Autentični izvođači sazlijske sevdalinke bili su Behka i Igbal Ljuca.
Oni su na sebi svojstven, pun emocija, te tradicijski autentičan način izvodili bošnjačke lirske pjesme u drugoj polovini 20. stoljeća. Behka je pjevala uz def, a Ljuca kucao uz saz, obučeni u staru bošnjačku nošnju. Spojila ih je ljubav prema muzici i upravo su zbog te ljubavi i posvećenosti postali upamćeni kao jedni od najvećih izvođača sevdalinke.
Behka (djevojački Topčić) je prodoran i zanimljiv glas pokazala još kao dijete, učeći na tevhidima (pomen i učenje dova za duše umrlih), a kasnije i pjevačko umjeće na sijelima i teferičima. Bila je udata za Asima Majčića, harmonikaša s Vratnika, s kojim je dobila sina Ibrahima. Muzikom i pjesmom se bavila uporedo s prodajom tekstila u Sateksu. Igbal Ljuca je od djetinjstva volio saz, a umjeće kucanja uz saz je naučio od sazlije na Brajkovcu iznad Širokače.
Behku i Ljucu je spojila ljubav prema muzici, a iz nje se rodila i ljubav između njih samih. Kažu da se Behki Ljuca dopao jer je bio obučen u tradicionalno bosansko odijelo – crni femen od čohe, jagluk od beza zlatom izvezen, čakšire od čohe i crveni fes sa crnom kićankom na glavi.
Behka, oknivene kose (kanirane poznatom crvenom biljnom bojom sa Istoka), u svilenim dimijama i sa šamijom sa kerama, koporanom i beznom vezenom košuljom, punašna, ali uvijek nasmijana, prihvatila je njegov prijedlog za brak.
Njihovo izvođenje sevdalinke je zvučalo posebno, on je tiho kucao terzijanom po žicama saza, dok je ona nazalnim i prodornim glasom uz zvuk defa i zveket nakita pjevala. Pjevali su za dušu i zbog duše, širom Sarajeva, a mnogi su dolazili da ih čuju i vide. Behka je umrla u 68, a Ljuca u 72. godini života.
Na svojstven način izvođenja ovih pjesama, oni su doslovno očaravali slušaoce. Nažalost, diskografske kuće u periodu kada su njih dvoje stvarali nisu pokazale interes da se snime i spase autentične sevdalinke, te su tek uz pomoć Zaima Imamovića, 1984. godine za Diskoton snimili LP ploču.
Neke od pjesama po kojima su prepoznatljivi: Bajram ide, Bajramu se nadam, Akšam dođe, jacija se sprema, Il’ je vedro il’ oblačno, Pita Fata Halil mehandžiju, Star se ćurčić pomamio, Od sevdaha goreg jada nema, Teško meni jadnoj u Saraj’vu sama te mnoge druge. Ostali su upamćeni kao “sevdah duo”, koji je nastupao u narodnoj nošnji, pjevajući uz def i saz, a mlađim generacijama se prenosi kako se išlo u Kolobaru, mahsuz da se slušaju Behka i Ljuca, tadašnji simbol Čaršije i meraka.
