljalo je osnovu optužnice.

Da bi se, navodno, osigurala nepristrasnost suda doveden je sudija iz Tuzle, Rifat Konjić. O tome kako je teklo suđenje i kako je jedan od optuženih, Alija Alešević, bivši direktor Interne banke Agrokomerca i najupućeniji u poslovanje sa mjenicama, to doživio, kazuje njegovo svjedočanstvo:

“Ja sam nakon 18 mjeseci pušten pa sam sa slobode išao na suđenje. Tada je otprilike nastala treća faza suđenja. U toj trećoj fazi Hakija se morao skloniti iz sudnice i on se pušta zbog bolesti. Ja postajem drugooptuženi a Pirija dolazi u Agrokomerc i mene zove da ja radim u Agrokomercu. Ja prihvatam i počinjem da radim. Tada je republička vlada davala pare iz budžeta za 30 stručnjaka u Agrokomercu. I ja sam dobijao tu platu iz budžeta, a ovamo sam suđen za kontrarevoluciju itd. Moj zadatak je bio da radim na revitalizaciji Agrokomerca, a ovamo sam odgovarao zbog rušenja države. Meni kaže onaj (misli na predsjednika suda Rifata Konjića A. M.) da se naspavam a ja mu kažem da ne mogu jer po noći radim u Agrokomercu. I kada sam ja to rekao predsjedniku suda da radim u Agrokomercu i da sam plaćen iz državnog budžeta rekao mi je da mu donesem to rješenje i da će me poljubiti u čelo ako to bude tako. A šta je suština? Suština je bila da mene fizički oslabe za suđenje, Hakiju da odstrane, a on je mudar, kod Hakije to svakako ne bi prošlo, a Fikret napušta advokate iz Zagreba i uzima advokate iz Beograda. To je ta treća faza. I sada kada se čovjek malo nazad vrati to je bila priprema za ovaj rat. U toj trećoj fazi Fikretov zadatak je bio […] Milošević daje nalog i oprašta dug Agrokomercu. Tržište novca reaguje jer 80% duga je oprošteno. Fikretu se ukida smrtna kazna, a onda se povlači i kontrarevolucija. To Milošević radi potez. Milošević je bio direktor banke. Ja sam bio u banci sa njim ko ovako s tobom. I tada, po mom mišljenju Fikret počinje da radi isključivo po nalogu iz Beograda. Njegov zadatak je bio da iskompromitira političare u Bosni, poseban akcent je bio na Srbe. On je tu miješao, uzimao je Hrvate, Muslimane, kao ovoga Raifa Dizdarevića npr. Ali poenta je bila da se u narodu stvori mržnja prema političarima koji su iz srpskog naroda, to je njegov zadatak bio.”

Ovaj poduži citat, u kojem ima i određenih nejasnoća, nudi nekoliko važnih indicija. Puštanje Hakije Pozderca, odbacivanje optužbe po članu 114. Krivičnog zakona SFRJ i preuzimanje Abdićeve odbrane od strane beogradskog advokatskog tima desilo se skoro kao na traci. Najintrigantnije je, zapravo, što je JTN zaista oprostio dug Agrokomercu koji je samo dvije godine prije želio prvo pretvoriti u izuzetno nepovoljan, ekstra zelenaški, kredit a potom se i od toga odustalo jer je jedini izlaz, kao što sam naveo, bio sud i sprovođenje postupka protiv Abdića, Hakije Pozderca i ostalih. Kako i zašto je do ovoga preokreta došlo može se tek nagađati, barem dok neko od tada vodećih ljudi JTN-a ne progovori o ovom problemu, ali je značajno da je ipak došlo i da je time “afera Agrokomerc” privedena kraju. Alešević stavlja Slobodana Miloševića u veoma interesantnu poziciju tj. njegovu ulogu smatra ključnom za rješavanje slučaja i samim tim puštanje Fikreta Abdića na slobodu.

Drugu vrstu argumentacije o ovoj trećoj fazi suđenja, kako ju je nazvao Alešević, ponudio je general Martin Špegelj. Upravljački vrh JNA je, po njemu, stajao iza pokretanja afere, a kada je konačno srušen Hamdija Pozderac iz zatvora je pušten Fikret Abdić i sa njim je vrh Armije odmah uspostavio bliske kontakte. Ovaj stav je iznio čovjek koji je izuzetno dobro poznavao stanje u JNA kao i njene metode koje je imala, tako da se njegovo mišljenje treba uzeti s velikom dozom povjerenja. Obzirom na dotadašnju Abdićevu suradnju sa vojnim vrhom nimalo ne treba čuditi njegovo pristajanje uz novi koncept u kojem je on dobio svoju “grofoviju”.

Ipak, smrt Hamdije Pozderca nije okončala aferu, jer je suđenje počelo mjesec dana nakon njegove smrti, ali je otvorila mogućnosti da se ne mora ići do kraja i tako velikosrpskom koncepu olakšala dalju sprovedbu planiranih aktivnosti koje su imali prema Bosni i Hercegovini. Ovu opće prihvaćenu ali ne tako snažno dokumentima argumentiranu tezu o velikosrpskom konceptu i njegovom interesu u “aferi Agrokomerc” ponudilo je niz značajnih autora. Nebitno je da li su potencirali vrh JNA kao onoga ko je vrbovao Abdića ili pak Miloševićevu političku kliku on je radio za iste ciljeve kao i ove naoko dvije a zapravo jedna vojno-politička grupacija.

Isto onako kako je general Nikola Ljubičić stajao iza Miloševićevog ustoličavanja, posigurno je imao i svoje ruke u pridobijanju Fikreta Abdića za velikosrpsku stvar. Uzme li se u obzir i činjenica da je Ljubičić, po svemu sudeći, inicirao destabilizaciju Agrokomerca i predao ga iz ruku Armije u ruke policije radi rušenja Hamdije Pozderca, time je on, pa samim time i vojska, umiješan do grla u čitavu priču. Taj stav osnažuje i sljedeći citat koji je preuzet od Nihada Krupića, a koji je radio određena istraživanja o ulozi JNA u Abdićevom ponašanju u vrijeme afere, pred i poslije demokratskih izbora 1990. godine ali i tokom rata (1992-1995) u Bosni i Hercegovini. On navodi:

“Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba. U operativnoj akciji ‘Proboj 1’, pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u restoranu “Lovačka kuća” u Bihaću pristao da radi za KOS”.

Ovi stavovi sasvim direktno navode konkretne ljude i konkretan događaj koji snažno doprinose tezi o Abdićevom prihvatanju suradnje sa Miloševićevim režimom. Isto tako idu u prilog tvrdnji da je vojni vrh glavni krivac za sve što se događalo sa i oko Agrokomerca. Možda je najplastičnije i najoriginalnije ovu aferu objasnio Alija Alešević:

“Pazi, aferom Agrokomerc Milošević je mudro ostvario 3-4 stvari. Pod broj jedan, smetao mu je Hamdija kao predsjednik ustavno-pravne komisije koji ne bi dozvolio promjene ustava da se onako desi sa pokrajinama. Hamdija to ne bi dozvolio. A prvi korak je bio veća Srbija, znači da Srbija bude bez pokrajina. Drugi korak je bio da napravi prostor za ove radikale u Bosni, znači ove je trebalo ukloniti. I evo, Fikret je tome poslužio. Meni samo nije jasno kako on nije nikada shvatio da je to mat-tačka protiv Bošnjaka. Mogu ja shvatiti da se voli Agrokomerc ali pada granata ubija civile […] Ljudi za njega nisu bili bitni”. “Treću stvar, i najopasniju”, tvrdi Alešević, “koju je htio postići je kada, u biti, država radi protiv države. Dolazi do likvidacije Bihaćke banke, kao regionalne banke. Znači, odjednom hiljade privatnih računa i firmi […] Pored Agrokomerca padaju i drugi, razumiješ li me?! Jednostavno kada ti nametneš socijalni momenat narodu, kada on gleda šta će sutra jesti, on se klanja tenku kada on naiđe. Ako on ima jesti, ako zašta ima kupiti pušku neće se on skloniti tenku. Mislim da je išao na to da omekša Krajinu.”

Sve ove tvrdnje dobivaju na značaju kada se, u zadatom vremenskom okviru (1971-1991), sagleda i pozicija Fikreta Abdića u procesu demokratrizacije društva i prvih poslijeratnih izbora. U Bosni i Hercegovini se pojavilo niz stranaka koje su željele Abdićevu podršku i mnoga izaslanstva su dolazila u Veliku Kladušu radi njegovog pridobijanja za svoju opciju. On je, nakon odugovlačenja i natezanja, odlučio da se priključi Stranci demokratske akcije (SDA) koja je okupljala bosanske Muslimane. Detalj koji puno govori dogodio se u Banjoj Luci prilikom jednog od predizbornih mitinga SDA. Organizatori mitinga su pola sata pred početak morali tražiti Abdića i našli su ga u hotelu “Palas” koji je slovio kao četnički štab.

Aktivisti SDA iz Banje Luke su ovo protumačili kao izuzetnu hrabrost “ljutog Krajišnika” i njegovu postojanost unatoč progonu kojem je bio izložen prilikom “afere Agrokomerc”. Tek će kasnije Muharem Krzić uspjeti da sebi protumači zbog čega je Abdić posjetio spomenuti banjalučki hotel i zašto je bio hladan prema SDA-ovcima prilikom održavanja ovoga mitinga sa kojeg je ekspresno otišao netom što je završen, a bez značajnijeg učešća. Ipak, ovo Krzićevo promišljanje je tek indicija nastala uslijed Abdićevog ponašanja u periodu rata (1992-1995) i razlaza sa zvaničnim bosanskohercegovačkim rukovodstvom, a bez konkretnog dokaza. No, indicija, razumno i logički kontekstualizirana nije zanemariva.